By U ovoj teškoj javi, kad me shrva tegoba življenja u ovo strašno vrijeme pandemije, zemljotresa, poplava i raznih drugih nevolja, ja se vratim mišlju u djetinjstvo i bude mi nekako lakše. Jako je bitno gdje se tko rodi. Ja sam imao sreću roditi se u brdu i kamenoj kući kod koje je rastao kao i ja moj brat jasen. Kao dječak sa Giganom,Rundom i Ginom čuvao sam janjce oko stećak i potoka. Nemate pojma kako me obraduje ta neumrla slika kad je dozovem iz neumrlih predjela, koji tajnom svojom vape u da ih zagrlim i milujem kao negdar davno kako sam čiknio janjetu kad smo kupali janjce. Tako me obraduje svijetla sjena mojih uspomena. Kad mi se jasenjavi u snovima plista mu se kosa i grana kao živa rana mrtvih uspomena.
Jasen je ostao sam u napuštenu selu,a ja sam usamljeniji od njega u prijestolnici jednog čudna naroda, koji polako nestaje s lica zemanjskoga.
Dragi moji čitatelji ovoga puta, rano moja ljuta, želim vas malo udaljit iz kućnog pritvora, iz ove strašne jave koju su nam nametnuli kineski bezbožnici, neodgovorni znanstvenici i krenut ćemo zajedno diljem naše duhovne Domovine. Prošetat ćemo zajedno između stećaka i znamena naših predaka. Znate što mi je ostalo najčudnije, kad sam se slikao pokraj ovih golemih kamenih spavača, pitao sam jednog starca zašto su ovako na osami i kako su se našli baš tu, nedaleko od franjevačkog samostana. Starina mi je pričao o našim precima bogumilima, koji su tu živjeli i zlopatili se kažnjeni od neke sile nemile,pa me posebno iznenadilo kad je rekao da je kamenolom odakle je stećak odvaljen i ovdje dopremljen udaljen 15 kilometara. Nije mi znao odgovoriti,kako su dovukli ovu kamenu grdosiju kojom tehnikom, kojom snagom…
Stećak je visok dva metra, širok metar i pol, a dugačak tri mertra. Težak je najmanje dvadeset tona
Diljem Hercvegovni, Bosne i jednim dijelom Dalmacije vjekuju i samuju kameni spavači, kak ih je nazvao pjesnik Mak. Pričam vam gdje sam sve našao i divio se i čudio se njihovoj tajnovitosti i čudesnoj skamenjenoj ljepoti. Krenimo zajedno diljem naše duhovne domaje.
Ova dva stećka su na planini Prenj.Kako su se tu našli i tko ih je dovukao na planinu, nitko ne zna, na dmorsku visinu od 1570 metara. Krko je znanje, rekao je pojesnik.
Radimlja, Zagošća, Hodovo, Hum, Humsko, Hrasno, Vitez, Foča, Vrpolje, Trebinje, Kočerin, Fojnica, Ričice, Slatina, nekropola Petrovac između Borčana i Kongore, Seline kod Borčana, Gradina, Kupres, Duvno, Blidinje, skamenjeni svatovi na podnožju Vran planine, pa ono kameno stado između Vrana i Čvrsnice, pa ono na brežuljku pored puta prije Ciste, te usamljeni kameni spavači, kako ih je nazvao pjesnik Mak, visoko u planinama Vrana i Prenja, na skrovitim mjestima diljem Bosne, Hercegovine, Dalmacije, stare Duklje, Travunje, Zapadnih strana, Završja kako zvaše mjesta, krajeve i krajine oni koji su tu negdar živjeli i ostavili vidljive tragove ljudskih sudbina u zemlji Arivata, Histra, Liburna, Delmata, Daorsa, Plereja, Karna, Norika, Japoda, Kalapijana, Varcijana, Breuka, Mezeja, Ditona, Desidijata, Austerijata, Dardana, Dokleta i Hrvata. O njima su nam ponešto ostavili zabilježeno Polibije i Plinije, da im Bog oprosti na ponekoj laži.
Kad je u tragovima predaka otkrio stope potomaka, otiske neumrle slike davno nestalih lica i obličja, ruku i poruka, postojbine duha i tijela, pjesnik Mak Dizdar napisao je o starohrvatskim nadgrobnim spomenicima, kamenovima, biljezima, stećcima, kako su ih sve zvali oni koji su ih klesali i oni koji pod njima počivaju: Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jest riječ, jest zemlja, ali jeste nebo, jeste materija, ali jest i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.
Odrastao među kamenim spavačima i pročitavši poruke predaka, Mak je shvatio svu strahotu i ljepotu ljudskog postojanja, trajanja, bivanja i nestajanja u određenom vremenu i prostoru, pa je napisao u Uspavanki i stihove, koji bi mogli na stećak: Treba da živiš među ljudimna a riječi nemaš/ Treba da živiš među vukovima a zube nemaš…
Hrvatski pisac, pjesnik, enciklopedist i komunistički ideolog Miroslav Krleža, nakon što je prošao uzduž i poprijeko Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu i vidio stećke, napisao je 1960. ganutljivu i znakovitu opasku:
Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Što je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruke! Ali nigdje nikada, nitko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.
Krleža je bio zatečen, iznenađen zapisima i crtežima na biljezima, stećcima, kamenovima, kamima, kako su ih sve zvali oni koji su ih klesali, oblikovali i oni koji su pod njih legli. Na stećcima su crteži, reljefi, slike ljudi, životinje i drveće, riječi i misli zbijene u škrti i tvrdi jezik kakvim su u ona davna doba govorili i pisali Hrvati. Neki ih prozvaše Bošnjanima, Bogumilima, Krstjanima…a oni su, zaista vam kažem i ne lažem, bili Hrvati, koji su živjeli pod tim krvavim podnebesjem mnogo prije stoljeća sedmog, kako mudruju neki naši mudrijaši!
