By Uskrs – blagdan pobjede života nad smrću. Poruke mira i pomirbe među ljudima, narodima i državama čule su se sa svih strana. Kamo sreće da vlada mir i da te poruke stižu svaki dan od svih, ne samo prilikom prigodnih blagdana.
Poruke nemaju odjeka, osim što je samo toga dana bilo manje loših verbalnih poruka u našem „kočaku“ u kojem neprestano vrve takve komunikacije u monolozima političara otrovnog jezika, sipaju lažima, ljagom, prozivanjima… Samo jedan dan, i opet se sve vraća na staro.
Podsjetimo se malo na događaje u Mostaru, prije Uskrsa, na Mostarski sajam, gdje se okupiše političari iz regiona, samo nisu došli političari iz Sarajeva – bošnjački lideri. Zato su oni burno popratili taj skup uvredama, lažima i zlobnom mržnjom.
Šemsudin Mahmudović ih nazva „… sramotnim sajmom putinovaca“… poziva Szijjarta (ministra vanjskih poslova Mađarske) da „u Buči i Srebrenici uči o situaciji u BiH i na Balkanu…“.
Željko Komšić hoda okolo te polažući cvijeće kod Vječne vatre u Sarajevu komentira skup u Mostaru riječima „… klasičan proruski skup…“
I pored toga što su hrvatski političari u Hrvatskoj, kao i politički vođe Hrvata u BiH izrazili solidarnost s borbama i otporom naroda Ukrajine, nazivaju ih prorusima i putinovcima. A što je to nego mržnja?
Još veću turbulenciju izazvao je Zoran Milanović, predsjednik RH, dolaskom u Mostar i dodjelom odličja u povodu proslave 30. obljetnice osnivanja HVO-a. Svojim govorom uputio je pomirujuće poruke svima, posebno bošnjačkim političkim vođama.
Unatoč tome, uslijedio je zborni napad s druge strane, ali i njihovih „lajavaca“ koji „laju“ za njih. Tako Željko Komšić poručuje s istočne strane Mostara kako „… Hrvati rade na oživljavanju i stvaranju Hercg-Bosne…“, a on kao „hrvatski“ član Predsjedništva BiH.
Suad Đulić, predsjednik antifašista i boraca NOR-a upućuje Milanoviću poruku: „Pričaš stare viceve, Predsjedniče…“ U istom maniru obrušio se na Milanovića i mladi Bošnjak u njemačkoj Vladi u Berlinu, a posebnu pozornost je svojim napadom na sebe skrenula prof. Vesna Rajnović iz Rijeke obrušivši verbalnu paljbu na Predsjednika Hrvatske (inače je dopisnica bošnjačkih medija) i svako malo „pljuje“ po svemu što je hrvatsko u BiH. „… Zoki Milanović je osramotio sve časne građane Republike Hrvatske dodijelivši odlikovanja UZP-u, unatoč osuđenoj ideji HR HB…“
Radikalniji od svih, kao i uvijek, biva Ivo Komšić, čovjek koji se nikako ne može otrgnuti od prošlosti i još uvijek brodi komunističkim vodama i izjavljuje: „… Hrvati su izvojevali slobodu prvi put kao partizani, kao borci protiv fašizma i nacizma…“ te nastavlja o sadašnjosti: „… Hrvati su postali dio Europe… ali nisu za to spremni. Dobili su slobodu, ali je nisu dostojni…, podržavaju sestrinsku stranku u BiH koja ima neonacističke ciljeve…“
A, po čemu su hrvatske stranke u BiH neonacističke? Na to nije odgovorio ni on niti nitko od ovih govornika mržnje koja se spustila i među obični svijet, vidno u komentarima na mrežnim stranicama.
Bakir Izetbegović hoda od džamije do džamije, hvali se dobrim bošnjačkim osobinama, Armijom BiH, muslimanskom vjerom kao kohezionim elementom među sljedbenicima i „on se ne boji za BiH dok se džamije pune…“ Izgleda da je bolji govornik od ijednog hodže, bio bi uspješniji „hodža“ nego političar.
Željko Komšić hoda okolo i dalje će hodati, ne smije među „Hrvate“ koje „predstavlja“ i „laje“ protiv njih. Pa, već dan po blagdanu i on nastavlja svoju „zadaću“.
Slušajući sve to, Hrvati u BiH i njihovi političari šute, pokušavajući kroz europske institucije uz pomoć Hrvatske izboriti svoja prava u BiH. Dobro će biti ako uspiju…
RADICA LEKO
