By Kažu, ako ne lažu, da svatovski, pogrebni i blagdanski običaju najduže traju od svih drugih običaja. Što sam stariji to su jača i življa sjećanja na neke običaje i doživjaje iz djetinjstva, pogotovu božićni.
Božićni običaji i sam Božić u meni žive i čine me, i živit će sve dok mi u grudima srce ne stane. Blagoslovljen je svaki stariji čovjek koji ima nezaboravne osjećaje iz mjesta svoga rođenja. Tako je moje selo Borčane uvijek u meni i kad se sjetim nekih događaja i običaja, bude mi lijepo i to mi uljepša stare, tegobne dane.
Prije Božića naši su ljudi išli s konjima u Hercegovinu i k moru po piće,pa se se vraćali punih mješina crnog i bilog vina i rakije lozovače. Mi bi djeca pred njih istračavali sve do na kraj sela, pa su nam davali bajama, oraha i suhih smokava. Ćaća mi je jedne godine obisio oko vrata kolajnu od smokova i meni se i sada pričinja kao da je bila od zlata. Žene su čistile i urerđivale kuća, a muški okućnice. Za Božić je sve u kući i oko kuće bilo čisto, umiveno i blistavo. Na badnju večer ćaća je unosio i stavlja na ognjišće tri badnjaka, pa kad bi donekle dogorili, zaprećo bi ih u lug na ognjišću. Žao mi je danas što ga nisam pitao zašto ih zapreće u lug na ognjišću i zašto ne izgore kao i ostala drava kad se zapale na ognjišću ili šporetu.
Dok je unosio badnjake u kuću molio je molitvu, koju sam znao i nažalost zaboravio.Da je nisam zaboravio, sad bi je napisao i izmolio. U svačijoj kući na šporetu je bio bronzir i u njemu kiseli kupus, suha bravetina i slanina. Ćaća je iz pojete donisio u krošnji slame i prostiro po sidetijoj sobi. Moja najmlađa sestra Kaja i brat Mijo i ja igrali smo se, po slamici, ludovali i uživali u badnjoj večeri i predvječerju Isusova rođendana – Božića.
Nije se išlo na ponoćku, nego na zornicu, jer je duvanjska komunistička, partizanska vlast zabranila ponćne mise, pa se išlo prije zore na svetu Misu u Kongoru. Tamo je bila crkva posvećena sarcu Isusovu.Kad bi Misa završila taman bi svanulu, pa su misari išli od kuće do kuće i u svakoj kući na ulazu s vrata pozdravljali domaćina. Dobro ti došo Božić i sveto porođenje Isusovo, a on je odgovaro: I s tobom Bog dao zajedno. Neki su tom pozdravu,ili bolje rečeno, čestitanju, dodavali, kao moj daidža Ante, mlado lito i nova godina, pa je božićno čestitanje bilo u potpunosti ovako: Dobro ti došo Božić i sveto porođernje isusovi, mlado lito i nova godina. Otpozdrav je uvik bio isti. Onaj dodatak pozdravu, što je činio moj ujak Ante i još neki naši ljudi, nisam odgonetnuo do današnjeg dana što znači i na što se odnosi mlado lito. Tako su ljudi išli iz kuće u kući, s kraja do na kraj sela. Ulazeći u kuću i mezeći, jedni su drugima nazdravljali i, što je jako važno i meni ostalo nezaboravno, rukovali su se, mirili, grlili, ljubili i opraštali uvrede i nanesene nepravde. U tomu je, ljudi moji, bila ljepota i smisao Božića moga djetinjstva.
Ljudi su se izmirili, oprostili jedni drugima nasene uvrede i nepravde. Poslije toga svak se povlačio u svoju kuću i blagovao u krugu obitelji. Na siniji ili stolu bilo je svega: sira, pršuta, pečenice, slanine, kobasica, divenica, kolača, suvi šljiva i smokava, bajama, oraha, lješnjaka…
Na kratko bi misari sjedali oko stola ili sinije, ili, ako ih je više, ako su brojniji, stajali okolo stola, zamezili i neki su ustajući odlazeći zapjevali gange, kao naše Čoline. Bože dragi kako su oni znali dobro i lijepo zapjevati:
Duvno moje neka ti je slava
u tebi je kruna kralja Tomislava;
ili
Selo moje u dva u tri rede,
iz daljine ko Zagreb izgleda.
Božićni ručak bio je nešto važno, pa se govorili da će svak i odsvakle doći za božićni ručak. Na stolu ili siniji bilo je zaista obilje hrane, ića i pića. Kiseli kupus s bravetinom i slaninom, pite krompiruša ili burekuša, pršut, pečenica, prigodišćena slanina, kolači…
Prije ručka molilo se tri očenaša, tri zdravomarije i tri slavaocu, pa kad se izmolilo, ćaća je zaželio svima u kući i onima koji nisu stigli na božićni ručak, dobro zdravlje i veselje i ništa više. Onda je palio tri sviće, i paleći prvu, molio je Boga da polje dobro rodi i da svak ima berićeta, i ruva i kruva, drugu je pali i govorio Bogu da nas oslobodi kuge, glada, rata i svake druge nevolje,a treću kad je palio, malo bi zasto i zavapio:
Bože, oće li na proliće doć slobodna država Rvacka.
Nakon ručka išlo se na sred sela i na Momića guvnu igralo se u kolu, pjevali momci gange, cure bećarcaa; momci zamirali cure i bacali kamena s ramena, a sastrene malo podalje od kola, kao iz prikrajka stariji su promatral i nagađali koji će momak oženit koju curu. To veselje i druženje na gumnu trajalo sve do mraka. Kad je pao mrak, svak je išao svojoj kući. Momci su krenuli kroz selo pjesmom idući curama na sijelo, a stariji su do duboko u noći sjedili u kućama, razgovarali, pričalo o svemu i svačemu i umovali kakva će bit godina, hoće li polje dobro urodit i kakvaće biti ljetina. Od svaga što se događalo u božićne dane, meni je ostalo nekako najživlje
u sjećanju, one neumrle scen u kućama kad su se mirili, rukovali, grlili, ljubili, tapšali po ramenima; opraštali jedni drugim i pivalii gane tako jako ispred kuće, pa je odjekivalo niz polje i planine ponad sela – Libu i Vrlokuku.
Godinama nisam bio za Božiću u mom rodnom selu, pa se pitam: Bože moj, iđu li pose Mise kroz selo i rade li ono isto ili slično što su uradili naši stari. Oli su, možda, zamrli božićni običaji u mom rodnom selu.Nadam se da nisu. Jer ima ona narodna koja kaže, da je bolje da nestane selo nego običaji. A običaju mogu biti i pogrebni i svatovski…
Piše: Ante Matić-Lib