Na području drevne i stare Dalmacije, negdašnje Duklje, današnje Bosne, Hercegovine očuvano je više od pedeset tisuća stećaka, koji su misterija hrvatske povijesti, vjere i kulture. Oni su svjedoci vremena i ljudi koji su tu živjeli. To su vidljivi kameni znakovi naših predaka ostali duž povijesnog puta hrvatskog naroda od davnina do naših dana; od Bogostana i Damavanda, do Dinare, Jadrana, Save, Vrbasa, Neretve i Dunava. Pod tim podnebesjem ostali su biljegi, kami, tećci. Najljepši je onaj usamljeni kameni spavač otkriven u Zgošću blizu Kaknja.
Na njemu nema slova i ne zna se tko ispod njega počiva. Zbog čudesne ukrašenosti i ljepote neki istraživač tvrde da se radi o grobu Stjepana Kotromanića. Najpoznatija nekropola stećaka je Radimlja kod Stoca.
Tko su bili ljudi koji su stećke ostavili diljem Bosne i Hercegovine i dobrog dijela Dalmacije, sve do juga zemlje Hrvata Konavala i Boke?
Klesari i kipari nazivani su kovači, a oni što su na njima risali i pisali dijaci. Klesanje stećaka zahtijevalo je poznavanje oblika, formi, ukrasa, simbola i pisma te njihove kompozicije na kamenu, pa se može reći da se radi o umjetnicima onoga vremena. Detaljnija proučavanja pokazuju egzistiranje radionica s točno razrađenim poslovima, uz pojedine nekropole čitavih kamenoloma gdje su rađene obrade biljega, a po natpisima na kojima se kaže da pojedini od pisara prave zapis i predstavljaju umjetnike koji su bili poznati u svome vremenu. Najpoznatiji su bili Prodon i Miogost u srednjoj Bosni, Veseoko i Vukašin u području Lašve i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogost, Grubač i Krilić u okolini Stoca, Nikola Dragojević i Dragoje u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni, kovač Grubač i dijak Semorad iz druge polovine petnaestog stoljeća iz okoline Stoca – tvorci su najautentičnijih stećaka i njihovih epitafa u Radimlji.
Stećci u sebi sadrže ponajviše elemenata narodnog govorenja – više negoli u administrativnoj pismenosti. Srednjovjekovna lapidarana pismenost nastavlja se kroz čitav osmanski period, jednako kao i srednjovjekovna administrativna pismenost. Dijaci su pisali na hrvatskom jeziku i na grafiji glagoljice i hrvatske ćirilice, dok se osmanska epigrafika ogleda u pisanju na izvornom pismu arapskim i turskim jezikom.
Na jednom stećku usječena je svastika, odnosno kukasti križ. Kako je taj kukasti križ sa stećka u Hercegovini, mnogo godina kasnije, zalutao u Hitlerovo živo zlo, samo dragi Bog zna; pak su pod tim znakom ubijeni milijuni ljudi na starom kontinentu u drugom velikom svjetskom ratu. Kao dječak čuvao sam, napasao janjce oko stećaka, koji se nalaze na padini brda Liba i na domak sela Borčana, kao i oni ogrezli u trnje i zaborav na brežuljku Petrovcu blizu sela Kongore.
Lapidarna pismenost (epigrafika) u najširem smislu riječi otkriva na kamenu natpise, koji predstavlja hrvatski narodni jezik srednjovjekovne Bosne, Hercegovina i Dalmacije. Rečena pismenost se razvija čitavog srednjeg vijeka, počevši od kraja desetog, pa sve do kraja petnaestog stoljeća i nastavlja se i u doba osmanske vladavine. Od pedeset tisuća stećaka samo ih je ostalo 400 s natpisima. Mnogi su uništeni, razbijeni i uziđivani u zidine. Većina natpisa je na hrvatskom jeziku, koji su neki prozvali – bosančica. Natpisi se dijele na epigrafe i epitafe.
Epigrafi su pisani po strogo utvrđenim šablonima. Najznačajnija među epigrafima bila bi Humačka ploča s kraja 10 stoljeća pisana mješavinom ćirilice i glagoljice, jer je riječ o vremenu kada dolazi do prepisivanja glagoljskih knjiga na ćirilicu. Nadgrobni natpis Grda u Policama kod Trebinja nastao sredinom 12. stoljeća značajan je zbog svoje sličnosti s Kulinovom pločom i drugim lapidarnim spomenicima tog doba.
Kočerinska ploča ili Natpis Vignja Miloševića je nadgrobni spomenik Vignja Miloševića donesen s Kočerinskoga polja prije više od 130 godina i uzidan u Župni dvor u Kočerinu, a 1927. godine, kad je izgrađen novi Župni dvor i ploča je prenesena tamo. Pisana je hrvatskom ćirilicom.
Ploča je služila kao uzglavlje stećka Vignja Miloševića, koji je umro u proljeće 1404., pa možemo pretpostaviti da je te godine klesan i natpis. Njegov se grob i danas nalazi u Kočerinskom polju. Kočerinska ploča spada u dulje natpise (zajedno s Natpisom vojvode Masna iz Donje Drežnice): ima ukupno 80 riječi, što je mnogo u odnosu na druge natpise na stećcima, i 25 redaka, u njima je 9 – 15 slova. Kočerinska ploča ima veliku vrijednost, ne samo po dragocjenim povijesnim podacima, nego i samom izvornošću svoga jezika, jer su taj tekst pisali domaći ljudi. Kameni su natpisi često puta jedine potvrde nekog govora iz određenog vremena, u ovom primjeru, zapadnoštokavskoga ikavskoga govora Kočerina s okolicom. Sva su slova na njoj lijepo izrađena i umjetnički povezana jedno s drugim. Ne samo slova, nego i ukrasi na stećku majstorski su izvedeni i ornamentirani: oko čitave gornje plohe stećka rub je urešen vinovom lozom, a unutar tog ornamenta po sredini je veliki križ. I strane križa su ornamentirane vinovom lozom, a u prostoru među stranicama križa nalaze se polumjesec i rozeta.
