Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Po drugi se put u jednoj noći ispraznio susjedni krevet do moga. Nikako mi ne dolazi san na oči, a sviće zora. Još je jedna smjena gotova i još jedan dan kojemu ne znam ime. Mogla bi biti i nedjelja. Po čemu ću razlikovati dane kada su svi isti. Hvala Bogu, moji su nalazi odlični. CRP naglo opada, saturacija je također dobra pa mi mogu smanjiti razinu dotoka kisika. Sada kada me tijelo manje boli, javila se bol u želucu. Osjećam glad, glad na koju sam sedam, osam dana potpuno zaboravio. Zašto baš danas kada ja mogu jesti, kasni ručak. Svi su se na odjelu uzvrpoljili. I osoblje i bolesnici. Prošlo je i dva sata poslijepodne, a ručka još nema. Još uvijek nisam mogao sam jesti. Pojeo bih samo juhu ili nešto mekano što mogu progutati. Trebalo me hraniti kao da sam malo dijete. Malo nakon dva sata poslijepodne ulazi sestra Ana i nosi ručak.

– Gospon Krajinović, evo uspjela sam Vam donijeti ručak.

Podignula je moj krevet u sjedeći položaj i pripremila stol da mi može davati hranu.

– Ana sine, jeste li vi jeli?

– Nismo, prvo moramo nahraniti pacijente.

– Ana, molim te, daj prvo ti jedi pa onda možeš davati meni jesti. Past ćete s nogu. Gledam kako svi vi pužete po sobi i nitko od vas više nema snage ni nogu podignuti. Za mene je lako jer ja ne mogu pasti niže nego što sam pao. A što ako i vi obolite? Tko će nas liječiti?

– Hvala, gospon Krajinović, ali svejedno ja moram prvo Vas nahraniti.

Gledam da joj ruke ne drhte dok me hrani juhom. Svi su na izdisaju i svi se oni nadaju smjeni koja nikako da dođe. Nadljudski su to napori i velik teret na tijelu i duši za te mlade ljude. Nitko od njih nema iskustva s intenzivnom, a kamoli sa svakodnevnim umiranjem. Ja sam jedan od rijetkih koji je preživio pa me sada čuvaju kao oči u glavi. Danonoćno su uz mene u slučaju da nešto trebam. Moja  je pobjeda i njihova pobjeda. To su oni rijetki trenutci u njihovome poslu koji ih vesele. Veseli ih spasiti čovjeka od smrti, a smrt je stalni stanovnik na intenzivnoj. Još jednom mi se pričinilo da sam na vratima ugledao poznato lice jedne medicinske sestre. Iste one sestre koja je drugačije obučena od ovih na COVID odjelu intenzivne. Možda mi se samo pričinja. Kažu da poslije COVID-a ostanu posljedice pa se nije čuditi  ničemu što te snađe. Konačno mogu nešto jesti tek kao mala ptica i tek toliko da ne umrem od gladi. Ali svaka sreća ima dva lica, tako i ova moja. 50 godina ponosa i prkosa jednoga čovjeka palo je u vodu. Taj čovjek nema više slobodne ruke i noge. Njegove ruke i noge su medicinske sestre i braća. Poslije ručka treba mijenjati pelene, a kada dođe to vrijeme zažališ što si uopće jeo. Čekaš dok netko naiđe pa se predomišljaš dok ne ode. Onda opet čekaš da netko naiđe i skupiš hrabrosti kako bi pregazio ponos.

– Sestro.

Progovaram kao da mucam.

– Recite, gospon Krajinović.

Odgovara sestra, ali bih htio da me u ovom trenutku ne zove gospodinom jer trebam mijenjati pelene.

– Sestro.

Ponovo pokušavam nešto reći, ali mi ne ide od ruke.

– Recite, gospon Krajinović, čujem Vas.

– Ukakao sam se.

Slegnem ramenima kao malo dijete i osjećam se kao da sam nešto skrivio.

– Nema problema, ništa zato. Pozvat ću još nekoga upomoć pa ćemo Vas presvući.

