By Od svih svetaca kršćanskog svijeta, sveti Ante je najomiljeniji i najčašćenijih svetaca katoličkog svijeta. Sveti Ante je simbol ćistoće i nevinosti. On je naš zagovornik kod Boga za razne ljudske slabosti, grijehe, zbivanja, događanja, nastojanja i stremljenja, a posebno je dobri duh za izgubljene stvari.
Kako je našao Jurikino magare nakon tjedan dana uzaludne potrage. Juru Matića svi su u našemu selu zvali Jurac, samo su ga njegova djeca i uža rodbina zvali Juruka, pa ću ga ja u ovoj pričici zvati Juruka, jer sam rastao s njegovom djecom ispod mitskog brda Liba u selu Borčanu. Petoga dana traganja za magaretom, vraćajući se iz Omolja svojoj kući Juruka ubacio kroz rešetke banku kod kipića u kapelicu ispod Borčana, točnije ispod karapaja Martonovića. Malu kapelicu ozidao je moj did Ivan Martinović zvani Đilo i stavio u nju kipić svetoga Ante koji mu je daraovao i posvetio njegov šura fra Mijo Čuić, daidža moje majke Anđe. Kad je Juruka došao kući našao je magare kako pase na guvna. Juruka je otišao pratru, platio misu i dao u kruv svetog Ante kako se to otada govorilo deset banki. Odlazeći Juruka se našalio rekavši župniku da je sveti Ante najbolji i najeftiniji svetac, za banku našao mu magare. Banka je onda bila kao sada 10 lipa od jedne kune.
Sveti Ante je bio i ostao naš omiljeni svetac, naš zagovornik i dobri duh preko kojeg se Hrvati rado mole Bogu. Svecu iz Lisabona podignute su mnoge crkve diljem planeta, ispjevane su pjesme, napisane knjige, isklesani kipovi, naslikane slike…za neke se pjesme pjevane njemu na čast da nam pomogne doći do slobode, išlo i na robiju, pa je tako najopasnija bila pjesma u vrijeme partizanske diktature proleterijata i Titove satrapije.
Sveti Ante kad ćeš u ustaše
Da vratimo što je bilo naše!
Ili ona o bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda 1945. godine.
Sveti Ante platiit ću ti misu
Samo reci braća moje disu!
Povjesničari su u ono doba oskudno pisali o obitelji i o prvom razdoblju života sveca iz Lisabona. Kada su opisivali nekog sveca, oni se nisu zaustavljali na pojedinostima, kao što su točni datumi i nazivi mjesta gdje je boravio, kako mu se zvala rodbina, kako je fizički izgledao. Bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji. Roditelji su ga usmjerili na školovanje, očekujući od njega da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Ali je dječak, koji je na krštenju dobio ime Fernando, brzo počeo iznevjeravati njihove želje. Evo što se može zaključiti na temelju oskudnih podataka koje su nam o Antoniju (mi ga Hrvati najčešće zovemo Ante ili Antun) i ostavili pisci njegova doba. Rođen je u Lisabonu 1195. Fernando neće imati dug život. Umjesto stotinu godina njegova imenjaka Antuna pustinjaka, on će na raspolaganju imati svega 36 godina. Rano je sazrio. U petnaestoj godini, nakon duge molitve i razmišljanja, napušta bogatu palaču, ostavlja svoje ukućane, koji se protive, te se zatvara u opatiju sv. Vinka, na rubu grada Lisabona. Red u koji je ušao postoji i danas. To su redovniici sv. Augustina, s kojima će Svetac biti povezan cijeloga života. Tom Redu on zahvaljuje naobrazbu, koja ga je učinila jednim od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća. Ali svijet, koji je on tako odrješito napustio, nije mu davao mira ni u samostanu. Rođaci i prijatelji stalno ga opsjedaju i odvraćaju. Konačno donosi životnu odluku. Mladi Fernando napušta zauvijek svoj rodni Lisabon i odlazi u Coimbru, koja je u to vrijeme bila prijestolnica portugalskoga kraljevstva. Tu se nalazi opatija augustinskih redovnika. Ondje Fernando bar uživa mir i on se time okoristio da pojača svoje teološke studije, sve do dana kad će biti zaređen za svećenika. Imao je 25 godina kad je postao svećenik.
U veljači 1220. Coimbrom se pronio glas da je pet franjevačkih misionara u Maroku dalo živote za Krista. Njihove zemne ostatke, s mnogo pažnje, brat portugalskoga kralja prenio je u Coimbru i pokopao u crkvi sv. Križa, blizu opatije u kojoj se nalazio mladi Fernando. U usporedbi s njima mjerio je osrednjost svojega života; ugođaj u opatiji pričinjao mu se naklonjen prilagodbama i kompromisima. Jednog su dana braća franjevci, koji su se bili nastanili u obližnjem samotištu Olivais, pokucali na vrata bogate opatije, moleći milostinju. Fernando je iskoristio prigodu da im priopći svoju namjeru. Napustit će augustince i pridružiti se njihovu Redu male braće, da bi što prije krenuo u Maroko, gdje je mislio proliti krv za Krista. Uz neke teškoće, dobio je potrebno dopuštenje, odjenuo franjevački habit i zauvijek napustio opatiju sv. Križa. Da prekine svaku vezu s prošlošću, uzima novo ime: umjesto Fernando, od sada će se zvati Antonio, po hrvatski Ante. Silno je želio otići u misije. Želja mu se ispunila. Odlazi u misije.
Poslanje u Maroku ubrzo se pretvorilo u veliko razočaranje. Tek što se iskrcao, Antu zahvati teška bolest. Umjesto da na trgovima propovijeda Isusa, morao je dane provoditi na tvrdom ležaju i trpjeti groznicu od malarijske zaraze. Tako se njegov plemeniti san o apostolatu i mučeništvu ubrzo raspršio. Ante se oprosti od afričkog tla i krenu u domovinu. Ali Bog mu ponovno promijeni smjer puta i brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice, trpeći u sebi unutarnji nemir, Ante se uputi u Asiz, gdje je 1221. godine vidio i upoznao svetog Franju. Asiški sirotan svojom svetošću opčara svojega nepoznatog sljedbenika. Iz Asiza Ante krene u Montepaolo, blizu grada Forli. Ondje je proveo neko vrijeme u molitvi i pokori. Bog ima svoje vrijeme i svoje nacrte, koji se rijetko podudaraju s našim vremenom i s našim nacrtima. U svega nekoliko mjeseci Ante je obišao gotovo cijeli svijet (tada se mislilo da se cijeli svijet natisnuo oko Sredozemnoga mora): od Coimbre do Maroka, od Sicilije do Umbrije, sve do zabačenoga samostančića Montepaolo. Tu, na brdu, činilo mu se da je izgubljen i zaboravljen. A onda se dogodilo presudno u Antinu životu. Jednoga dana pozvali su ga u gradić Forli da prisustvuje jednomu svećeničkom ređenju. Dogodilo se da nije došao određeni propovjednik i poglavar zaduži Antu da prozbori nekoliko prigodnih riječi. Zadivio je sve nazočne svojim darom govora i mudrušću koja je izlazila iz njegovih usta. Bilo je to očitovanje njegova talenta i izvanredne sposobnosti propovijedanja. Od toga dana počelo je njegovo putovanje od Italije do Francuske, gdje je pronosio vjernicima i nevjernicima ljepotu Isusove Radosne vijesti. Antin zadatak nije se ograničavao samo na propovijedanje. Začetnik je teoloških studija u svojem Redu. Sam je poučavao u Bologni, u Montpellieru, u Padovi. U kratkim predasima, koji su mu preostajali, napisao je teološka djela koja su mu, zbog duboke misli i učenosti, zaslužila naslov crkvenog naučitelja. Na tisuće je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici, tako da je sebe sveo na krhotinu. Hranu je uzimao na brzinu i malo; odmor mu je bio kratak, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku. Ne treba se onda čuditi što je uz tako proveden život dosegao svega 36 godina. Nikada nećemo doznati kolikim je ljudima vratio pouzdanje, strpljivost, sklad, obraćenje; koliko je obiteljskih drama otklonio ili bar umanjio; koliko je žalosnih slučajeva ublažio svojom riječju vjere i pozivom da iziđu iz uskoće sebičnosti, mržnje, nepomirljivosti. Ante je bio i ostao zaštitnik siromašnih, uvijek i svugdje, suprotstavljajući se otvoreno nasilnicima. Nije se bojao nikada nikoga i ničega. Nikada ga nisu vodili pojedinačni računi kada se radilo o zaštiti potlačenih. Želio je umrijeti u samostančiću, blizu drage mu crkvice Svete Marije. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se čuva do dana današnjega, izdahnuo. Smrtna borba kratko je potrajala. Tako se ugasio za ovaj svijet jedan od najvećih apostola Isusa Krista i njegova Evanđelja.
Odmah po smrti, iste godine Talijani su mu podigli crkvicu u čast u Padovi. Kako je narod odsvakle hodočastio u tu crkvicu, franjevci su je pretvorili u velebnu crkvu – baziliku u Padovi.
Sveti Ante je najomiljeniji i načastiji svetac u hrvatskom narodu. Gotovo da nema grada u Hrvatskoj u kojem nema crkve ili kapelice pdignute u časte svetog Ante, ili svetog Antuna. Isto tako nema mjesta u Bosni i Hercegovini gdje žive Hrvati, gdje nije podigunta crkva ili kapelica. Tako se može reći da je Bernando iz Lisabona u zemlji Hrvata najpoznatiji i najslavljeniji svetac od svih braženika i svetaca Katoličke crkve.
Piše: Ante Matić – Borčanac