Ase leži Viganj Milošević na svojoj na plemenitoj…
Na ploči su bosanski (hrvatski) vladari od Stjepana Kotromanića do Stjepana Ostoje, i to pravim redoslijedom, među njima se našla i jedna kraljica, Gruba, žena Stjepana Dabiše koji je vladao od 1391 – 1395. Kraljica Gruba je vladala tri godine nakon njegove smrti: 1395 – 1398. Vrijednost je ove ploče i u tome što se na njoj prvi put spominje Kočerin, pa je važna i za Epitafi na stećcima predstavljaju originalno stvaralaštvo u srednjovjekovnoj hrvatskoj pismenosti i idu u sami vrh evropske epigrafike. Pisani su hrvatskom glagoljicom, odnosno bosančicom. Najstarija žarišta ove pismenosti nalaze se u drevnom ilirskom i hrvatskom Humu i srednjoj (banskoj) Bosni I Hercegovini. Najbrojniji su natpisa u Boljunima jugozapadno od Radmilje i Stoca. Značajni tekstovi na kamenu javljaju se i u okolini Blagaja (središte humske vlastele), u dolini Lašve, u Podrinju, Foči, Vlasenici i Srebrenici. U najnovije vrijeme veći broj epitafa nađen je na području srednjovjekovnih župa Usora i Soli, te u Posavini. Među nekropolama izdvajaju se nekropole Radimlja i Boljuni kod Stoca, okolica Nevesinja, kraj Blidinjskog jezera, između Vrana i Čvrsnice, te kod Sokoca na Glasincu, kod Kalinovika, na Ravanjskim vratima kod Kupresa i uz put od Splita prema unutrašnjosti na domak Ciste. Vremenom su mnogi natpisi oštećeni ili uništeni, pa ih je stoga vrlo teško ili nemoguće rekonstruirati. Natpisi su pisani strogo utvrđenim pravilima i stilom. Oni daju odgovore na pitanje onoga što se smatra klasikom starohrvatskog jezika i onog što se smatra jezikom nadgrobnih spomenika. Jezik natpisa je narodni, većinom štokavsko ikavski, šćakavski uz dosta čakavizama, ili štokavsko-čakavski idiom, te određeni broj crkvenoslavizama.
Bio je to prodor žive narodne hrvatske riječi ugrađene u pisani jezik tog doba, potreba za zbijenošću, jasnošću i jednostavnošću izraza, što je rezultiralo izrazitom poetikom, visokim stupnjem ujednačenosti štokavskih osobina, bosanski ikavizam, neizvršeno jotovanje, grupa re umjesto ro, grupa va ( <vb), s karakterističnom leksikom ase, se, jere, hotjeh, tagdi, vele, tko, sije, tuždi, sad. Na stećcima nema ekavice.
Premda stećke kao cjelinu odlikuju zajedničke jezičke osobine, ipak se uočavaju dva osnovna jezično-stilska tipa: hercegovački – istočnoštokavske osobine s lokalnim jezičnim crtama, srednjobosanski, zapadnobosanski i zapadnohercegovački tip – odlike zapadne štokavštine. I jedan i drugi su hrvatski. Dakle, u jeziku ovih natpisa dolazi do diferenciranja, ali isto tako je očita teritorijalna međudijalekatska ujednačenost u rasponu od nekoliko stoljeća na jezičkom i palografskom nivou, što svjedoči o pisanom načinu srednjovjekovnog hrvatskog jezika koji je razvijen zaključno XV stoljećem. Ostavljajući po strani njihovu estetsku vrijednost, ovi su natpisi nesumnjiv dokaz da se hrvatska pisana riječ vezuje za jedan širi kulturni proces – pismenost koja je stvarana za potrebe bosanskog i hercegovačkog prostora. Nijedna povijest književnog jezika ne odbacuje spomenike imali oni književne elemente ili ne, ali ipak se vodi računa o tome da se neki natpisi ne mogu promatrati u istoj ravni sa spomenicima koji samo prenose golu informaciju uglavnom na hrvatskoj ćirilici, odnosno bosančici.
Bosančicu su različito nazivali: bosanica Zlatović, bosanska azbukva Berčić, bosanska ćirilica Rački, hrvatsko-bosanska ćirilica Kukuljević Sacinski, dalmatinska ćirilica Jagić, bosanska brzopisna grafija Karskij, zapadna varijanta ćirilskog brzopisa Đorđić, zapadna (bosanska) ćirilica Ivšić, harvacko pismo Papalić, arvatica, dodatak Poljičkom statutu iz 1655.), poljičica, poljička azbukvica – Frane Ivaniševića….
Postavljanje stećaka je nastavaljeno neko vrijeme u osmansko doba (nišani kao arhitektonska evolucija stećaka, pokoji nišan sadrži i natpis ispisan bosančicom), što svjedoči o kontinuitetu razvoja bosanske tradicije i jezika. Epitafi i epigrafi jedan su od načina da se prikaže lapidarna pismenost i oblikovanje bosančice. Problem objavljivanja ovih natpisa je u faktografiji tih tekstova, njihovoj transkripciji i transliteraciji, koje su vrlo složene. Do sada je evidentirano 323 stećka s natpisima.
Stećci u sebi sadrže gotovo sve elemenata hrvatskog književnog jezika. Putopisci su prvi počeli otkrivati stećke. Oni su pratili očuvanu narodnu tradiciju na terenu koja je bila dosta skromna u pojašnjavanju mjesta i uloge stećaka u povijesnom razvoju Bosne i Hercegovine. Najbrojniji su stećci na tlu Hercegovine. Najznakovitiji i tajnovitiji su oni u Radimlji kod Stoca.
Proučavanje stećaka počinje krajem 19. stoljeća. Značajni rezultati postignuti su u 20. stoljeću. Sredinom 20. stoljeća temeljitije su proučeni lokaliteti i nekropole stećaka: Radimlja, Olovo, Ludmer, Kupres, Blidinje, Kalinovik, Stećci centralne Bosne, Grborezi, Ljubinje i drugi širi lokaliteti i nekropole. To ogromno blago predstavljano je u svijetu izložbama. U međuvremenu su otkriveni novi stećci i evidentirani.
Pored rasprostranjenosti, brojnosti, oblika, ukrasa, predstava, simbolike i proučavanja pokojnika, najveću vrijednost predstavljaju očuvani natpisi na stećcima kao izvori prvog reda za proučavanje srednjovjekovne Bosne. Proučavanju stećaka najzaslužniji je Ćiro Truhelka. Nakon njega su Marko Vego, Alojz Benac, Šefik Bešlagić i Nada Mil. Najzaslužniji za promicanje stećaka u javnosti i povijesti je pjesnik Mak Dizdar. Preko njegove zbirke pjesama Kameni spavač, čulo se i pročulo o stećcima kao starim temeljnicima hrvatske umjetnosti i kulture i hrvatskim spomenicima.
Po brojnosti primjeraka, raznovrsnosti i zastupljenosti svih osnovnih oblika, relativno visokoj umjetničkoj kvaliteti izrade, bogatstvu dekoracija, reljefnih predstava i natpisa koji spominju poznate povijesne ličnosti, kao i neobičnom smještaju i dostupnosti, nekropola Radimlja spada u najvrjednije spomenike kulture u Evropi. Po svojim likovnim odlikama spada među nekoliko najvrjednijih i najznačajnijih nekropola stećaka uopće. Radimlja je proglašena nacionalnim spomenikom. Središnji prostor nekropole, koji je trenutno neograđen, počeo se koristi kao prostor za parkiranje vozila posjetilaca i vlasnika poslovnih objekata. A prostor neposredno uz nekropolu pretvoren je u odlagalište otpada, pa kamioni preko zaštitnog pojasa prevoze otpad, kemijska i druga zagađenja.
Na najstarijem dosad otkrivenom stećku s natpisom iz 1095. neznani Hrvat poput Jurja Dalmatinca ili majstora Radovana, usjeko je u kamen slova hrvatskog jezika kojeg su nazvali bosančica. Biljeg je u obliku kuće. Na pročelju stoji čovjek s desnom rukom visoko podignutom. U lijevoj drži luk. Iznad glave mu je tradicionalni hrvatski pleter, koji vuče korijenje još od Bogostana, na njemu je odora ratnika. Iznad pletera, na lastavici kuće krug i u njemu pet jednakih podioka. To asocira i ukazuje na pet kockica u redu hrvatskog grba. Iznad glave i desne ruke je krug u kojem nema ništa. Izgleda tako kao da je prsten bačen u zrak i tako ostala vitica visiti ni na nebu ni na zemlji, između ispružene ruke i glave. Ratnik stoji. Vrijeme je izgleda učinilo svoje, pa se prag izlizao do te mjere da se više ne prepoznaje da je kućni prag. Ako se bolje pogleda stiče se utisak da ratnik stoji ispred svoga doma, ispred svoga praga. Dijak mu nije urezao ime u kamen, ali jest imena knezova koji su u to doba vladali Bosnom.Veliki knez Nenca i sin mu Muvan, koji spomen podiže a da ne reče komu i zašto. Iz zapisa na Muvanovu kamenu može se iščitati i duboka životna pouka, mudrost onoga koji je pisao ili onoga koji je naložio što će se napisati na kamenu. Poruka je jasna: čovjek je uvijek sam sa svojim usudom i svojom sudbinom. Onaj što počiva ispod kamena poručuje svima koji budu prolazili pored njegova groba, da je za života mnogima činio dobro, dobra djela i da nitko nije stradao od njegove ruke. Ako se zna kako su u ono doba živjeli ljudi u stalnim obračunima unutar plemena, pa pleme protiv plemena, pa bitke s onima koji su pokušavali oduzeti slobodu i imovinu određenom plemenu, nekom selu, mjestu, nekoj obitelji ili više njih, onda ova poruka ima smisla i može se shvatiti da je malo njih leglo pod ledinu koji su ostali čistih ruku za života. Prije nego će izreći prokletstsvo onomu tko dirne njegov kamen, njegov znamen, dijak ispusuje neumrlu misao o ljubavi prema zemlji Bosni i nostalgiji, vječitoj ljudskoj čežnji prema zavičaju, mjestu rođenja, postojbini duha i tijela. I kad bi mu kosti ostale u tuđini, vječno bi sanjale Bosnu. Na kraju napisa dijak kazuje da je te godine bila u Bosni strašna suša. Tako danas, nakon mnogo vjekova čitamo s toga kamena da je te godine bila u Bosni velika suša, pa u nebu ne bješe nijedna suza za njega. Opominje i proklinje onoga tko dirne kamen i naruši njegovo spokojstvo.