Nakon kraćega vremena dolazi još jedan medicinski brat i jedna ili dvije sestre. Moraju me otkopčati s nekih uređaja. Jedni me moraju držati, a drugi prati i presvlačiti. Cijelo to vrijeme držim stisnute oči da ne vidim tko me presvlači. Sram me situacije u kojoj se nalazim. Respirator me manje bolio. Sa strojem sam se borio, a sada nemoćan i potišten samo molim. Oni su naviknuti na presvlačenje jer danonoćno presvlače bolesnike na intenzivnoj. Njima je to rutina, a meni mučnina da je ne mogu ni opisati. Na kraju im zahvaljujem jer nemam čime platiti. Jedina valuta koju imam je hvala izrečeno iz dubine duše. Njima je čudno to zašto im se toliko zahvaljujem kad je to ionako njihov posao. Konačno mogu pomaknuti noge, a kralješnica me već danima boli od istog položaja tijela. Najgore je sada prošlo. Tako sam sretan što imam nove pelene. Veselim se kao malo dijete. Konačno mogu odahnuti. Još samo nedostaje da se mogu izolirati od svih tih krikova koji svakodnevno dolaze. Sada kada sam puno bolje, vidim sve probleme koji dolaze i prolaze na odjelu intenzivne. Netko je naredio da se svi respiratori podese i da se na svakome podešenome nalijepi da je testiran. Toliko lijekova i opreme dobivaju svaki dan da ne stignu sve posložiti na police i u ormare. Jedva mogu disati ispod tih maski s 3D oznakom. Kladio bih se da im je saturacija lošija nego meni. Mene guše pluća, a njih te posebne maske. Često otvaraju prozore da se sobe provjetre. Još uvijek sam pozitivan na SARS-COV-2, ali mi se miris vratio. Kamo sreće da nije jer su mi se svi mirisi pomiješali s onima od lijekova i od svega toga mi je mučno. Kada bi svi sve pozavršavali, znali bi doći do moga kreveta da me malo utješe. Mnogi bi bolesnici nakon bolesti uzrokovane koronavirusom pali u depresiju. Problem bi nastao kada jednu bitku dobiješ, druga, ona za život počinje. Sreća u nesreći je da je moj duh bio iznad ove situacije. I u najtežim trenutcima znao me voditi u kutke lagane i na pašnjake zelene među same oblake. Gdje sve nisam bio ovih desetak dana. Obišao sam pola svijeta dok je moje tijelo nemoćno ležalo na bolničkoj postelji. Još je jedan dan prošao i sada me zanimalo kako mu je ime da se mogu po nečemu ravnati. Kada će nedjelja da sve mogu ispočetka brojiti. Još je jedna smjena u tijeku i dok jedni dolaze, drugi odlaze. Pozdravljaju me i jedni i drugi, a kako i ne bi kad sam jedan od rijetkih preživjelih barem u svojoj sobi. Ja sam u neku ruku postao domaćin te sobe. Svi se mijenjaju samo ja ostajem. Stigla je i nova smjena liječnika, a večeras je u smjeni liječnica. Čim je primijetila da sam na pet litara kisika, pozdravila me šaleći se.

– Gospon Krajinović, pa Vi ste nam sve bolje i bolje. Što Vi radite ovdje s bolesnicima ako trebate samo pet litara kisika?

Kao da je slutila da se brzo rastajemo.

