Podjeli
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    1
    Share

„ Onda Jahve reče Noi: »Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu. Uzmi sa sobom od svih čistih životinja po sedam parova: mužjaka i njegovu ženku. Isto tako od ptica nebeskih po sedam parova – mužjaka i ženku – da im se sjeme sačuva na zemlji. Jer ću do sedam dana pustiti dažd po zemlji četrdeset dana i četrdeset noći te ću istrijebiti s lica zemlje svako živo biće što sam ga načinio.«Noa učini sve kako mu je Jahve naredio.Noi bijaše šest stotina godina kad je potop došao na zemlju. I pred vodama potopnim uđu s Noom u korablju njegovi sinovi, njegova žena i žene sinova njegovih.  Od čistih životinja i od životinja koje nisu čiste, od ptica, od svega što zemljom puzi, uđe po dvoje – mužjak i ženka – u korablju s Noom, kako je Bog naredio Noi. A sedmoga dana zapljušte potopne vode po zemlji.Potop. Udan onaj – šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog – navale svi izvori bezdana,rastvore se ustave nebeske.I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći. Onog dana uđe u korablju Noa i njegovi sinovi: Šem, Ham i Jafet, Noina žena i tri žene Noinih sinova s njima;  oni, pa sve vrste životinja: stoka, gmizavci što po tlu gmižu, ptice i svakovrsna krilata stvorenja,  uđu u korablju s Noom, po dvoje od svih bića što u sebi imaju dah života. Što uđe, sve bijaše par, mužjak i ženka od svih bića, kako je Bog naredio Noi.Onda Jahve zatvori za njim vrata. Pljusak je na zemlju padao četrdeset dana; vode sveudilj rasle i korablju nosile: digla se visoko iznad zemlje. Vode su nad zemljom bujale i visoko rasle, a korablja plovila površinom. Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. Petnaest lakata dizale se vode povrh potonulih brda. Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na kopnu – izgibe. Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji. Stotinu pedeset dana vladahu vode zemljom.“

Post. 7. 1 – 24.

Korablja

Korablja je brod ili plutajući objekt u kome se Noa s obitelji spasio za vrijeme općeg potopa. Korablja je praslika Kristove Crkve, Petrove lađe, koja plovi na uzburkanim vodama svijeta, a sredstvo je ljudskog spasenja. Ona je najranijoj katoličkoj ikonografiji prikazana u obliku košare koja pluta, a iz nje viri Noa. Zatim se u slikarstvu korablja pojavljuje u obliku kuće na vodi, ili kao bazilika ( s očitom aluzijom na Kristovu Crkvu). A ponekad kao realistični prikaz broda. „ Crkva je, dakle, ujedno i Korablja i Izvor – a kršćani moraju živjeti obje stvarnosti. Bog nam je dao korablju Crkve kako bi nas spasio od utapanja u vodama potopa. No Crkvu nam je darovao i kao mjesto gdje možemo simbolički utopiti svoje staro ja u vodama krštenja te rasti u novosti života, krijepljeni beskrajnom bujicom njegove milosti.“ Rod Dreher „ Benediktova opcija“ Verbum – Split, 2019. str. 284.

Ljubav jedini način preživljavanja

Katolička crkva se u različitim povijesnim razdobljima borila da preživi usred raznih naleta neprijatelja, nepogoda, nerazumijevanja i progona. Ali ne samo s kršćanskom ljubavlju samirisom na ekstazu, nego ljubavlju koja je bila pročišćavana i jačana mnogim trpljenjima pojedinaca i zajednica. Rasla je i jačala  prožeta Duhom Svetim koji ju je vodio strmim putevima. Tako je Crkva je iza sebe  u povijesti ostavljala duboki trag teološke jasnoće i nepokolebljivosti vjere u Isusa Krista. Korablja Katoličke crkve bila je udarana jakim valovljem mržnje i neprijateljstva izvana, a ponekad i iznutra.

Odgovorna vjera

Katoličanstvo je uvijek bilo u opasnosti da ne bude ono što bi po svom idealu trebalo biti. A to je odgovorno katoličanstvo. Jedna od velikih opasnosti bila je i jest formalizam,zadovoljavanje forme, onog najnužnijeg. Što pak znači primanje sakramenata iz pukog običaja. Svi krste djecu, pa ćemo i mi  krstiti dijete. Sva djeca idu na školski vjeronauk, neka ide i moje dijete. Krizma je važan i nužni sakrament. Neka moje dijete primi krizmu. Biti će sramota da svi iz školskog razreda idu na krizmu, a da moje dijete ne ide. Zadovoljavanje takvog formalizma nije odgovorno kršćanstvo. Tradicionalizam je druga opasnost koja je vrebala na sve generacije katolika. Tradicionalizam je u povijesti filozofijeshvaćen kao sklonost vrednovanja tradicije u smislu skupa važnih propisa i običaja naslijeđenih iz prošlosti. To je konzervativni stav prema gotovo svim promjenama, bilo malim ili velikim. Tako u pojedinim krajevima, krajevnim biskupijama, ili župama još dan danas ne žele baš ništa, ili mizerno malo mijenjati u pastoralu. Za takve kao da nije ni bio II. Vatikanski koncil. Ili se samo nešto od tog provelo u djelo. Tradicionalizam se pravda riječima: „Velečasni tako je kod nas tradicija već niz godina, pa ne budete vi valjda nešto mijenjali. Mi nismo za te i takve promjene. Neka ostane onako kakva je naša tradicija.“

Katoličanstvo kao prihvaćanje cjelovitosti i onog što je vječno

Katolicizam je organiziran kao vidljiva Katolička Crkva, koja sadrži  članove hijerarhije i laike. Članom župne zajednice i sveopće Crkve  postaje se krštenjem, a  mogu se krstiti djeca i odrasli. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom i načinom službe u zajednici. U katolicizmu postoje tri vrste hijerarhije: a) svećenička (biskup, prezbiter, đakon), b) kanonska (papa, ordinarij, dekan, župnik, kapelan) i c) počasna (kardinal, metropolit, nadbiskup, prelat, kanonik i prebendar). Katolička  crkva je nadnacionalna i centralizirana zajednica vjernika. Vrhovni poglavar je papa (rimski biskup), koji uz pomoć cjelokupne Svete stolice i njezinih tijela upravlja sveopćom Crkvom, u zajedništvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani. Dekanati se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Ona je živi organizam satkan od ljudi koji su na različitim stupnjevima duhovnosti. Crkva je „ korablja“, Petrova lađa, u koju udaraju valovi i vjetrovi različite snage. Na jednom kraju planete živahna i proslavljena, na drugom prezirana i mučenička. Na nju svom mogućom silinom udaraju oni koji je žele uništiti. Ali ni „ vrata paklena“ ne mogu je uništiti. Katolička crkva je „ korablja spašenih“ i izvor Kristove milost.Izvor vječne istine o čovjeku, patnji, radosti, životu, umiranju i uskrsnuću. Korablja i nepresušno vrelo, izvor novih krštenika, novih članova za koje je Isus jedini Put, Istina i Život.

Izvor – duhovnost cjelovitog bića

Pounutrašnjenje osnovnih vjerskih istina i moralnih načela prema katoličkom se vjerovanju događa na više načina. Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni oblik duhovnosti u katolicizmu. Uz bogoštovnu funkciju liturgija i primanje sakramenata obuhvaća duhovno osobni doživljaj vjerskih istina, odgoj savjesti u evanđeoskom duhu, te razumsko prosvjetljenje. Pučka pobožnost Crkve namijenjena je širim vjerničkim slojevima (hodočašća, postovi, devetnice, križni put, krunica), a svrha joj je da se u pučkoj  duhovnoj kulturi i mentalitetu na primjeren način proživi kršćanska vjera. U katolicizmu je posebno naglašen asketsko-mistični put duhovnosti, koji je stoljećima nalazio svoj izričaj i svjedočanstvo u redovništvu. U katoličkom je redovništvu prevagnuo tip cenobitske zajednice, u kojoj se traga za skladom između kontemplacije i akcije, osobnoga duhovnog usavršavanja i djelovanja unutar šire zajednice i društva (fizički i intelektualni rad, misijska djelatnost, školstvo, karitativna djelatnost). Tako se kroz povijest razvila benediktinska, cistercitska, karmelićanska, dominikanska, franjevačka i isusovačka duhovnost, a u novije vrijeme duhovnost raznih kongregacija i svjetovnih instituta. Katolička duhovnost je nužna za odgovornu vjeru klerika i vjernika laika. Ukoliko je ta duhovnost pojedinaca i zajednica slaba, katoličanstvo se pretvara u formalizam ili tradicionalizam. Ideal katoličke duhovnosti je da nauk Isusa Krista zauzme cjelovitost ljudske osobe: razum, srce, savjest, emocije, cjelokupno biće. Sve drugo što  nije proželo cjelovitost osobe je površno katoličanstvo. Iz molitava i osobnih svjedočanstava mučenika i svetaca  uvijek vidimo izvornu životnu duhovnost.

Nauči i mene ljubiti, Isuse – sveta Majka Terezija

 

Izlij svoga Svetog Duha u moju dušu, i preplavi je svojom ljubavlju…

Sklopljene ruke na molitvu

Isuse, ti si najjači na svijetu,

daj i meni snage da moje ruke i srce

nastave tvoje djelo!

 

Gospodine Isuse,

koji si stvarao s ljubavlju,

rođen si s ljubavlju,

služio si s ljubavlju,

djelovao si s ljubavlju,

čašćen si s ljubavlju,

trpio s ljubavlju,

umro si s ljubavlju,

uskrsnuo si s ljubavlju.

Zahvaljujem ti na tolikoj tvojoj ljubavi

za mene i za druge na svijetu,

i svaki dan te molim:

nauči i mene ljubiti!

 

Moj Isuse,

pomozi mi širiti tvoj miomiris

gdje god pođem.

Izlij svoga Svetog Duha u moju dušu,

i preplavi je svojom ljubavlju

da zahvati moje biće:

da tako moj život bude samo ižarivanje

tvog miomirisa i tvoje ljubavi

na sve koji me ugledaju,

pa da svaka duša s kojom dođem u doticaj

osjeti tvoju prisutnost u mojoj duši,

i da svi koji me gledaju

ne vide mene, nego tebe – Isuse.

 

Ostani sa mnom,

i počet ću sjati tvojom svjetlošću,

svijetliti da budem svjetlo drugima.

Svjetlo će, Isuse, dolaziti od tebe,

ne od mene –

ti ćeš, po meni, sjati drugima.

 

Dopusti da ti upravim molitve

sred svijeta koji ljubiš,

ižarujući tvoje svjetlo na sve koji me okružuju.

Daj da propovijedam tebe,

ne riječima, nego primjerom,

snagom koja privlači,

dobrohotnim utjecajem djela,

puninom ljubavi kojom je moje srce

ispunjeno prema tebi.

Amen.

Vladimir Trkmić


Podjeli
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    1
    Share
  •  
    1
    Share
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema