By Za Radovana Smokvinu koji živi u Švicarskoj, može se reći da je neprestano u pokretu i da nikada ne miruje. Već godinama „ratuje“ s hrvatskim pravosuđem. Kaže da ga strašno pogađaju nepravde. Bori se na sve strane, bez obzira na krajnji ishod. O svemu navodno ima potrebnu dokumentaciju („brdo“) i veli da ju je spreman pokazati. Ne boji se i nikada se nije bojao u borbi za istinu.
- Usporedbe radi, Ankicu Lepej koja je otkrila bankovne račune „božanstava“ obitelji Tuđman odmah su institucije koje rade svoj posao privele i danima ispitivale na policiji i DORH-u i proganjali je po sudovima, a otkrila je samo broj računa, a ja sam otkrio otkud su transferirani novci na taj račun! Svi šute, čak i nakon 68 požurnica urudžbiranih DORH-u i USKOK-u. Dakako, da su ne odgovori, neupitno i „odgovori“ jer je u vlasti RH na svim razinama vlada nedopustiva negativna solidarnost, a čak nije na razini elementarne pristojnosti. U struci sam se bavio puštanjem u pogon visoko naponskih postrojenja i elektrana svih vrsta. Ovaj projekt je isto puštanja u pogon Hrvatska države koja još uvijek nije država. Za početak treba riješiti samo dva problema i to: 1. organizaciju općine (grada) i 2. poštene izbore. Time se automatizmom rješava tisuće drugih problema – kaže otvoreno, jasno, bez dlake na jeziku.
A, kad smo ga pitali, kako bi u najkraćim crtama predstavio sebe, odnosno tko je on ustvari, odgovorio je:
Gledajte, onda kad želim doznati tko sam otvorim „Google“ i napišem „Radovan Smokvina Franjo Tuđman“ ili na moje ime dodam bilo koje drugo ime poput Hrvoje Šarinić ili Slavko Linić i…ili neki pojam poput „izbori“, „korupcija“, „sudstvo“ i… onda doznam dosta toga o sebi što nisam do tada znao „što sam“…
Naravno da sve u Googlu ne piše. Rođen sam na Sušaku 1941. godine za vrijeme vladavine kraljevine Italije kao talijanski državljanin, a od hrvatskih roditelja koji nisu govorili talijanski. Treba napomenuti da su Talijani „legalno“ uspostavili vlast nad teritorijem koji je njima pripao Londonskim ugovorom 1915. (Potpisnici Trumbić, Supilo i…). Moj otac nije prihvatio taj ugovor pa je otišao u „šumu“. Kako su se talijanske vlasti brinule o svojim državljanima te su zbog tog razloga što je moj otac napustio obitelj (otišao u „rebele“) onda su donijeli presudu da ostatak obitelji pošalju na zbrinjavanje u zato već predviđene lokacije. Sabirno mjesto je bilo u Lovranu (još ni danas nema oznake), a od tamo smo sretno stigli u Frascatte kraj Rima i sretno se vratili nakon kapitulacije Italije 1943. godine (tamo stoji tabla da je bio konc. logor).
Ovo Vam pišem prvenstveno iz više razloga: Prvo zbog toga što su Talijani odmah dali državljanstvo svim „svojim“ novim građanima, dočim RH tim svojim iseljenicima uopće ni slučajno ne daju državljanstvo stečeno naslijeđem, a svi oni koji čak imaju državljanstvo praktički nemaju pravo glasanja. Kao drugo presuda fašističke vlasti je napisana vrlo profesionalna, a to je jedina presuda iz iste zgrada (via Roma u Rijeci) koja je i izvršena, dočim druge presude vezane na moje ime i prezime kojih od 1994. do danas ima barem stotinu, a niti jedna nije izvršena, iako nisu u moju korist. Presude se ne sprovode, jer su ništavne, već se samo množe i stvaraju desetine novih sudskih predmeta odnosno nove metastaze. Samo ta činjenica dokazuje da sudstvom RH vlada neki truli totalitarizam koji stvara democidnu despociju.
- Živite u Švicarskoj, ali imate adresu i u Hrvatskoj. Kad ste otišli put Švicarske i što Vas je natjeralo da tamo potražite sreću?
Od 1966. godine imam prebivalište u Švicarskoj i od 1990. godine sam državljanin Švicarske u kantonu Aargau (Bezierk Baden). Te 1966. godine sam se legalno zaposlio u koncernu Brown&Boveri danas ABB. Nitko me nije natjerao osim volje da naučim jezik i da se nakon dvije godine vratim, ali mi to nije uspjelo. Ustvari naš fakultet je 1994. godine organizirao s apsolventima izlet po Europi u posjet raznim firmama, a u Badenu smo svi dobili formulare za zapošljavanje. U školi rezervnih oficira u Beogradu sam iskoristio vrijeme i učio njemački pa sam ispunio taj formular i dobio ugovor za posao i to čak na adresu vojne pošte. Radio sam u koncernu punih 25 godina i 1991. sam osnovao svoje poduzeće koje je zaposlilo barem stotinjak inženjera i tehničara iz Hrvatske, a naročito iz Končara koji su kod preuzimanja vlasti HDZ-a i Franje Tuđmana bili bačeni na ulicu. U Hrvatsku sam dolazio svaki mjesec poslovno ili privatno. Zürich je samo sat leta do Zagreba.
- Hoćete li se jednog dana ipak za stalno vratiti u Hrvatsku?
Nikada nisam otišao iz Hrvatske, imao sam samo status privremeno zaposlenog u Švicarskoj. Trenutno stanje boravka je oko pola pola. Još za vrijeme socijalizma u Jugoslaviji sam izgradio solidnu kuću u Ičićima. Danas u RH nemam apsolutno ništa. Čak su mi ispražnjeni svi bankovni računi, a bila mi je oduzeta i osobna karata, a još uvijek ne mogu registrirati osobni automobil koji je kupljen u Rijeci, ne mogu registrirati brod, psa čak i ne dobivam hrvatsku mirovinu iako imam rješenje. Spadam u blokirane s prilično velikom sumom, Od 1997. do 2007. sam bio predmet županijskog istražnog suda i DORH-a (predmet Kio-834/02), a iz spisa su uočava predviđena zatvorska kazna od nekih sedam godina (tužitelj odvjetnik Tomislav Sabljer, optužnica ŽDO Doris Hrast i Igor Bijelić, ravnatelj MUP-a PGŽ Oliver Grbić, istražni sudac ŽS Valentin Ivanetić odvjetnik Goran Marčan). Kako navedena gospoda i drugi nisu mogli ništa pronaći nakon desetak godina marljivog rada onda je slijedilo oslobađanje ali predmet nije dovršen do kraja pa to ja pokušavam i činim. Ustvari pouka je da se ipak ne može sve ljude potkupiti, jer oslobodila me vještakinja Županijsko suda koju ne poznam i dokazala upravo suprotno. Prijavitelji nepravilnosti (zviždači)se sudi i financijski uništava i oduzima imovina, dočim dokazanim kriminalcima (Sanader, Vidošević, Ježić, Bandić i …) ostaju nekretnine i imovina.
- A, zašto se, g. Smokvina, hrvatski iseljenici ne vraćaju, zašto pretežno mladi odlaze iz Hrvatske?