Doista im je bilo drago da sam se izvukao. Vidjelo se to po svakoj njihovoj gesti. Dosta je i njima umiranja. Imam osjećaj da su se oko mene malo više trudili ili sam ja to tako doživio. Možda nije pošteno ako na to tako gledam, ali ipak sam im dužan za svaku riječ utjehe i za svaku čašu vode. Sve dosad oni su bili moje ruke i noge. Zavoljeli su me na neki čudan način, mada me do jučer nisu poznavali. Nekada patnja zbliži ljude. Smrt nas otrijezni od bahatosti i grabeži. Otvori nam oči da vidimo kako smo i sami slabi i krhki. Nekada je dobro doći u bolnicu, prijeći na drugu stranu ulice i vidjeti dvije istine. Težak je to kruh i nije za svakoga. Biti medicinska sestra ili brat jedno je od rijetkih zanimanja koje nosi s pravom to ime. Sestra vam je poslije mame i tate najbliža osoba na svijetu. Medicinska sestra doista je sestra s punim smislom te riječi. One su stup bolničkoga sustava. Puno je lakše biti liječnik i negdje s visoka gledati tuđu bol. Moja je soba kao što rekoh bila najveća i često obitavalište sestara i liječnika. Kad ne bi bilo hitnih intervencija, dosta su vremena provodili u mojoj sobi jer je bila jako prostrana. Opustili bi se na tren i prepričavali svatko svoja iskustva i dogodovštine. Noć se polako premještala u kasne sate. Umor me shrvao, a svi ti svakojaki krikovi, noćas kao da su prestali. Konačno jedna mirna noć koja me uvukla duboko u san. Kada sam zaspao, teško bih mogao točno reći, ali znam da su me iz sna probudili panični koraci ljudi po hodniku. Opet neka hitna intervencija. Gledam kako u mojoj sobi nema više slobodnoga kreveta pa će zasigurno nekoga smjestiti u drugu sobu. Razmišljam o tome zašto svi dolaze u moju sobu. Zaista su uveli krevet s bolesnikom ravno kroz vrata moje sobe. Bio je to još jedan bolesnik u komi. Prilazi mi liječnica i kaže:

– Gospon Krajinović, imamo hitan slučaj, a nijedan krevet nije slobodan. Ja bih da mi Vas premjestimo na normalan odjel jer ste poprilično zdravi. Osim toga, dovoljno ste se nagledali mrtvih i živih. Ovdje se nećete nikada naspavati.

I meni je laknulo. Već sam se naviknuo i na njih i na sobu, ali sam tako bio željan mira i odmora. Ova je soba kao autobusna stanica bez točnog voznog reda. U tri sata poslije ponoći probudili su me i doveli na intenzivnu, a sada me u isto doba bude i vraćaju s intenzivne. Žure se da mi otkopčaju sve priključke, a vade i dvije igle tako da nitko nije sretniji od mene. Tako su mi išle na živce te igle u podlaktici jer su mi smetale kad god sam se htio okrenuti. Konačno se mogu okretati, ali tek sam sada shvatio da nemam snage. Tijelo je usahlo od dugoga ležanja. Nestalo je i ishlapilo od borbe za životom i jedva je sačuvalo 64 kilograma. Od toga pola otpada na kosti i kožu, ali nije bitno jer sam živ i mogu disati. Još jedanput stavljaju moje stvari na krevet i ponovo se selim. Opet mi se pričinja da je na vratima sobe ona sestara drugačije odjevena, ali ovoga puta mi se smije. Moj su krevet izgurali van zajedno sa mnom, a na moje su mjesto ugurali novoga bolesnika. Sada sam već siguran da mi se ne pričinja. Sestra koju sam danima viđao na vratima svoje sobe, došla je po mene na intenzivnu. Ona me poznaje, a ja nju ne poznajem i magla mi je pred očima. Tek što me je zaprimila natrag kao pacijenta, prilazi bliže mome krevetu i kaže:

– Gospon Krajinović, hvala Bogu da ste nam se vratili. Ja sam Vas onu večer kad ste bili kritično dovela ovdje na intenzivnu u isto doba noći. Počeli ste se gušiti pa smo vas hitno dopremili ovdje. Sada kada ste bolje, vraćamo Vas ponovo na naš normalni odjel. Vidjet ćete da će Vam tamo biti bolje jer nema buke i moći ćete na miru spavati, a mi ćemo se brinuti o Vama. Bit će Vam super kod nas.

