By Čini se kako je svijet zahvatila nekontrolirana groznica sumanuta „njegovanja mladolikosti“. Epidemija toga specifičnog, začudnog nastojanja kao da ne zaobilazi čak ni one uistinu mlade koji nepokolebljivo nastoje svoju istinsku mladost, ako je to uopće moguće -učiniti još mlađom. Doimati se mladalački postaje zamalo bezobziran simbol ‘novoga prestiža’, premda se očiglednost i nezaustavljivost poodmakle dobi još uvijek „oprašta“ društveno priznatima, bogatim i utjecajnim muškarcima, i zaista uspješnim i glasovitim ženama. Malo što može bore (što uglavnom vrijedi za ženski rod) učiniti neprimjetljivijima od slave, i jedino takva „zaslužena“ vremešnost može biti dostojno prihvaćena i uvažavana. Teško onome tko svoje neprikriveno odlaženje u „surovost godina“ ne ispraća s moći, ili bilo kojom opće prihvaćenom mogućnošću „iskupljenja“. Razumljivo je stoga da je čitav jedan mehanizam estetskoga preživljavanja poduprt uspješno podgrijavanom nadom u opće ‘zadržavanje svježine’.
„Biti u tjelesnoj formi“ polako se izjednačava s ‘izgledom ostati mlad’ i time zapravo baca u zasjenak individualnu potrebu za poglavito zdravim načinom života, koji se barem idejno temelji na značajno drukčijim potrebama. Fitnes klubovi, gdje sva ona ustrajna i zahtjevna tijela nastoje uteći upozoravajućoj uočljivosti, poput svetražećih su, sofisticiranih kaznionica u kojima je kazna u obliku pomalo mazohistička napora, zapravo samododjeljujuća i postupno samooblikujuća nagrada.
U najmanju je ruku neobično ne težiti takvoj kultiviranosti tijela koja ponekad sama odvraća pozornost od one, daleko važnije, ukoliko je prisutna, a jest, duhovne zapuštenosti.
Sličnu svrhu imaju i svi oni saloni za ljepotu, koji osim što obećavaju poboljšanje izgleda, bezobrazno samouvjereno jamče lakoću brza pomlađivanja. A da ne spominjem ordinacije za plastičnu kirurgiju gdje je kupovina lažne mladosti ipak najizrazitija.
Čovjek gotovo ne bi imao ništa protiv svega toga, da ga ne zbunjuje to što taj „kult održavanja mladosti“ postaje sveopća (samo)prisila koja i takozvano slobodno vrijeme nastoji obilježiti novim dimenzijama. Smatra se kako uistinu više nikome nikada ne bi trebalo biti dosadno uza sve te mogućnosti usavršenja, no to je ipak ponajprije tjeskobna žudnja za ljubavlju i prihvaćanjem. Čak i dok udobno zavaljeni gledate televizijski program, nude vam se baš toga trenutka nipošto propustive, pomlađujuće kreme i košmarne „spasonosne“ estetske operacije. Gdje god zakoračili neizbježno se sudarate s neograničenom izvodljivošću vlastita „poboljšanja“.
Nitko ne želi biti debeo, ružan i star. Na nesreću onih koji su ipak takvi, sve se udružilo u istrebljenje te tegobne neželjenosti, ili pak u njezino uspješno prikrivanje. Mahnito se prikazuje zamamnost mlađahne mršavosti kao blagotvoran ideal kojim je svijet preplavljen do radosno hinjene sitosti. Međutim, stvarnost koja nas okružuje brutalna je kazališna scena naspram ispeglane slikovne realnosti kojom nas, gdje god uspiju, sveudilj kljukaju. Kako da onda običan čovjek, usred te kalvarije sugestivne razgovjetnosti koja mu nameće ‘prikladno’ opravdanje za svako njegovo životno razdoblje, bude neopterećeno zadovoljan u svojoj običnosti? On nužno postaje umjetnikom vlastita razvitka, prerušen čarobnjak nedovoljno svjestan vlastite moći. U toj luckastoj vjeri gotovo sve može učiniti stvarnim, dostižnim čak i u svojoj prekomjernoj zabludi. Stoga je možda šteta što je to mnoštvo silovitosti često usmjereno prema takvim pogrešnim stremljenjima.
Očaravajući prikazi, koji se varljivim nadomjeskom za nezadovoljstvo nude u medijima samo su „duda varalica“ za odrasle kojom se ipak želi ‘istisnuti’ dodatna količina razumijevanja za tu vrstu dobro skrivene i neophodne laži. Sva ta u biti lukavo nenametljiva zahtjevnost koja propagira mladost i ljepotu kao vrijednosti kojima bi svatko, bez obzira na dob, trebao težiti, ipak je najopasniji otrov za one najmlađe. Zašto današnja djeca, kad ih se to pita, uglavnom kažu kako bi jednom željeli postati fotomodeli, manekeni ili pjevači? Čak i oni nepogrešivo prepoznaju ugodnu ‘prihvatljivost bez mane’, sreću koje je smisao igra, posebna vrsta neranjivosti na putu do možda vrtoglava vrha. Malo što može biti poželjno kao takav naoko lagodan pothvat, produženo maštanje iz djetinjih snova uspješno hranjenih pričama o materijalnom blagostanju i nadmoćnoj nepovredivosti.
Zrelo se ljudsko biće u tome malo -ili gotovo nimalo- ne razlikuje od zavedenog djeteta koje će, ne bude li ispunilo svoje teško ostvarive sne, moguće i prespavati vlastiti život, nesvjesno njegove neizmjerne okrutnosti. Međutim, taj će današnji čovjek, bude li želio, izbjeći zamci da i dalje dosljedno slijedi obmanjujući vonj ljudske kvazi autentičnosti, što je zapravo malo vjerojatno, zamrznuti svoj magnetičan odraz, te se tako neprimjetno krivotvoren, predati budućnosti.
STANKA GJURIĆ