Kad se isčitaju poruke onih koji ne kleče s rukama visoko podignutim, kako kaza Krleža, dođe se do spoznaje da se nije puno toga promijenilo u čovjekovu odnosu prema čovjeku, prirodi i Bogu. Na rečenom stećku čovjek stoji uspravno s desnom rukom podignutom u visinu glave, a lijevoj malo niže drži luk. Desno od glave je nekakav krug. Tako savršen kao da ga je Arhimed precrtao iz pijeska. Iznad glave je pleter i blagi krov stećka koji je u obliku kuće. Kad je Bogomil skončao Bosnom je vladao neki knez Nenca. Sin kneza Muvana, koji je dao postaviti biljeg iznad mrtva bezimena Hrvata, tada zvanog Bošnjanina. Čim je tu knez imao neku vezu sa stećkom mora da pokojnik nije bio obični, mali, čovjek, nitko i ništa. Poruka na stećku je fascinantna, duboka, genijalna i proročki važi za svakog ljudskog stvora. Malo je takvih bilo onda, a još manje danas. Potom govori o silnoj nostalgiji, da je bilo gdje na planetu, čekajući uskrsnuće sanjao bi Bosnu. Moli putnika i sve one koji budu živjeli poslije njega da slučajno ne diraju njegove zemne ostatke. On proklinje svakoga tko dirne njegove kosti. Na kraju veli da je bila takva strašna suša kad je umirao, da nije ni nebo imalo nijednu kap za nj, pa u nebu ne bjese ni jedne suze za mene. Kraj poruke na biljegu težak je kao udar maljem. On je poput pečata ili strujnog udara. Onaj koji je napisao ove riječi na kamenu, zaista je bio pjesnik:
Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga
a postavi je sin njegov Knez Muven, s`Bozijom pomocju i svojih vjernih
Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusti ono sto nije otkusio, bit tami gdi nije bio, al` uvijek i svagdi samo sebe moze najti, ili ne najti.
I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.
Clovjece, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.
Legoh 1094 ljeta, kad bjese susa, pa u nebu ne bjese ni jedne suze za me.
Pitanje teško kao sudbina. Gojak pita majku zašto ga je rađala. Na ovom stećku ispričana je jedna priča, koja se može primijeniti na mnoge ljude koji su ikada živjeli. Onaj ‘ko dirne njegov kamen Gojak kaže da će Bog veći navalit na njegova usta kad umre.
A se lezi Didodrag Gojak, na svojini, na plemenitoj u Zahumlju.
Zasto me mati rodi?
Da budnem zedan, da budnem gladan, umoran, tujzan,….i da me ti vode napojis, sirom i hljebom nahranis, cistom posteljom odmoris, osmijehom razveselis.
O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno drugatcije, da to hotce da uradi Kosara. Al`ona to netce.Hotce, al`drugomu. A ja hotcu samo nju.
I zbog toga zgiboh. Al`, mati, nije to bilo zalud. Jer, kad ona budne i stara i ruzna i zla, i kad se za njom, mati, nitko ne budne okretao, a onaj njen Juroje je iz kutce istjera, i kad ne budne imala ni gdje ni kud, tad ce se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi.
Ti putnice, koji moju patnju sada znas, ne privali mi biljega, a privalis li ga Bog ti jos terzi na tvoje tijelo stavio.
1167 godne, kad bjehu pune vlkova sume.
Mnogo godina kasnije, na drugom biljegu, dijak je napisao ime i prezime, mjesto rođenja i smrti. Na stećku je ispričana gotovo cjelovita priča o onome vremenu u kojem su živjeli onaj što je umro i onaj koji je pisao na kamenu. Tako saznajemo da je te godine bilo mnogo vukova u tom kraju. Kameni spavač Gojak poručuje svima da ge silno boli ljubav neuzvraćena i majci se obraća dok govori o svojoj nesretnoj ljubavi kojoj je ime Kosara. Gojak priča o nekom zločestom Juroji koji istjeruje ženu iz kuće, pa tuguje što je umro mlad ne doživješi da ga Kosara poljubi, zagrli i da mu bude žena i majka njihove djece. Otišla je s drugim. Stiče se utisak da je dijak prešutio da je Gojak umro od ljubavi. Kosara mu nije uzvratila ljubav i on je naglo kopnio, a možda je digao ruke na sebe. Samo to nije imao snage reći.
Onaj što je to zapisao, nije se na kamenu potpisao, niti je odao tajnu koju mu je pokojni Gojak povjerio prije nego je izdahnuo. Gojak je sa svojom najvećom tajnom legao u grob. I on proklinje onoga tko dirne njegov nagrobni kamen, tko naruši njegovo spokojstvo, tko dirne njegove kosti, tko pokuša oskrvnuti njegov grob. Gojak se obraća majci s teškim pitanjem na koje nikad nitko nije odgovorio.
A se je kam od Trtise.
Zivjeh mirno, Boga molec i zla ne mislec.
Ovden, gdi mi je kam, ubi me grom.
Zasto Boze?
Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobijem.
1174 godne po Gospodu nasem.
Trtisu ili Trtišu ubio je grom i on to ostavi zapisano na kamenu. Teško pitanje upućuje izravno Bogu: Zašto, Bože? Nakon ovog strašna upita, Trtiša opominje onoga tko prevrne ili dirne njegov nadgrobni kamen i proklinje ruke koje dirnu kam dok ne dobije odgovor, ali direktno od Boga. Zato je Mak napisao: Koliko rana, koliko pitanja do sudnjega dana?
Bit je u tome što stradali od groma, za svoju smrt optužuje Boga. On veli kako je živio mirno i kreposno, molio se Bogu i držao se njegovih zapovjedi, pa mu nije jasno zašto je morao otići s ovoga svijeta na takav način. Trtiša je siguran u odgovor. Samo dugo će ga čekati. Zato je Mak napisao u onoj svojoj čuvenoj pjesmi: Davno ti sam legao i vele ti mi je ležati…
Na jednom drugom stećku u Hrasnom kraj Stoca piše kako je Bogčin poginuo u tuđini, a spomenik mu podigoše o rodnom kraju.
A se ne lezi junak Bogcin Radinic iz Bosne Srebrne. Tugdje na njegovoj plemenitoj bastini uz kameni biljeg otca mu i djeda i djedovog djede djeda, lezi samo biljeg njegov, jer je on zagibo i zalegho u tudjoj zemlji…
Kulinu, matchu i kopju bjeh vjerniji no Radaci i ni mi togda stid ni zal.
I kadah bih bil, kakor vi jeste, opeta bih bil isti kakor ja bih.
Vi nikdar necte biti kakor ja, a ja ne mogu biti ko tsto nekdar bi.
Blagosloven ko procita i zmisli se, a lud koji privali.
Ljeta 1205, godnu nakon tsto v zemju leze Veliki Ban Kulin.
Ratnik Bogčin Radinić ne počiva ispod svoga biljega, pokraj svojega oca, djeda i pradjeda. On je poginuo u boju u tuđini, a na njegovoj plemenitoj, pokraj njegovih najmilijih je njegov vidljiv znak, samo kamen i ništa više. Tamo gdje on leži sve je tuđe, negostoljubivo. Možda je ovaj stećak inspirirao pjesnika Šantića, pa je jednoj pjesmi kao da je progovori kameni spavač kako sunce tuđega neba, neće te grijati kao što ovo grije i gorki su zalogaji hljeba gdje svoga nije…
O junačini Radiniću dijak je napisao da je bio vičan maču i koplju i da je bio vjeran Kulinu banu. Onda dolazi ona duboka jednostavnost i mudrost na kojoj je Mak Dizdar podigao svoju kuću jezika od riječi sa stećaka i u toj kući, u kamenoj bešiki, u stećcima spavaju Gorčin, Boroje, Gojak, Juroja, Lubljen, Kosara, Lelija, Gorija, Korija, Asta… Davno su legli i vele im je ležati, dugo će i predugo uskrsnuće i sudnji dan čekati.
A se lezi Ljubljen, u Vrhbosni rozden, u Vrhbosni zakopan, na svojini na plemenitoj.
Ja bjeh onaj tkoji cijel zivot na raskrsnicam stajah, razmisljah, oklijevah. Bjeh onaj tkoji se pitah: kak to da nebo ne stari, a iz njeg se stalno razdaju nova i nova godisnja doba.
I u sobi, gdje bjeh, bjese prozor, a iza prozora beskraj. Al` ja uporno gledah u pod. I misljah moju smerti sve treba to konacno stati.
Al`,nije i moja smert sve starsa i sve tjesnja je.
Kam mi usjece Drazeta, a zapis upisa Husan, ne da pokazu da bjeh, vetc da me vislje neima. Ljeta Gospodnjeg 1258.
Za razliku od junaka Radinića, Ljubljen, odnosno Ljuban počiva u svojoj zemlji, tamo gdje je i rođen. Ljubljen je po priči s kamena bosanski Sizif. Sve što je počeo nije dovršio, a svašta je počimao i uvijek mu svaki trud bijaše uzalud, svaka pokušaj neuspjeh. Ljubljan se pita kako to da nebo ne stari, da kamen koji gura uz brdo ne stari. Nikad nije shvatio, da je kamenu svejedno gdje se nalazi, na vrh brda ili u podnožju, u nekom zidu, u brdu ili u blatu, ali Sizifu nije, odnosno nije to svejedno Ljubljenu, koji nijedan posao ne privodi kraju, a silno se trudi da uradi ono zašto je rođen i da spozna svijet oko sebe. Kamen iz kamenoloma dotjera u Gornje Hrasno, a na njemu klesar i pjesnik Husan ureza i napisa ono što je Ljubljan govorio da napiše i napisano je kakav je Ljubljan bio i što je zaslužio da stoji na njegovu stećku.
Za razliku od junaka Radinića, na stećku Mišljenovu dijak Dabiša napisa da je Mišljen prave vjere Bosanske, što kazuje da je kamenom spavaču bila za života dodijala dioba kršćanske vjere na katoličku i pravoslavnu. Čovjeku dodijala dioba vjera, pa dade napisati na biljegu najveću kršćansku tragediju i ljagu, šizmu iz najtragičnije godine u kršćanskom kalendaru 1054.
A se lezi Dobri Gost Misljen, prave vjere Bosanske. Biljeg postavi ksci Korija i na mi i na mojim milu kucnicu Badacu.
Ti, koji prolazis, projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe nase. Zalud ti je taj posao. Nasi su dani izbrojani, nase notci potrosene, nasi grijesi dim.
Kam usjecen je 1273 po Gospodu, na plemenitoj zemji, a pisa Dabisa.