Taj me njezin pristup ganuo, a da sam imao suza još bih i zaplakao. Od onoga dana kada me je dovela na intenzivnu, svaki put je, kad bi mogla, dolazila vidjeti kako sam. Nije smjela ulaziti u sobu već bi samo s vrata pitala i promatrala. Na novome odjelu, točnije mome starome, promijenili su mi odmah posteljinu i zašuškali me kao malo dijete kako bih mogao spavati u toplome. Zoru sam dočekao s velikim prozorima, velikim oblacima i žutim lišćem na krošnjama. Medicinsko osoblje znalo je sve o mojoj situaciji na intenzivnoj. Bez obzira što su me u najkritičnijem trenutku odveli na intenzivnu još uvijek sam bio njihov pacijent i cijelo su se vrijeme nadali da ću preživjeti i ponovo se vratiti. U devet sati u sobu je došao i liječnik hematolog kojega sam samo jednom vidio dok nisam otišao na intenzivnu. Veselio se mom povratku i preko pola sata je razgovarao sa mnom. Cijelo je vrijeme  bio zadužen za moju krvnu sliku iako nije mogao pristupiti intenzivnoj. Sav me taj doček oduševio, ali da ne bude sve tako bajno uvijek postoji ono ali. Dok sam bio priključen na veliku količinu kisiku, usna šupljina mi je izgorjela i sva se pretvorila u rane. Jezik mi je prepun rana. Pokušavam jesti, ali je bol toliko velika da osim juhe ne mogu progutati ništa drugo. Moji su mi od kuće slali svaki dan topli čaj od kamilice u dvije termo boce. Dobio sam lijek za usnu šupljinu, ali lijek nije čarobni štapić od kojega bi odmah sve rane zacijelile. Znam i svjestan sam toga da je bez hrane oporavak nemoguć. Poslije svakoga zalogaja zastanem i popijem gutljaj tople kamilice. Čim kamilica dodirne rane, bol prestane, malo se odmorim i opet sve ponovim. Trajalo je to nekoliko dana dok rane nisu malo zacijelile. Treći dan ulazi liječnik sav veseo i drži palac prema gore.

– Gospon Krajinović, pobijedili smo. Konačno ste negativni na SARS-COV-2. Sada ste slobodni. Možemo Vas poslati u Kliniku za plućne bolesti Jordanovac na rehabilitaciju. Ako se slažete, ja ću zatražiti premještaj čim se ukaže slobodan krevet kod njih.

– Doktore, ipak se isplatilo boriti. Već sam se udomaćio na Rebru, ali ako Vi kažete da će gore biti još bolje pa zašto onda ne bih otišao? Idemo na Jordanovac.

Dan, dva trebalo je da se sve organizira kako bi me premjestili na Jordanovac. Još je jednom moj krevet postao transporter. Samo je ovoga puta bilo toliko hrane i mojih stvari na krevetu da sam više nalikovao na pokretno skladište. Brat mi je cijelo vrijeme donosio sve što mi je trebalo. Cijelo je vrijeme bio moj kontakt s vanjskim svijetom. Telefon gotovo da nisam ni koristio. Sve dok sam bio na kisiku takvo što i nije bilo moguće. Cijelo je vrijeme komunicirao s liječnicima i sve informacije prosljeđivao mojima. Dok sam ja ležao, mnogi su za mene molili i postili. Molili su svi od vjernika do nevjernika, svi koji su me poznavali. Tek sam sada dolaskom na Jordanovac to i saznao. Mislio sam da je Gospodin uslišao samo moje molitve, a tek sada kada sam saznao istinu u sebi sam zavapio:

– O Bože moj, život si mi vratio i pretvorio me u najvećega dužnika. Kako ću sada svima vratiti dug? Svima što su se za mene molili, patili i postili.

Na Jordanovcu sam opet imao sreće. Zapala me velika soba s tri kreveta. Mene su smjestili s lijeve strane, odmah do prozora. Cijela zapadna strana sobe bila je prekrivena velikom prozorima. Sve su krošnje išarane. Promatram kako lišće napušta granje. Jesen je pred vratima, a došao sam u bolnicu dok je sunce pržilo zemlju. Kao da sam jedan dio života preskočio i izgubio u nepovrat. Na Jordanovcu su se sporo kotrljale kazaljke sata. Samo sam maštao o tome kada ću stići kući. Po prvi put sam se u bolnici nakon nešto više od dvadeset dana prepoznao u ogledalu. Točnije, prepao. Oči su nestale duboko u očnim dupljama, a obrazi usahli i povukli se prema zubima. Kada sam uz pomoć osoblja bolnice stao na vagu, pokazala je 67 kilograma. Tri sam kilograma vratio, ali sam ukupno izgubio 27 kilograma. Htio sam kući, a nisam sam mogao sjediti na krevetu. Većina mišića na mome tijelu kao da je isparila dok su žile netragom nestale. Tek što sam jednu bitku dobio, druga bitka već započinje. Mnogi su mi predviđali dug oporavak što se nije uklapalo u moje planove. Srećom da je tijelo bilo na mojoj strani. Apetit je bio tako velik da sam mogao jesti i suhi kruh. I jeo sam preko svake mjere. Svoj ručak i ručak svojih cimera jer oni nisu mogli uvijek jesti. Moj je ormar bio prepun hrane koju je brat svaki dan donosio od kuće. Sve mi je to trebalo za ručak poslije ručka i za večeru poslije večere. Svaki sam dan bio teži za jedan kilogram. Dva dana nakon dolaska na Jordanovac skinuli su mi kateter i pelene. Dokotrljali su stolac za nuždu i donijeli patku za mokrenje. Sunce je već zašlo i noć polagano spušta svoje zavjese. Stigla je večera, sve se svelo na jelo, vježbu i spavanje. Starija medicinska sestra koja mi je donijela večeru prolazi s moje desne strane kreveta i malo me promatra. Ljutito uzme moju patku i kaže:

– E nećeš pišati u gusku.

Ja pomalo ljutito odgovaram da je to patka.

– Bila patka ili guska ja je nosim sa sobom.

I ode van iz sobe.

– Što ću sada? Jedva mogu hodati, a svaka dva metra moram se na nešto osloniti. Šta ako izgubim svijest?

Prkos i ponos nadvladali su ljutnju. Vježbao sam do pola noći samo kako bih ojačao. Na početku su to bili mali pomaci dok se cijelo tijelo nije prokrvilo. Tek nakon prvoga znojenja krv je jače krenula u mišiće i počela ih ponovo formirati. Nanovo u pedesetoj godini života po drugi put učio sam hodati i disati. Svaki dan kod mene bi dolazili fizioterapeuti dok nisam smogao snage i sam odlazio  u dvoranu za vježbanje. Dugo sam ležao i ne želim više ležati, tako da sam većinu dana sjedio za stolom ili šetao. Disciplinirao sam se i zadao si planove od kojih nisam htio odustati. Svaki dan dobivao sam kilogram više i određivao si dužu stazu za šetanje. Dani sada već brže prolaze. Ponovo je navratila ona starija medicinska sestra. Počistila je što treba po sobi, podijelila svima lijekove i nakon toga je stala malo ispred moga kreveta. Rukom mi je prodrmala prste na nozi i sa smiješkom me upitala:

– Jeste li još ljuti na mene zbog toga što sam Vam odnijela vašu patku?

– Jesam. Nemam šta kriti. Mogla si je ostaviti bar još jedan dan.

– Mogla sam, ali Vi biste u tome slučaju još ležali u krevetu. Dugo sam ja već u ovome poslu i znam jako dobro tko je spreman mučiti se da ozdravi, a tko će se predati. Iako ste bili tjelesno jako slabi, u očima Vam se vidjela žarka želja za životom. Nije Vama 80 godina pa da ovdje ležite do Božića. Samo se Vi borite, a ako Vam treba još hrane kada se vratim s kolicima, mogu ponovo navratiti do Vas. Jedna trećina bolesnika odbija hranu pa sve bacamo.

Sada sam i sam bio malo posramljen. Doista je bila u pravu. Istina je da me naljutila, ali ta me ljutnja podigla na noge. Prkos je čudna stvar ako se usmjeri u dobrom pravcu. Svaki put bi po povratku s velikim transportnim kolicima navratila i pitala me trebam li još hrane. Skupljao sam poput hrčka svu hranu, i onu što su moji donosili kao i onu koju sam dobivao u bolnici. U kasno doba noći svi bi u sobi ponovo ogladnjeli. Ja bih tada otvarao ladice svoga ormara i izvadio sve što bi se toga trena zateklo u njemu.

