Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Eto, još jedni izbori su pred nama, još jednom ćemo presipali iz šupljeg u prazno, izabrati vlastite gospodare. Dakle, hijerarhija među ljudima će ostati, kao da je to nešto što se podrazumijeva i bez čega nije moguć suživot. Dozvolite mi da se s time ne složim i da vam predložim nešto novo (iako je zapravo jako staro): kreativni format društva, za razliku od potrošačkog, kojega imamo danas, a koji, vjerujem da ste primijetili, nije usredotočen na dobrobit čovjeka, već na zadovoljavanje sebičnih težnji pojedinaca, prvenstveno baziranih na preživljavanje, zgrtanje novca, dominaciju nad drugima…

„Originalni“, izvorni oblik društva naše civilizacije temeljio se na osnovnim vrijednostima koje čovjeka čine čovjekom, a to su ljubav, sloboda, mir, jedinstvo, poštovanje, suosjećanje, suradnja. Tko ili što nam brani da već sutra ponovo živimo po istim principima? Prije svega, to je neznanje, odnosno nepovjerenje u vlastite mogućnosti i stvaralačku moć koja je u svima nama zatrpana slojevima cjeloživotne indoktrinacije. Suptilno smo uvučeni u milijun raznih podjela, na svim mogućim razinama. Stoga u drugom čovjeku vidimo nacionalnost različitu od naše, religiju koja nam je strana, „krivu“ stranku, način ishrane, nogometni klub ili koju god iluzornu razliku, u potpunosti nebitnu u odnosu na ono što nam je svima zajedničko: želja za ispunjenim životom, bez rata, siromaštva, bolesti i straha. Kažite mi, hoćete li se s rođenim bratom ili sestrom boriti za dominaciju, gledati da se nauštrb nje(ga) bolje „snađete“ u životu? Vjerojatno nećete, nego ćete svoju sreću i ljubav nesebično dijeliti s onim tko vam je blizak srodnik. A sada zamislite da je cijelo čovječanstvo jedna velika obitelj i da se svi jedni prema drugima odnosimo kao prema braći/sestrama. Je li to znanstvena fantastika ili nekakva utopija? Iz moje perspektive odgovor je – odlučno ne.

Kreativno društvo predviđa donošenje zakona „po mjeri“ čovjeka, a ne u korist manjine na vrhu nametnute društvene ljestvice. Internetska izborna platforma izravno bi očitovala volju naroda, a umjesto parazita (koje danas kolektivno nazivamo „vlašću“) postojali bi provoditelji volje većine, koji bi, u slučaju nepoštivanja ukazanog im povjerenja, istog časa bili zamijenjeni časnim ljudima, svjesnim da se osobni interesi ne smiju kositi s interesima društvene zajednice. Kroz povijest smo imali razne inačice „predstavnika naroda“, a bilo je očito da je ekipa radila za sebe, vođena vlastitim ego-interesima u društvu u kojem je čovjek čovjeku vuk. U zadanoj paradigmi, nestašica materijalnih dobara (novca) je postala normalno stanje, a o duhovnim vrijednostima gotovo da se i prestalo govoriti, tako da se uspješnost fantomskih tvorevina zvanih „države“ mjeri isključivo BDP-om, dakle vrijednošću roba i usluga koje su se okrenule u određenom vremenskom razdoblju. Na taj način je potrošački format odnosa među ljudima fokus okrenuo na natjecanje (umjesto suradnje) te je kod mnogih stvoren „u se, na se i poda se“ mentalitet, u potpunosti suprotan onome izvornom ljudskom, onome što zaista jesmo i čemu težimo u dubini svoga bića. Tako diljem svijeta nailazimo na apsurdne strukture u društvu: kastinski sustav, kraljeve i kraljice, vjerske vođe optočene zlatom, milijardere-„dobrotvore“, vlasnike izvora vode itd.

Postavlja se pitanje: što je dovelo do slijepe ulice u kojoj se našlo čovječanstvo? Tko je odgovoran? Na sreću, odgovorni smo mi, ljudi. Zašto na sreću? Zato što u odgovornosti leži moć da se stvari promijene, i ako shvatimo da smo poluge upravljanja društvom dobrovoljno dali u ruke pojedincima koji imaju poriv za vladanje nad drugima (valjda zato što slabo vladaju sobom), istog časa se čitava priča može okrenuti za 180 stupnjeva. Robovlasnički sustav, kroz povijest više puta preimenovan u nešto ljepše (danas se naziva liberalnim kapitalizmom, demokracijom ili kako god), trebao bi se naći u ropotarnici povijesti i budućim generacijama služiti kao primjer dokle može dovesti duhovno posrnuće čovjeka. Možda bismo trebali prestati halucinirati o slobodi unutar hijerarhije, više ne slušati prazna obećanja vladajućih i razumjeti da iznad živog čovjeka ne može biti nitko, osim eventualno Onoga Gore. Svijet će biti onakav kakvim ga stvorimo, a to nitko neće učiniti umjesto nas. I ne treba, jer ima nas mnogo više od povlaštenih, koji su isto naša braća, ali su, kao proizvodi potrošačkog društva, sebi uvrtjeli u glavu da vlastitu sreću mogu iskrojiti na grbači „malih ljudi“. Ako je to sve u skladu sa zakonom, hajdemo onda promijeniti zakone i uvesti one koji neće ostavljati mjesta korupciji ikojeg oblika. Jaz između bogatih i siromašnih je prevelik (i stalno raste), a sreće je sve manje na licima i jednih i drugih. Stoga postaje nejasno tko uopće ima koristi od potrošačkog odnosa među ljudima, gdje sve ima cijenu u novcu, pa čak i ljudski život, koji bi trebao biti najveća vrijednost.Kada smo to povjerovali da se mir u svijetu postiže ratovanjem, a sigurnost posjedovanjem nuklearnog oružja? U kojem smo trenutku nepažnje dopustili da se čovjeka svede na matični broj pod kojim ima služiti nazajažljivim apetitima država i ostalih korporacija? Jesmo li svjesni da polovicu svoga budnog života radimo za preživljavanje u svijetu u kojem bismo se trebali radovati svakom novom danu, međusobno se voljeti, poštovati i pomagati?

Ako vam ideja Kreativnog društva zvuči prejednostavno, to je zato što jest. Nisu nam potrebne nikakve pobune, nasilne revolucije, nikakvo rušenje, pa čak ni prosvjedi. Dovoljno je da shvatimo kolika snaga leži u svakom pojedinom čovjeku, ako srcem krene u njezino oslobađanje.Srednjestrujaška glasila i holivudski filmovi nam generacijama usađuju svjetonazor prema kojem je svaki pokušaj igranja na kartu ljudskosti naivan, čak utopistički pokušaj da se nešto izmijeni nabolje, kao da je čovjek u svojoj suštini zvijer koja neumoljivo proždire slabijeg. Ali to je daleko od istine. Čovjek je biće koje se rađa „čisto“, a potrošački sustav je taj koji ga navodi da se uživljava u ulogu zvijeri i čini drugome ono što ne želi da drugi čini njemu. Dakle, problem nije u pojedincu, nego u naopako postavljenoj društvenoj paradigmi, koja će uvijek iznjedriti dominaciju ego-interesa nad čovječnošću. To je razlog i što su različiti oblici udruživanja kroz povijest propadali. Iako su naizgled bili revolucionarni i novi, svima im je presudio potrošački format, unutar kojeg su stvarani. Jednostavno je nezasitna konzumacija onih „na vrhu“, kao prirodna posljedica hijerarhije, dovela do grabeža na svim poljima, pa čak i na zdravlju ljudi. Okruženje koje dovodi do zatiranja duhovnih i moralnih kvaliteta dovelo je našu civilizaciju u ćorsokak iz kojeg nema izlaza, ali samo naizgled. Dovoljan je samo jedan kolektivni „klik“ u našim glavama i probudit ćemo se u društvu blagostanja te voditi živote dostojne čovjeka.

Čini se da nas ni Majka Zemlja neće još dugo tolerirati ovako neodgovorne, s obzirom na rapidno rastući broj potresa, poplava i ostalih katastrofa, koje kao da prate duhovno potonuće ljudskog roda. Sve u svemu, vrijeme je za istinski zaokret, a ne samo za kozmetičke promjene tipa promjene vladajuće strukture. Pogreške iz prošlosti neka nam budu putokaz za napredak, a on neće biti moguć uz ovakav (opet potrošački) odnos prema prirodi, koju nemilice uništavamo, nesvjesni da na taj način režemo granu na kojoj sjedimo.

Čak i uz danas dostupnu tehnologiju, glad i neimaština su neprihvatljivi, dok će u Kreativnom društvu čovječanstvu biti dane (već danas dostupne, ali skrivene) tehnologije za proizvodnju besplatne energije, čime će korporacije izgubiti moć koju sada imaju – isisavanje životne sile iz ljudi kroz kontrolirano sredstvo plaćanja (novac), koji odavno nema nikakvu „opipljivu“ podlogu (nekad to bijaše zlato). Kada se svatko od nas bude bavio onim za što je nadaren, a ne onim što donosi najveći profit, čovječanstvo će neizbježno procvjetati i nestat će paralizirajući strah od nemogućnosti plaćanja računa, koji naše skrivene potencijale drži u lancima.

Najljepše od svega je da je priča o Kreativnom društvu već pokrenuta, i to u Ukrajini, a budući da se širi brzinom imaginarnih bolesti, do sada je prisutna u nekih 180 zemalja svijeta, dakle gotovo u svima. Put je utirati započeo Međunarodni javni pokret AllatRa, koji jedan od svojih ogranaka ima i u Hrvatskoj, a u svemu se možete informirati na web-stranici https://allatra-hrvatska.org/. Dobrodošli su svi, bez obzira na boju kože, nacionalnost, politička, religijska ili bilo koja druga uvjerenja. Ako hoćemo, možemo. Ali samo jedinstveni!

Ksenija Kreković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema