By Europa koja se (u većini) odrekla kršćanstva i ne drži do temelja i suštinskih vrijednosti Kristova nauka, vjerske blagdane – pa i Uskrs i Božić – promatra isključivo kroz “tržišnu ekonomiju” i mogućnost brze i lake zarade. I upravo taj paradoks: da se čak i religiozni (vjerski) osjećaji i tradicija nastoje iskoristiti kako bi se promoviralo materijalizam i potrošnju (dakle, nešto što je posve suprotno izvornim vrijednostima kršćanskog svjetonazora i negira same postulate kršćanskog poimanja svijeta), zorno pokazuje u kojoj smo mjeri kao civilizacija degradirali i destruirali sva ona moralna i etička načela koja su nas odvojila od barbara i učinila LJUDIMA.
Danas, u prvim desetljećima 21. stoljeća i u trećem mileniju od pojave kršćanstva, svjedoci smo duhovnog osiromašenja koje (barem kod nas u tzv. razvijenom, zapadnom svijetu) raste usporedo s materijalnim blagostanjem. Statistički podaci govore kako u Europi ima preko 75% onih koji se deklariraju kao kršćani (oko 550 milijuna od ukupno 740 milijuna stanovnika), što je u posvemašnjem neskladu s ponašanjem većine Europljana u svakodnevnom životu. I zamjetno je to na svim razinama: ne samo kod jet set-a i političkih i intelektualnih “elita”, nego i u “običnom” puku. Duhovno osiromašenje na jednoj – i glad za materijalnim na drugoj strani, uhvatili su takvoga maha da se već može govoriti o bolesti koja ozbiljno nagriza ovaj naš svijet, svijet materijalizma i potrošnje, svijet prohtjeva, užitaka, želja i neumjerenih hedonističkih poriva. I taj se sindrom poput zaraze širi od vrha piramide i onih najmoćnijih i najbogatijih, do nas, “malih” ljudi skromnih materijalnih mogućnosti koji se u većini upinjemo ne bi li dostigli te “uzore” i ideale blagostanja koje je (čini se) jedino mjerilo društvenog prestiža. Sjaj i blještavilo, bogatstvo i materijalna moć, međutim, sami po sebi ne predstavljaju ništa; oni su bezvrijedni ako nisu vidljivi i (po mogućnosti) praćeni zavišću i čeznutljivim pogledima “običnih smrtnika” koji nisu u stanju sebi priuštiti ono što mogu “odabrani” – i tek u tom kontekstu (napadnog pokazivanja vlastitog bogatstva i nametanja modela života “na visokoj nozi” kao društvene norme) dolazimo do one krajnje konzekvence divljeg materijalizma prožetog nezasitnim prohtjevima kojima kraja nema, a to je egoizam, neosjetljivost prema drugom čovjeku, njegovim željama i potrebama.
Svjedoci smo kako nas svake godine sve ranije i agresivno “bombardiraju” reklamama iz svih raspoloživih oruđa i preko svih medija (pisanih, elektronskih) – i ne samo preko medija, nego i interneta, uličnih plakata, hodajućih reklama, šarenih i svjetlećih panoa, oglasnih ploča…sve do bogato urešenih izloga; i to barem mjesec dana prije Božića ili Uskrsa.
Već u drugoj polovici studenog započela je “ludnica” u čijem su središtu (formalno – jer bitan je povod, a ne suština) Advent i Božić. Nakana je samo jedna: potaknuti što veći broj konzumenata da se upute na mjesta koja im (uz blještavu scenografiju i prigodne milozvučne pjesmice) nude sve što žele (ili im se barem tako čini). I nije stvar samo i jedino u kupnji – važno je “biti viđen” na Adventu, pa usput nešto pojesti i popiti (potrošiti) po mogućnosti što više i što češće, jer kakav je blagdan ako se ne pretjeruje (!?).
A gdje je tu Došašće? Gdje je duhovna priprava, molitva, obraćenje, razgovor sa samim sobom i preispitivanje, post i odricanje od ovozemaljskog obilja, solidarnost prema bližnjima (onima koji su u potrebi, prema usamljenima, bolesnima, ostavljenima), gdje je tu Spasitelj čiji drugi dolazak iščekujemo? Hoćemo li pred Djetešce okićeni šarenilom i blještavilom ili Mu trebamo otvoriti svoje srce? Ne pokazuje li nam sam Isus Krist pravi put time što leži na slami, u skromnoj pastirskoj štalici, u jaslama, okružen životinjama koje ga griju svojim dahom, odbačen od ljudi i zaštićen jedino ljubavlju i pažnjom Marije i Josipa?
Došašće je više od pukog sjećanja na događaj rođenja Isusa Krista. S prvom nedjeljom Došašća započinje nova liturgijska godina, a sam izraz “Došašće” u sebi krije i temeljno značenje ovog razdoblja u životu svakog vjernika: to je iščekivanje drugog dolaska Spasitelja, ponovnog susreta između Boga i čovjeka. Taj željeni susret svjetlo je u tami naših života koje pruža nadu, ohrabruje, snaži, ispunjava nas i duhovno krijepi, pokazuje nam kako je On uz nas i s nama i da nas nikad ne napušta.
Otvoriti svoje srce – to je sve što trebamo učiniti. Nikakvo blještavilo, svjetla i boje ovoga svijeta ne mogu zamijeniti Njegovu milost i ne mogu se mjeriti s Njegovim blagoslovom. Ni najumilniji zvuci i stihovi, najljepše arije i riječi ne mogu biti zamjena za Njegovu prisutnost u našim srcima, za blaženstvo koje nam jedino i samo naš Tvorac može pružiti.
Zlatko Pinter
