By Iz tiska je izašla dugo očekivana knjiga, autobiografija, Željka Bebeka, “U inat svima“ (Večernji list, 2022., priredio Robert Bubalo).
Bivši pjevač Bijelog dugmeta sjeća se svega i svačega, pa i toga kako je 1992. iz Sarajeva došao u Zagreb, što nas je podsjetilo i na ratno dezerterstvo notornog skribomana Miljenka Jergovića.
Naime, Bebek se sjeća kako je početkom 1992 doselio iz Sarajeva u hrvatski glavni grad, i da je ponovno krenuo od nule.
S obzirom da je to bilo ratno vrijeme, kad je umalo već i počela velikosrpska agresija na BiH (a u Hrvatskoj je uveliko bio Domovinski rat) poznati pjevač uz ostalo kaže:
- „U Zagrebu sam najprije živio u hotelu International u Miramarskoj. Tamo sam bio dobra dva mjeseca s izbjeglim Vukovarcima i tu sam dočekao početak rata u Sarajevu 6. travnja. Kako je u hotelskom podrumu bila kockarnica, svaki sam dan dolje sretao Miroslava Rusa i Mišu Kovača. Naime, kad god bi bila uzbuna, svi bismo bježali u kockarnicu jer je bila neka vrsta skloništa. Tada sam shvatio da njih dvojica uopće ne izlaze iz tog „skloništa“, pa sam i ja vrijeme počeo provoditi s njima. Ali, nisam kockao, nego se s njima družio.“, pa zatim dodaje kako su njegovi roditelji ostali u Sarajevu u jeku najžešćeg rata, odnosno kako su stanovali u dijelu grada koji je svakodnevno bio granatiran – u naselju Hrasno.
- „Iz Zagreba sam nekako uspijevao preko Crvenog križa ili sarajevskih Hrvata doći u vezu s majkom. No cijelo sam vrijeme radio na tome da ih izvedem van, ali na siguran način, jer je bilo puno neuspješnih pokušaja evakuacije, a pogotovo je bilo riskantno izvlačiti starije ljude.(…) U ratu su bili čak i gladni, snalazili su se na razne načine za hranu. Majka bi, recimo, napravila uštipke pa otišla na tržnicu i zamijenila ih za komad mesa i koji krumpir. Od nje sam dobio i dva pisma u kojima je opisivala situaciju. „Teško je, ali živi se, i drugima puca, ne samo nama“- kaže Bebek, koji je tek 1994. uspio izvući roditelje, od kojih mu je otac bio teški invalid, iz opkoljenog Sarajeva.
Kad je iz Zagreba uspio učiniti ovo junačko djelo (umjesto da je ostao u Sarajevu recimo poput Kemala Montena) rekao je sam sebi: „Eto, napokon sam došao u Zagreb i doveo i njih dvoje pa je bila mirna Bosna!“
Zahvaljujući objavljivanju ove knjige, također smo saznali da Željko Bebek još uvijek u Hrvatskoj nema status umjetnika, jer neki njegovi kolege glazbenici, kako je istaknuo, „koji su uhljebljeni u cehovskim udrugama, jer na tržištu nisu ostvarili karijeru, ne vole one koji su postigli uspjeh“.
Bebek također dodaje da je nekoliko puta podnosio zahtjev, no ljudi koji o tome odlučuju, kaže, nisu imali sluha za njega, već su govorili da „ničim nije pridonio hrvatskoj glazbenoj kulturi“, a mi bi dodali – ni stvaranju hrvatske države, te da ga može biti sram što je u vrijeme agresije napustio Sarajevo i svoje stare i jadne roditelje.
Ovaj se pjevač na kraju žali i da je dosad dobio samo dva Porina, dok neki drugi pjevači ne znaju kuda bi s ovim kipićima. I to, kaže, ne bi dobio, da Oliver svoju posljednju pjesmu u životu nije otpjevao baš sa njim, na njegovu CD-u.
I što tu nije jasno? Cijeli se život predstavljao kao jugoslavenski pjevač, nije snimio ni jednu domoljubnu pjesmu, ne sjećamo se ni njegovih humanitarnih nastupa, a uz sve to prespavao je velikosrpsku agresiju u BiH i Hrvatskoj.
Možda mu se sve može oprostiti, ali dezerterstvo – nikako.
Stoga bi mu najbolje bilo da se pokrije preko glave i da ode u zasluženu staračku mirovinu!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