Ovaj zapis na kamenu govori više nego što zapisa Dabiša. Naime, isčitavajući što napisaše majstori na stećcima, doznajemo o vremenu u kojem su živjeli, ljudima i događajima, vremenskim pogodama i nepogodama, ratovima, dobrim i zlim udesima. Izgleda da je Dabiša bio jedan od boljih pisara i klasara svoga vremena, pa je na ovom kamenu unio toliko detalja iz života i vremena u kojem je Misljen živio. Spomenik mu podiže kćer Korija. Uz Kosaru, Astu, Boriju, saznajemo još jedno žensko ime. Borija, Kosara i Korija baš lijepa ženska imena. Šteta što su nestala iz hrvatskog jezika. Meni se sviđaju. Kad bih imao kćer dao bih joj ime Kosara ili Korija. Nekako me Korija asicira na Gloriju. Dabiša na ovom kamenu ispisa nešto što mnogi nisu shvatili, a to je raskol. Budući da su tada se dobrano sporili i dijelili katolici i pravoslavci i neke sekte koje su preplavljivale Bosnu, Dabiša napisa da je Mišljen „vjere Bosanske“. Kakva bi to mogla biti bosanska vjera. Ta vjera je prava, kaže Dabiša, pa se s ovoga stećka dade iščitati da je Dabiši puko film od silnih sporenja katoilika i pravoslavaca, pa je jednostavno napisao za Mišljena da je „prave vjere Bosanske“. Ovom mišlju donekle se poklapa ona poznata Šimićeva. Pazi čovječe da ideš malen ispod zvijezda. Na onom pak stećku iz 1303. godine na Kupresu, srećemo još jednog bosanskog Sizifa, koji je hodao, a nigdje nije došao, gradio, a ništa nije sagradio, sadio a nikakve plodove nije brao, govorio, a nije se nagovorio, volio a nije bio voljen. Što je god počeo nije dovršio, tipično sizifovski. Viganj s kamena poručuje putniku namjerniku da nema povratka iz carstva mrtvih u carstvo živih. Viga moli da nitko ne dira njegov kamen, njegov spokoj. Dijak napisa da je skončao za vladavine Stjepana Bana v Bosni.
A se lezi Prijezda Viganj, na svojini, na plemenitoj ukraj Jajca.
Hodih, al`ne dojdoh. Gradih,al`ne zgradih. Sadih,al`ne znjeh. Govorih, al` ne iskazah. Voljeh, al` ne bijah voljen.
Sad odoh, a ne pise mi se za vratit. A stio bih, jer nist ne zavrsih.
Ne ticaj mi ovi kam, jerbo tce isti Bog na tvoje kostji stavit.
Ni ti nisi zavrsil sve sto si zmislil.
1303 po vremenu Gospodina, a Stjepana Bana trinaesta v Bosni.
Stećak na Kupresu i onaj u Radimnlji klesen u razmako od dvadesetak godina početkom četrnaestog stoljeća, imaju nešto zajedničko što se vidi, osjeća, a teško objašnjava riječima. Naime, o svakomu se govori gola istina. Kuprešak Viganj, što bi danas bio Ognjen, Plamen, Vatrenko, Vatralj, Plamenko, kaže da je uzalud sve pokušavao, a ništa nije uspio, dok Dinko Vlkac mladić „berzi je od jeseneg vjetra“ i pogibe od nekog smrada Semrada, sin još goreg oca Zleba. Može se reći da nije imao sreće u životu, jer je nabasao na čovjeka za kojeg se može reći da je od zla oca i gore matere, kako narod kaže i bio je ubijen. Dijak ne objašnjava kako je i zašto ubijen. Samo navodi da su ubojica i njegov otac loši, zli ljudi.
Dinko Vlkac ne oprašta. Nema u njega kršćanskog milosrđa. On ne oprašta ni ubojici, ni Bogu, ni ikomu tko je imao ikakva udjela u njegovu stradanju, u njegovoj smrti. Kamen odvali od brda Vitaca, a na njemu ostavi crteži zapis dijajk Miltos, ali „samo ono što mu je pčokojnik rekao. Mora da je Miltos bio kraj Dinkove smrtne postelje ili je negdje, tko zna gdje, bio prisutan dok je umirao i zadnje riječi izgovarao u bunilu i samrtnoj boli.
Strašno je što Dinko veli Bogu ako naiđe i pročita što je napisanio na kamenu, dugo će se Bog i on gledati u oči, možda do sudnjega dana.
A se lezi Dinko Vlkac, mladji od dvaest proletja, a berzi od jesenjeg vjetra.
Ubi me na nevjeru Semrad, lojs sin od gorjega otca Zleba izdanek.
Bozje,Ti ak hos, i ak moz, oprosti im. Ja nit molgu, nit hotju, nit njem, ni teb ni ojnom kog kam ovi pokriva. Kam usijetce Vitaca, a biljeg upisa Miltos vojenom ruhkom, ali samo ono tsto mu ona rijetce. Boze, ako ovud projdes i projtcitas Dinkov kam jos dulgo cemo se glijdati u otci. U godini Gospoda nasega 1327, kad u Bosni bjese Stjepan Kotromanic Ban.
Ovaj stećak u Opličićima je u obliku kuće. Sa obje strane su kolonade, a na pročelju obličje zemaljca ili vanzemaljca, koja uspravno stoji i tako je savršeno tajnovit, lijep u svojoj jednostavnosti, znakovit i trajan u svojoj vremenitosti. Ovaj kamen izgledom nalikuje mladom princu u svijetloj odori, koja podjednako govori raskoši i stasom onoga tko je u odori, odnosno onoga tko u kamenu spava. Kraljevski stećak. Na njemu čudesna priča urezana u kamen za sva vremena, kao poruka predaka sa stećaka.
A se lezi Tanisa Crk od Kraljeve Sutjeske, od Kralja voljen, al` bez slobode
ko lovacki pas Kralju dodijeljen.
I stalno te tcekah i nadah ti se stalno.
Al` Ti se ne pojavi, niti mi se Ti obznani. Samo muk.
I rodi se sumnja u dusi mojoj, sumnji nesklonoj, da i Ti negdje
ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene.
I s` tom terzkom mislju legoh po ovi biljeg i tu miso usijekoh u tverdi kam, da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojice pervi docekat spasenje.
Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu, kad Tverdko bje Kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh Strana, a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono sto srdce moje stalno tcekase i samo to zeljase.
Na ovome stećku sve piše, ama baš sve o sudbini i tragediji Hrvata kroz povijest i vrijeme u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj. Tanisa je bio vjeran kralju poput lovačkog psa. I kao takav na kamenu se požalio potomcima za sva vremena i ostavio svoju oporuku od koje se čovjeku ježi koža i ledi krv u žilama. Za života ništa lijepo nije doživio, patio je, stradavao i trpio kao Isus na križu. Tada Tvrtko bijaše kralj Bosne. To znači da je bio vjeran Tvrtku. Možda bi neki teolog mogao napisati knjigu o nekoliko rečenica, koje nam je ostavio Tanisa na kamenu. Donekle mi je razumljiv njegov odnos prema kralju, vlasti, vremenu u kojem je živio, narodu iz kojeg je potekao i ljudima među kojim je živio, vremenima i nevremenima, prirodnim i ljudskim silama, ali njegov odnos prema Bogu je zastrašujući. On govori Isusu da nije siguran tko će od njih dvojice prije biti spašen. On čak ide tako daleko da si umišlja kako on može spasit Boga, od demona, Isusa od lažnih proroka i antikrista. Legao je pod svoj biljeg one godine kad su Turci na Kosovu porazili Srbe i pošli u osvajanje hrvatskih zemalja.
Taj stećak u Opličićima u obliku kuće, s kolonadama i arkadama na bokovima s ljiljanima o kojima je Mak pjevao i nazivao ih ljeljani, svjedoči o vremenu koje je bilo i ostalo kamen smutnje, međaš između dva svijeta, dvije civilizacije i tri vjere u Bosni. Pred tim kamenom dugo sam stajao, zagledan u korito vremena kroz koje je protekla rijeka naše slave i našega jada. Krleža je bio u pravu, na nijednom stećku Hrvat ne kleči. Posvuda je uzdignute glave, čelom nebo para i rukom pozdravlja i dan i noć, i dobro i zlo, i Boga i čovjeka, i rijeku i šumu, i čovjeka i zvijer, i oca i majku, i brata i sestru, i prijatelja i neporijatelja, svakoga tko je dobro došao u Bosnu. Stećak pak u Zagošći kraj Kaknja je najljepši i najmonumentalniji.
Kamen odsječe od brda brat Borja bratu Linilu,a na njemu napisa dijak Sanko besmrtnu poruku o čovjeku koji je zauvijek suočen sa smrću, oči u oči i, kako reče veliki poeta Šimić, nikad neće dokučiti gdje se razdvajaju njihovi pogledi, gdje je smisao svega, od čovjeka do kamena, od kamena do Boga, jer kamen nadživi sve. Zrak podrhtava od ove istine. I što bismo znali o onima prije nas da nisu ostala slova na vječnom kamenju.
A se lezi Linil, Gostja Hotjena najstarsi sin.
Mlogo sam hotjeo, al sad vidjim da liscem u lisce s` kami nejma razlika izmedju lisca. I dervo mojze bit ogromno ko hum, al` listje mu pajda uz korijenje. Kuda ijdes clovjece? Zar ti je vetja pamet u noghami no u glavji?!
Biljeg usjetce najstarsem bratju najmladji Borjen, a pisa dijak Sanko. V Vrhbosni ljeta Gospodina naseg 1402.
Kćer Asta Bogčine Zloušića iz Hodova kaže da rano leže pod biljeg i da ne može prežaliti što je mlada otišla u zemlju. Asta iz dvorova mrtvih šalje poruku svom ljubljenom i svijetu. Poruka je podjednako ljupka i gorka, duhovita i znakovita, poučna i naivna, istinita i lažna, nevažna i važna, loša i dobra. Mlada Asta ne može prežaliti svoj rano ugasli život. Sretni se radovaše, a ona je morala u grob. Porazno, ružno, tužno i grozno!
A se lezi Asta, Bogcina Zlousica ksci, a ne lezi mi se.
Kako bih rado sad pred vetce s tebom krojz livade projsetala i onaj poljubac sto si isko, a ne dobio, ti dala. Pa da i nebo pukne. Ne bi mi bilo zal, ni stid.
Namjernice, ne tici mi kam, nek oni koji netcine utcine tsto ja ne utcinih, jer ja tek sad znam kako dusu perze neispunjena davanja.
1422 ljeta, kad se radovase sretni, a ja zmreh.
Riječi na Krkšinu i Kalijinu kamenu najprije su me duboko dirnule, rasplakale, a potom nasmijale do suza. Oni se vole i spore i žele da tako vječno ostane. Možda bi ovu njihovu poruku trebalo čitati prigodom vjenčanja. Kako nema više tih imena, ostao sam u nedoumici tko je od njih komu žena, a tko muž. Dijak je njihovu ljubav i svađu ovjekovječio na kamenu. Kosti im se spore tko je u pravu!
A se leze Krksa i Kalija na svojini, na plemenitoj u Kljucu. Voljesmo se i iz ljubavi postasmo muz i zena i Bog nam dade mnogo djece.
Kad Krksa zmre, za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja.
Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjesetcini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo jos i vetci stranci, no sto u zivljenju bjesmo.
Al` ako nam kostji razdvojis jedno bez drugog bi zmreli ponovo u nasoj drugoj smerti. 1447 godine, kad Kraljem Bosne bjese Stjepan Toma Ostojic.
Tako su nam ostale slike i riječi predaka na kamenim biljezima diljem hrvatskih zemalja kao najstariji spomenici kulture na starom kontinentu. Nijedan to narod na tlu Europe nema. I kako kažu naši Dalmoši: “Ko to može platit!”
U te tragove i korake predaka utisnute se stope potomaka, pa se može reći da su to vidljivi znaci trajanja jednoga staroga, žilava i čudna naroda od davnina do naših dana.
Ante Matić