Konačno su mi skinuli igle s ruku, a ni masku više ne koristim. Hvala Bogu pa se mogu okretati po krevetu. Bio je to veliki luksuz za mene. Jedino mi je krevet malo kratak i sve bi bilo u redu kada bih mogao skinuti prednju stranicu. Znam da mi neće dozvoliti pa sam odustao od te sulude ideje. Na satu naše sobe otkucava pola noći, a noćas smo dosta pričali pa čak i pjevali. Umor me svladao i više ne mogu. Tek što sam se opustio, legao na leđa i obje ruke spustio niz tijelo, uhvatio me san. Brzo sam zaspao i još se brže probudio. Sanjao sam da sam ponovo na intenzivnoj. Nekoliko liječnika stoji iznad mene i viču:

– Diši, diši umireš. Diši jer ako ne dišeš, umrijet ćeš.

Ponovo se gušim i ne mogu doći do zraka. Panika me hvata jer umirem. Trznem se iz sna sav preznojen. Taj položaj tijela me progoni. Zbog postojeće traume ne mogu spavati na leđima. Čim legnem na leđa i ispružim ruke, čujem kako netko viče:

– Diši, diši!

Ne znam otkud više dolaze ti zvukovi. Spavam na boku jer me strah da se san ne ponovi.

Duga je ova priča, a bila bi još i dulja kada bih baš sve prepričavao i opisivao. Bitno je da je svanulo novo jutro. Oko 10 sati dolazi profesorica i voditeljica odjela s drugim liječnicima u vizitu. Kada su završili s moja dva cimera, svi su zajedno prišli mome krevetu.  Profesorica me gleda  malo s podsmijehom pa mi se obrati riječima:

– Gospon Krajinović, sve mi se čini da se rastajemo. Ovo nije ljetovalište pa da se samo gojite. Čujem da se svaki dan udebljate za kilogram. A kisik već tri zadnja dana ne trebate. Imamo mi i teško bolesnih što čekaju na red.

Malo se šalila sa mnom, a vidjelo se to po intonaciji glasa. U biti joj je bilo drago što napokon odlazim.

– Samo se šalim s Vama. Ne bih Vas pustila da ste loše. Još jutros sam ponovo pogledala Vaše nalaze, doista nema potrebe da samo trošite taj krevet kad će Vam kod kuće u krugu obitelji sigurno biti bolje. Sutra ću vam do 11 sati napraviti otpusni list, a Vi se dotad spremite. Vidimo se sutra.

Konačno sam dočekao to sutra, i osjećam se kao da bježim iz zatvora. Danima nisam vidio nikoga od svoje obitelji. S Jordanovca smo se čuli samo preko telefona. Više su oni patili vani zbog mene nego ja sam unutar bolnice. Jedan dan bi me otpisali, a drugoga dana ponovo me upisali u žive i tako su živjeli u neizvjesnosti onih nekoliko kritičnih dana na intenzivnoj. Nisam samo ja smršavio, već i svi oni bdijući u neizvjesnosti. Još jednom sam ozdravio pa ih mogu sve odreda zagrliti. Brat je došao po mene u bolnicu, obukao sam civilno odijelo i kročio na ulicu. Vrijeme je vani već tako hladno da me iznenadilo. Još jednom sam se okrenuo kako bih pozdravio bolnicu. Za sobom sam ostavio jednu tužnu, drugu gorku i treću dragu uspomenu. Svaka od njih ima svoju težinu. Ja i moja korona, rukom pod ruku napustili smo bolnicu. Ovoga sam puta pobijedio, ali je još uvijek vučem kao prikolicu. Sa 74 kilograma napustio sam bolnicu. 90 kilograma imao sam  kada sam nogom kročio u nju. Još sam uvijek u minusu, ali ako sam svaki dan dobio po jedan kilogram u bolnici zar da kod kuće, u svom domu izgubim na prosjeku. Suho lišće išaralo je Jordanovac i okolicu. Spuštam se s bratom u našem Volvu niz ulicu. Još samo malo pa mogu zagrliti suprugu i djecu. Hvala ti Gospodine da sam preživio!

Autor teksta Jozo Krajinović


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema