Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Prošla je još jedna obljetnica smrti velikog – Arsena Dedića.

Mnogi su se ponovno raspisali o tom iznimnom glazbeniku, svatko svoju priču.

Nu, nije fraza, ako kažemo da glazbena legenda, pjesnik, književni, skladatelj i kantautor Arsen Dedić (Šibenik, 28. srpnja 1938. – Zagreb, 17. kolovoza 2015.) i dalje živi među nama. Što vrijeme više prolazi, sve  nam više nedostaje. S njim kao da je otišao i dobar dio hrvatske glazbene scene…

Samo mjesec dana nakon njegove smrti objavio sam knjigu „Zajedno, ali sam ili tako je govorio Arsen Dedić“ (Ogranak Matice Hrvatske Koprivnica, 2015.) Riječ je o knjizi  razmišljanja i životnih stavova legende hrvatske glazbe.

Arsen je čovjek koji nikome nije laskao i niotkuda očekivao potvrdu vlastite vrijednosti te se stoga u ovoj knjizi koju smo na određeni način zajedno osmislili pa čak i radili na njoj otkriva kao nikada do sada. Knjigu je likovno opremio Danijel Popović, i sigurno mi je jedna od najdražih. Zbog Arsena.

Jedna od posljednjih želja mu je bila da ga pokopaju na Mirogoju u obiteljskom krugu, jer kako je govorio-„ne želi cirkus“, kakav su priredili na sahrani njegovu prijatelju Kemalu Montenu  i još nekima, kad se većina i tom prigodom došla samo „slikati“.

Nego, kako to da Arsen nije pokopan u Aleji velikana, gdje su sahranjeni i neki glazbenici koji se po ničemu ne mogu s njime mjeriti?

On je bio toliko svestran i toliko zanimljiv i kvalitetan da je već odavno trebao postati akademik, tim više što je u HAZU malo ljudi poput njega dalo toliko kvalitetnih djela ne samo Hrvatskoj, već i europskoj glazbi.  Ali ovaj nesnošljivi hrvatski jal i zloba, koja je i jednog Arsena gotovo do smrti tretirala kao „estradnjaka“ nije ništa drugo nego „hrvatski specijalitet marginaliziranja i podcjenjivanja“ najviših vrijednosti hrvatske kulture.

Nakon njegove smrti mogli smo čuti da će po njegovu imenu  nositi naziv neki trg, ulica, pa čak i brod, ali još uvijek ništa od toga. Teatar „Histrioni“ u Zagrebu podignuo mu je bistu. Ali…baš šteta, jer u ovom umjetničkom djelu teško možemo prepoznati Arsena. Nu, kad smo ga imali, kad je bio živ kao da ga nismo dovoljno slušali i cijenili kako treba, a trebali smo već tada po njemu nazvati i zagrebačku Muzičku akademiju! (Nikad nije kasno!).

Inače, vjerujte, legende  nikada ne umiru, one se samo pritaje ili sakriju.

Na sjećanje na Arsena Dedića najbolje je da citiramo neke od iznimno prepoznatljivih  stihova  iz njegovih već legendarnih pjesama:

  • „Nisam znao što je moje, dal letim, dal padam? Trebalo je da te sretnem da od tebe saznam.“
  • „Zagrli me oko vrata, oluja se diže, ne može ti vjetar ništa, ako priđeš bliže“.
  • „Ja sam kao vjetar, brod bez kormilara, ti si moja luka, moja zemlja stara.“
  • „Čistim svoj život od onih šupljih ljudi, kojima vjetar huji kroz glavu i kroz grudi.“
  • „Ne plači mala moja, ima dana pred tobom, prvi put kažeš zbogom, pa je teško znam, ne plači mala moja, mnogo boljeg te čeka.“
  • „Kad prijatelja nema, a dani idu sporo, govorili smo za se da vraćaju se skoro. Otkako te ne volim, netko mi iz vlaka maše, prazno mi je, ali lakše, od kako te ne volim.“

Mladen Pavković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema