By Evo, kako bivši okorjeli Udbaš Josip Perković ne prestaje klevetati i lagati!
Naime, u Večernjem listu (25.4.2022., str. 11.) objavljen je članak s nazivom „Mili Dedakoviću sredio sam čin, stan, odštetu i mirovinu“.
Riječ je o trećem nastavku dijelova zatvorskog pisma Josipa Perkovića u kojima osvjetljava svoju ulogu uoči i nakon pada Vukovara.
Kao prvo, ako je to istina, onda su mnogi uzalud dali svoje živote za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.
Zašto i zbog čega je trebao bivši Udbaš jednom ratnom zapovjedniku obrane Vukovara sređivati takve stvari, zar nije bilo drugih, koji su po zakonu, to trebali učiniti? Nu, ako je imao mogućnosti to srediti Dedakoviću, veliko je pitanje- koliko je i na koji je način slične stvari sredio svojim bivšim drugovima, koji su se bez provjere ubacili u hrvatske državne, tajne, vojne i druge institucije?
Međutim, u tom zatvorskom pismu (koji zatvorenik može pisati medijima?), Perković se osvrće i na zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića- Mladog Jastreba, pa uz ostalo naglašava:
-„Branko Borković je po dolasku u Zagreb hodao gradom s desetak naoružanih branitelja, od kojih polovina i s protuoklopnim lanserima, a prijetili su svima. Dr. Tuđman mi je osobno naredio da ga izdvojim na neki način od grupe i odredio mu „vojnički pritvor“.(sic!) Tražio je da pri tome ne dođe do uporabe oružja.“
Znači, po Perkoviću, Tuđman je bio taj koji je za hrvatske vojnike i ratne zapovjednike već 1991. određivao tko hoće, a tko ne će u „vojnički pritvor“!!!
Bivši osuđeni Udbaš nastavlja dalje:
- „Organizirao sam da se zadaća izvrši i Borković je diskretno odveden u pritvor. Nije bio pod istragom, a djelatnici su ga izvodili na večeru u Kaptolsku klet, odvozili u posjet sestri u Ivanić Grad da preuzme neke stvari i slično. Kada je predsjednik naredio, odmah je pušten iz pritvora. Do danas koristi taj događaj na iskrivljen način, pa čak ga naziva i otmicom, uz spominjanje imena. Operativci su bili vrlo korektni u ophođenju. On je bio u vrlo lošem stanju. Zna dobro pozadinu svega. Duža je to priča, koja seže i u prošlost“, piše Perković.
Međutim, družeći se s Brankom Borkoviće još 1995. objavio sam zasad prvu i jedinu knjigu o njegovu ratnom putu s nazivom „Rušitelj ustavnog poretka“ (Meditor, Zagreb).
Knjigu smo pred najmanje 500 posjetitelja predstavili u dvorani zagrebačkog hotela Esplanade. Na promociju je došao i veliki broj novinara, a bilo je podosta i tv kamera. Svi su manje-više knjigu i predstavljanje prešutjeli i marginalizirali (sve do današnjeg dana). Nu, nitko nije demantirao ni jednu rečenicu iz knjige, a Borković na str. 26-27.ovako opisuje svoje uhićenje, što se bitno razlikuje od onog kako ga danas opisuje bivši Udbaš, kojem ne treba vjerovati ni koliko je crnog pod noktom.
- „Po dolasku u Zagreb, 23. studenoga 1991. godine bio sam, doslovce, kidnapiran. I to iz kabineta generala Antona Tusa, tadašnjeg načelnika GSHV. Prije toga, predsjednik Tuđman me nije primio i nikad nisam saznao zašto. To su učinile tadašnje strukture SIS-a. Ništa mi konkretno nije priopćeno kod kidnapiranja. Bio sam u Glavnom stožeru na sastanku s generalom Tusom. Jedan me je gardist pozvao i rekao mi da imam telefonski poziv iz Ministarstva Nakon mog izlaska dvojica vojnih policajaca ugurali su me u jednu prostoriju, stavili mi lisice na ruke, a potom odvezli u Studentski dom na Lašćini. Prvih nekoliko dana bio sam potpuno izoliran, a nakon toga sam dobio status kućnog pritvora. Rekli su da je to zbog moje sigurnosti. Tražio sam osobno naoružanje koje su mi uzeli (i nikad mi ga nisu vratili). Kazali su da sam u kućnom pritvoru. Jedne večeri sam na stubištu podruma sreo Milu Dedakovića- Jastreba. I njega su zatvorili, a i isprebijali. Pozdravili smo se i sreli prvi put nakon njegova izlaska iz Vukovara. Nikolu Totha sam također sreo jedanput za večerom u dvorištu s Udiljakom. Tada još nisam znao da je i on optužen i uhićen. Čuo sami da je zatvorena Ljilja Toth, ali je nisam poznavao i prvi put smo se sreli i upoznali u hotelu Internacional , kada je puštena iz pritvora. Sve što su od mene tražili u pritvoru bilo je da pričam o događajima od mog ulaska do mog izlaska iz Vukovara. Svaki su mi dan obećavali da će me pustiti „sutra“. (…) Nakon tri tjedna su me jednostavno izbacili na ulicu u dronjcima, bez ičega, u prosincu 1991. Nikada mi nitko nije položio račune, niti me priveo istražnom sucu kao okrivljenoga, niti sam vidio nalog za svoje uhićenje. Osim svjedoka, nemam ni dokaza da sam bio pritvoren. Tada su mi rekli da idem u Stožer i tražim svoja prava…“, govorio je Borković što je posve suprotno od onoga što tvrdi okorjeli Udbaš i koji nikada nije demantirao ni jednu rečenicu iz ove (prešućene) knjige.
A vi hrvatski generali, koji se toliko danas borite za pomilovanje Perkovića i Mustača (iz samo vama znanih razloga) što se niste izborili da se uz pokojnog Blage Zadre još netko od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata koji su prošli najteže bitke u Vukovaru (kakve je većina od članova Hrvatskog generalskog zbora vidjela samo na filmovima) okiti činom generala?
Generalu Krešiću, kao predsjednik HGZ-a, ispravi ovu nepravdu. Vrijeme je.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
