By Na koje su se sve načine obračunavali Titovi partizani i komunisti nakon II. svjetskog rata sa protivnicima i neistomišljenicima? Možda to najbolje potvrđuju riječi Marka Belinića, izgovorene na Sindikalnoj konferenciji 18. svibnja 1945. u Zagrebu u kojima je naglasio da je „naša slavna Armija zarobila oko 50 tisuća ustaških koljača na austrijskoj granici. Razbijene smo ustaške bande iz naše zemlje protjerali i u ogromnom dijelu do temelja uništili. Fašističke tipove, koji su skriveni po kojekakvim rupama, naša je dužnost, radnička dužnost, da ih pronađemo i uništimo. Jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jest – kuršum“.
U tim i takvim obračunima, kako je često govorio i poznati odvjetnik dr. Milan Vuković, (umro je nažalost 16.3., prije četiri godine), poglavito značajnu ulogu imala je sudbena vlast, koja je bila snažno sredstvo u montiranju političkih i drugih procesa.
Ovih dana, suci su se pobunili protiv predsjednika Vrhovnog suda, koji im je postavio (logično) pitanje: koliko i kako zarađujete kad nisu na poslu? Neki su to protumačili kao ulaženje u njihovu privatnost, kao što koga briga kome oni ujutro sude, a za koga popodne (za velike novce) rade?
Nu, predsjednik Vrhovnog suda mogao je neke i pitati: što se dogodilo pojedinim sucima i državnim odvjetnicima koji su tu svoju dužnost obavljali i prije Domovinskoga rata, odnosno stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države?
SUDAC JE MOGAO BITI SAMO „PARTIJAŠ“
U vrijeme Jugoslavije (jeste li znali?) nitko nije mogao biti sudac, čak ni Općinskog suda, ako nije dobio povoljnu karakteristiku Općinskih i inih komiteta Saveza komunista! Nakon što su im još 1989. (!) Općinski i ini komiteti Saveza komunista napisali povoljne karakteristike, (obišao sam arhiv u Koprivnici i u to se dobrano uvjerio!), većina je i dalje ostala na svojim radnim mjestima, samo što su okrenuli kapute. Stvaranjem hrvatske države, neki omrženi jugoslavenski i komunistički suci, jednostavno su se „prebacili“ u odvjetnike ili su se bez ikakvih dodatnih provjera zaposlili u državnim službama!
Neki od njih su i danas „cijenjeni“ i „ugledni“ suci i državni odvjetnici i nitko ih ne pita kako su i na koji način svoje zadaće obavljali u komunističkoj Jugoslaviji. Kad ih se eventualno pita za njihovo „kriminalno“ djelovanje u vrijeme bivše, propale države, oni samo odmahuju glavom ( poput Nobila, Prodanovića i sl.) i kažu: što ćeš, takvo je bilo vrijeme!
Kad je bio zastupnik u Hrvatskom saboru, general Željko Glasnović ponovno je aktualizirao ovaj problem.. Rekao je (sjećate se?) da je osmislio upitnik za lustraciju: svi suci trebali bi odgovarati jesu li bili u Savezu komunista ili surađivali s UDB-om, odnosno gdje su bili i što su radili 1991.? O tome je izvijestio tadašnji Ured predsjednice Republike te je saborskim odborima za pravosuđe, za Ustav i poslovnik i za zakonodavstvo poslao „okvir za lustraciju“, koji se sastoji od devet pitanja na koje bi morali odgovoriti i kandidati za suce Ustavnog i Vrhovnog suda te oni koji se kandidiraju za članove Državnog sudbenog vijeća.
A evo i nekih od tih tada iznimno zanimljivih Glasnovićevih pitanja: „Jeste li bili član Saveza komunista Hrvatske ili drugih saveznih tijela“, „Jeste li bili angažirani u represivnom sustavu komunističke SFRJ“, „Jeste li bili pripadnik ili suradnik UDB-e, SDB/S-a, KOS-a ili tajnih služni drugih država“, „Jeste sudjelovali u tzv. pretvorbi i privatizaciji“, „Jeste li bili ili ste sada član tzv. tajnih društava“, „Jeste li sudjelovali u Domovinskom ratu“?
Svrha tog upitnika, odnosno obrasca, ne bi bilo samo pitanje sudačke etike, nego i hrvatske nacionalne sigurnosti te korak ka ispunjavanju uvjeta trećeg stupa (kadrovske) lustracije – obrazložio je. .
Nakon što suci ispune ovaj upitnik, rekao je Glasnović, trebali bi ga ovjeriti kod javnog bilježnika, te mu obvezno priložiti dokumente o podrijetlu imovine prije i nakon 1990. godine!
I SUCI SU LJUDI KOJI GRIJEŠE, ALI…
Što je u tome bilo loše? Pa, suci i državni odvjetnici u vrijeme komunizma (ali na žalost sve više i danas, mada svaka čast iznimkama) donose odluke koje drastično mijenjaju život pojedinaca. Nekima zasluženo, a drugima bome i ne!
Što se događa sa sucem ili državnim odvjetnikom koji vas javno stavi na stup srama, a nakon eventualno dugog sudskog postupka čovjek je oslobođen? Okrivljeniku, a često i njegovoj obitelji život je otišao u onu stvar, a zbog krive odluke sudac ne odgovara, jer je zaštićen do kraja života! (sic!) Tako jedan od njih reče: pa, i mi smo ljudi, i mi možemo pogriješiti, a vi se možete žaliti sve do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu!(sic!)
Zanimljivo je da su neki Glasnovićev prijedlog protumačili da želi „strijeljati“ suce i tome slično, što nema veze sa zdravom pameti!
Nu, gdje su danas, primjerice, svi oni suci, državni odvjetnici, advokati, Udbaši i drugi koji su 1972. progonili sudionike „Hrvatskog proljeća“, koji su provodili okrutne istrage, mučili i zatvarali brojne nevine Hrvate među kojima su bili: Marko Veselica, Franjo Tuđman, dr. Šime Đodan, (tko ga se još sjeća?), Ante Bruno Bušić, Vlado Gotovac, Ante Glibota, Hrvoje Šošić, Vlatko Pavletić, Ante Bačić, Zvonimir Komarica…?
Svi su uhićeni i stradali s obrazloženjem da su radili na „osamostaljenju Hrvatske“!
Stoga, treba aktualizirati još jedan prijedlog pokojnog dr, Milana Vukovića da se izgradi i utemelji Memorijalni centar stradanja Hrvata za svoju slobodu i samostalnost kao najjači podsjetnik svim budućim generacijama, da im ne padne nikada više na um nešto slično učiniti što bi hrvatsku slobodu i samostalnost dovodilo u pitanje.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
