By Braćo i sestre u Kristu i ostali!
U prvi dan nove godine Gospodnje sam se gledajući sa “Gradeca” prema Kaptolu sjetio srpskih predavanja o kralju Tomislavu i prvim desetljećima prošlog milenija kada smo bili pod najezdom mađarske krune Arpadovića koja je oduvijek težila imati izlaz na toplo Jadransko more.
Povjesničari tu stoljetnu težnju pripisuju još Rusima i Srbima pa to ima smisla upitati se koliko su te mađarske osvajačke težnje ostavile traga na hrvatski narod i povijest katoličke crkve u Hrvata.
Budući me u pisanju ovog teksta zatekla američka kaubojština u Venezueli neću odstupiti od teme jer se tekst koji vam pišem o Zagrebačkoj katedrali, točnije o OSVAJAČIMA poklapa sa ovim što se događa u Venezueli. Vi prosudite sami.
Zato i buljim u tu katedralu koju sam pohodio više puta ali od prije godina sam prestao zbog činjenice da nosi titular hrvatskog neprijatelja ugarskog kralja Ladislava. A to nam i govori povijesna činjenica da se i Petar Snačić uz druge vladare borio protiv tih okrunjenih mađarskih glava i njihove težnje vladanja Hrvatskom. Ali nije titular jedini razlog što ne idem u katedralu na misu već su tamo po oltarima neke mađarske glave koje sa vjerom kršćanskom doista nemaju nikakve veze a ponajmanje da ih zovemo svecima. Ali o tome ću drugom zgodom.
No ne pišem kako bi kao vjernik poticao ili gajio mržnju prema bivšim tisućljetnim okupatorima kojima smo svima oprostili, već da istinološki ukažem na neke skrivene povijesne činjenice koje svatko danas uz malo truda može pronaći. U prvom redu tu je vrlo čudnovato ponašanje Vatikana kojem u to doba početkom drugog milenija uvažavamo tenzije i borbe oko papine stolice. Ali do danas te nepravilnosti i protuzakonito dokidanje primata Splitske biskupije nitko nije doveo u pitanje niti o tome raspravljao, što sam provjerio kod nadležnih na Kaptolu.
Tako sam istražujući prije desetak i više godina o Zagrebačkoj biskupiji čitao što je o tome ipak i možda jedini pisao dugogodišnji urednik Glasa Koncila pok. don Živko Kustić navodeći kako je mađarski kralj Ladislav 1094. g. osnovao biskupiju u Zagrebu podredivši je mađarskoj mitropoliji, a koja je imala prvenstvo na hrvatskom području. Tu uzurpaciju kralj Ladislav je izveo uz pomoć protupape Klementa III znajući da mu pravi papa Urban II to cijepanje kontinuiteta i primata Splitske Nadbiskupije nikada ne bi dozvolio. Danas možemo taj čin nazivati zavjerološkim, ili slijedeći navode pozitivne povijesti vjerovati kako je to za hrvatski narod bilo bolje jer Zagreb je sa svojom okolicom brzo rastao i postao prihvatljiviji kao vjersko, gospodarsko, prometno te svekoliko središte hrvatskom narodu. No mi vjernici se pitamo zašto je do danas tišina i muk nad tim neuobičajenim činom propusta Vatikana koji je inače pun ljubavi za hrvatski narod. Poglavito što znamo po biblijskoj povijesti da je upravo Dalmatinska crkva “gradila” Rimsku te takva nebriga za dalmatinske katoličke korijene kršćanske Europe ostaje nejasna. Stječemo dojam da se želi prebrisati katoličko, antropološko, narodno i povijesno vrelo o čemu sam davno i kratko pisao. A odnosi se na obim tih zataškavanja u relevantnim lingvističkim znanstvenim djelima akademika pok. Radosava Katičića. On po tom obrascu zataškavanja jasno u svome djelu “Dva tisućljeća pismene kulture na tlu Hrvatske” demantira samog sebe u naslovu knjige. Jer navodeći dva tisućljeća uvažava doba drevnog Ilirika ili Dalmacije, a u navodu knjige bilježi stoljeće sedmog čime negira da su Iliri Hrvati. Kontradiktornost?
Na njega se kao po skrivenoj naredbi nadovezuje dominikanac pok. Franjo Šanjek čije djelo “Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata 7 – 20 stoljeća.” služe mladim bogoslovima kao udžbenik iz kojih oni uče povijest kršćanstva u Hrvata. Tako u tom djelu u podnaslovu Šanjek također poput Katičića negira Ilire kao Hrvate navodeći opet kršćanstvo u Hrvata od stoljeća sedmog negirajući pokrštavanje Dalmacije u prvom stoljeću preko Pavlovog izaslanika Tita što imamo jasno na dva mjesta upisano u Bibliji. I sad nam se nameće velikan i svetac Jeronim rođen u našim krajevima i nazivan Dalmatinac kojeg svojatamo, ali očito ovi znanstvenici mu ne priznaju da je kao Ilir i Hrvat. A da ne govorimo o Biblijskim zapisima Dalmacije.
Stječe se dojam kao da nam ta religiozna, rodovska, kulturološka, lingvistička i teritorijalna vrela ciljano briše neka dobro organizirana i usmjerena ezoterijska bratija kako bi nam zatrla korijene, identitet i znamen što se baš ne može reći za druge narode. Govoreći onako slobodnim stilom osvrnimo se na francuske Gale sa kojima smo od djetinjstva bili bombardirani kroz stripove o Asterixu, Obelisku i družini te njihovoj borbi protiv mrskih okupatora Rimljana i Cezara. Zar ti Gali nisu suvremenici naših Ilira, Dalmata, Japoda, Liburna i drugih, te zašto nitko kod nas nije kroz sub kulturne medije promovirao našu neusporedivo veću i dužu borbu protiv tih barbarskih osvajača Rimljana. Osim nekih nevažnih dramskih djela o Teuti mi u širim prikazima, književnim djelima ili stripovima nemamo Batonov ustanak, ili Dimetrija Hvaranina. Znamo da Francuzi i danas polemiziraju jesu li latinizirani Gali ili germanski Franci asimilirani u Gale. Dakle danas svjedočimo da su Nijemci i Englezi ostali isti Germani dijeleći se na Sase i Angle, potom Rusi, Slovaci, Česi i Poljaci navode Ilirske korijene uz spise iz starih ljetopisa o pokrštavanju iz naših krajeva, samo mi koji smo na tome ishodištu drevnog ilirskog i pokrštenog naroda, doživljavamo od svojih znanstvenika i crkvenih ljudi da ne smijemo čuti da su nam kršćanski korijeni i kultura devastirani i prebrisani te razne biskupije od Dubrovačke, Istarske i Zadarske ispremiješane kako je okupatorima odgovaralo a Vatikan u skladu sa svojim interesima zmijski i na našu štetu odobravao. U taj crkveni nered spadaju Korčulanska i Stonska biskupija ukinute 1828.g. O Zadarskoj nadbiskupiji koja je još danas izravno pod ingerencijom Vatikana bolje je i ne pisati.
I na kraju ovim tekstom želim potaknuti vjernike i ostale Hrvate da se mi Hrvati moramo trgnuti iz te tisućljetne magle vječne okupacije budući da se kronično ispoljava “Stokholmski sindrom” jer baštinimo prostor na kojem je izvršeno prvo pokrštavanje katolika kršćana uz prethodno na tlu današnje Turske Grčke i Makedonije što se tiče pravoslavnog svijeta. Tako da slijedeći kronološki okvir pokrštavanja po ondašnjim zemljama i narodima Mediterana mislim da Sv. Pavao nije baš slučajno iz Grčke, – recimo Korinta uputio pomoćnika Tita baš u Dalmaciju a ne u obližnju današnju Italiju sa kratkom plovidbom preko Jonskog mora. Vjerojatno je znao i po grčkim izvorima koji su u Dalmaciji Iliriku imali kolonije kakav narod je tamo daleko na Jadranu, a dostupna su mu bila svjedočanstva Grka koji su po starim spisima navodili kako je narod ilirski za Božje i ljudske discipline vrlo sposoban. No nama Hrvatima vjernicima i danas stoji u pamćenju kako nas razni pape nisu kroz povijest baš mazili ne želeći navoditi to kao konzistentnu politiku Vatikana. Ali ostaje uz ovaj prijepor sa Kaptolom i neugodno sjećanje da Vatikan nikada službeno nije priznao ND Hrvatsku, dok je istovremeno sa izbjegličkom vladom Jugoslavije u Londonu održavao kontakte. A znamo da ni ministra vanjskih poslova Z. Šeparovića papa tada početkom devedesetih nije primio niti nas je Vatikan priznao među prvim zemljama što je bilo za očekivati.
Jer sada smo svi okrenuti prema dnevnim događanjima iz Venezuele i tim dogovorenim naftaškim operacijama. Ali nemojmo zaboraviti da je mađarska kruna davne 1094. g. jednako poput Amerikanaca upala u Hrvatsku i otela nam jednostavno Duhovni stol i primat Splitske nadbiskupije premještajući ga protuzakonito na Kaptol u Zagreb što Vatikan nikada nije potvrdio.
Pitam se samo imaju li Amerikanci još neki helikopter pa da idućih dana interveniraju kod nas odvodeći nam Tomaševića, Milanovića, Pupovca, Plenkovića, Komšića, Vučića, ili neke druge da se tmurni oblaci nad ovom Hrvatskom konačno raziđu?!
Smiljan Strihić