Samo neki hrvatski iseljenici koji su u mirovini vraćaju se živjeti u Hrvatsku. Drugi umirovljenici se ne vraćaju jer im se uzima nekih na mirovinu nekih 30% poreza koju su stekli u inozemstvu. Mladi druge i treće generacije iseljenika nemaju što tražiti u Hrvatskoj osim što dolaze na odmor. Te mlade ljude veže Hrvatska, ali u današnjim okvirnim uvjetima „preživljavanja“ koji vladaju Hrvatskom oni ne bi preživjeli. Okvirni uvjeti su takvi da općenito nitko u Hrvatskoj ne može poslovati, a time niti živjeti od svog rada, osim nekih iznimaka. Tu tvrdnju dokazujem brojevima, a brojevi ne lažu. Radi se o tome da su administrativni troškovi poduzetnika veći od administrativnog profita pa svaki posao nema smisla i propada. Opstati mogu oni i samo oni koji znaju na bilo koji način varati i oni koji imaju posla s državom (Banditićem i sličnima). Ti dodatni administrativni troškovi stižu od lokalnih vlasti koji se nazivaju parafiskalni nameti, a ti nameti ne postoje u Švicarskoj niti drugdje u razvijenom svijetu, jer je država drugačije organizirana.
- Što Švicarska ima, a Hrvatska nema?
Sve što Švicarska ima može imati i Hrvatska, ako to hoće, a Švicarci uče u školi da su siromašni i to je točno, a Hrvatska je prirodnim resursima bogatija.
Švicarska ima: Direktnu demokraciju, Vladu od samo sedam ministarstava bez šofera i automobila i takozvanu konkordanciju, a to znači nema jednoumlja i nemoguća je uspostaviti diktaturu. Švicarska nema zadnjih pola stoljeća niti jednu deponiju smeća, već ček uvozi smeće i pretvara ga u energiju. Glasati se može dopisno, a to čine i svi iseljeni Švicarci. Švicarci su izglasali takozvani „Lex Koller“ kojim se ne dozvoljava strancima kupovati zemljište u granicama Švicarske, osim onima koji žive preko desetak godina u Švicarskoj i naravno da su plaćali porez kao i Švicarci i da nisu kažnjavani. Švicarska nije član EU, ali ima sve bilateralne sporazume s EU i čak je članica je Šengena. Pravosuđe funkcionira, nema zaostalih predmeta, a suci Općinskog suda su većinom po zanimanju domaćice, a rješavaju 80% svih sporova i to brzo bez odvjetnika i troškova. Švicarska je industrijska zemlja proizvodi se od igle do lokomotive i aviona. Ima svjetski poznate vrhunske fakultete, a relativno malo kadrova, jer se vrši stroga selekcija (samo 5% od 100% upisanih u osnovnu školu smije (može) upisati fakultet, ali zato ne nedostaje kvalitetnih zanatlija i obrtnika svih struka. Nepoznata je sistemska korupcija, jer je država organizirana (vidi prilog).
- Mnogi i ne znaju da se kandidirate na svakim izborima u Hrvatskoj. Zašto?
Samo zato da smijem pisati DIP-u da se promjeni takav izborni zakon koji omogućava izbornu prijevaru. Svi izbori su RH od 1990 su nelegalni i nelegitimni, odnosno prijevara. Nitko baš nitko ne može dokazati da je pristupio izborima i nitko ne može kontrolirati izborne rezultate. Predsjednici DIP (ujedno i Predsjednik Vrhovnog suda) piše u odgovorima nedopustive bljezgarije bez odgovornosti one osnovne i važne: ćudoredne i pravna odgovornosti. Moguća je izopačenost poziva. U Švicarskoj i drugdje se takav izborni zakon ne može stvoriti, a kamo li opstati.
- Međutim, koliko je nama poznato, uvijek loše prolazite kod glasača?
Nije točno. Na zadnjim parlamentarnim izborima „ugurali“ smo se u „Pokret zajedno“ i dobili čak 0.34 % i to s negativnom propagandom bez potrošene lipe. Čak ni taj rezultat kao i svi drugi su prijevara, jer se rezultati ne mogu kontrolirati. Čak se ne zna koliko je glasača uopće izašlo na izbore. Dakle ne samo da su svi izbori prijevara već su i farsa.
- Nu, dobro. Često tvrdite da su „svi izbori“ u Hrvatskoj prevara. Koji su s tim u svezi Vaši argumenti?
Ne često već uvijek. DIP ima moje dopise od parlamentarnih izbora kad je predsjednik DIP-a i Predsjednik Vrhovnog suda bio Krunoslav Olujić. DIP uvijek odgovara da nije nadležan. Argumenta ima više nego dovoljno u barem 20 točaka i više.
- A, ima li prijevara i u izborima u drugim državama, recimo u Švicarskoj?
Naravno da ima, ali to ne znači da je to opravdanje za Hrvatsku. Konkretno u Švicarsku u kojoj se sve događa po unaprijed organiziranoj shemi da ne vidim čak ni mogućnost prijevare. Čak ne vidim nikog tko bi bio zainteresiran za prijevaru. Uostalom sve je transparentno i svatko može kontrolirati sve. Birački spiskovi su ažurirani, birači se potpisuju, a velika većina glasa dopisno. Nije mi poznato da se ikada netko žalio za bilo kakve nepravilnosti. Čak, neovisno o izborima svatko može kontrolirati susjedovu poreznu deklaraciju. Crkva nije zainteresirana za izborne rezultate, jer živi samo od vjernika (crkveni porez) i plaća porez, dakle i crkva je transparentna.
- U javnosti ste poznati i kao čovjek koji je relativno često na sudu. Svojedobno ste tužili g. Hrvoja Šarinića… Zbog čega, i je li u ovom slučaju donesena pravomoćna presuda ?
To je malo duža priča. Na početku priče nisam znao da je g. Šarinić uključen u priču, već samo g. Gojko Sušak kao tadašnji ministar Iseljeništva koji je poslao iseljeništvu dopis s bankovnim računima u Villachu (Kärtnerbank) gdje iseljenici mogu uplaćivati novac u obliku zaklade „Pomoć za Hrvatsku“ s time da se spriječi takozvano „torbarenje“ i da će se na kraju poslati izviješće kuda je sve novac potrošen po standardnim kriterijima zaklade. Kako sam je transferirao 40.000 CHF (sa ženinog računa), a iz firme još dodatno oko 50.000 CHF koji su uplatili „radnici“ i još neke donacije bolnici u Lovranu (fiksatori iz Švicarske)po njihovoj narudžbi oko 28.000 CHF i druge sitnice pa sam tražio da mi se dostavi obećano standardno izvješće gdje je potrošen novac. Sve bi bilo u redu da sam dobio to izvješće, ali od negdje 1996. kad sam poslao prvi upit nije bilo odgovora i kasnije su me slali od Ministarstva do Ministarstva, jer je Ministarstvo iseljeništva nestalo.
Krajnji odgovor dobio sam od vlade negdje 2001. godine da tih računa nije uopće bilo. Na temelju tog dopisa poslao sam banci uplatnice i pitao da li je to istina?
Za nekoliko dana dobijem odgovor da su svi računi postojali i da su pred neki mjesec svi ugašeni, a ostatak novaca od oko 3.8 milijuna DEM je poslan na račun Privredne banke za „Zakladu HDZ-a“ po nalogu Hrvoja Šarinića (Gojko Sušak je u međuvremenu umro). Tek sada počinje interesantni triler u kojega sam umočen zbog nekog reda da ljudima dam dokaz da sam njihove donacije uplatio, pa je poslana kaznena prijava u Klagenfurt prvenstveno protiv banke i drugih. Nakon nepunih tjedan dana stiže paket sa svim dokumentima banke (kome, kada i koliko je isplaćivano po nalogu Gojka Šuška i Hrvoja Šarinića i dodatno sva korespondencija između tadašnjeg ravnatelja MUP-a Ranka Ostojića i državnog odvjetništva u Klagenfurtu i Beču.
Dakle, nisam ja bio prvi koji je slučajno tražio samo izvješće, već je u aferu bio uključen odjel kriminalne policije MUP-a na čelu s Rankom Ostojićem. Sve te dokumente posjedujem, a čak su u Zagrebu na jednoj press konferenciji dani raznim novinarima…
Austrijanci se žale da je MUP odnosno Ranko Ostojić naglo prestao surađivati s njima u vezi tog slučaja kojeg je obrađivao inspektor Franz Müller. Kako je doznao za mene pa me zvao zbog tog predmeta da ga posjetim i to sam učinio u društvu Predsjednika udruge „Juris protecta“ koji je bio od početka zainteresiran za taj slučaj. Nakon njegovog izvješća o stanju stvari da oni sami ne mogu ništa bez suradnje s RH osim zabraniti ulaz u Austriju određenim osobama među kojima je bio i Hrvoje Šarinić. Inspektor Franc Müller mi je dao savjet da kupim pancirku, ako se budem angažirao u istraživanju afere i potvrdio da je MUP odustao od suradnje bez obrazloženja. Na tim računima se skupilo oko 200 milijuna DEM u različitim valutama i sve je otišlo na privatne račune čak imenom i prezimenom i na neke dubiozne off shore račune i za prvi Tuđmanov avion. Zanimljivo je spomenuti fda je nekoliko milijuna uplaćeno na račun pod imenom „Dragica“ na švicarsku banku UBS i prilikom posjeta Predsjednika Mesića Švicarskoj i sa susretom s tadašnjem Predsjednikom Švicarske gospodinom Deiss-om koji mu je ponudio uslugu da će otvoriti sve račune hrvatskih državljana u švicarskim bankama, naš Predsjednik tu ponudu nije prihvatio (postoji članak u novinama), a prilikom moje posjete Predsjedniku Mesiću na Pantovčak povodu novo osnovane stranke „Alijanse“ (bio sam u predsjedništvu stranke) osobno sam Predsjedniku dao u na ruke oko stotinu dokumenata vezano za novac iseljenika iz Villacha, a kasnije mi je dopisima savjetovano da se javim MUP-u…
Da odgovorim na postavljeno pitanje: 1. Nema pravomoćnih presuda 2. Podnesao sam dvije tužbe jednu protiv Hrvoja Šarinića, a drugu protiv zaklade HDZ-a (Pašalić, Aralica i drugi).
Kad su krenule moje tužbe onda Hrvoje Šarinić tuži mene za klevetu, a njegov odvjetnik je bio Miroslav Šeparović (današnji Predsjednik Ustavnog suda). Sada dolazi do izražaja jedna od standardnih strategija i taktika hrvatskog sudstva koja se primjenjuje protiv zviždača, odnosno na koji način ih se sređuje i danas je u upotrebi. Moje tužbe se kisele iako su predane dvije godine prije tužbe za klevetu, a ta nova Šarinićeva tužba napreduje a moje tužbe se „Kisele“ i napušta me odvjetnik Arno Vičić (posebna priča). Dolazim na ročišta iz Švicarske na način da dolazim na ročišta iz Švicarske pa se neko održi, a neko ne održi zbog spriječenosti ili suca ili odvjetnika ili bolesti, a meni stižu „sitne“ prijetnje i one pazi se oni će organizirati neke Ukrajince koji ćete „ukokati“ za par stotina eura i dolaze prijedlozi za ,mirno rješenje da ako ja povučem tužbe da će i Šarinić povući tužbu. Dobio sam i broj mobitela od gospodina Šarinića, čak je uključen i moj poznanik iz Samobora koji je njegov susjed u Samoboru, a najveći pritisak dolazi od supruge i na kraju sam nazvao gospodina Šarinića koji se tada nalazio u Parizu da ću povući tužbu prema postojećem prijedlogu. Odmah se vratio iz Pariza i pozvao me u Samobor gdje smo potpisali sporazum o nenapadanju. Dobio sam još na poklon samoborske kremšnite, a nakon duljeg razgovora mi je objasnio da mu je Predsjednik zamjeni oca* pa ga je slušao i tamo gdje nije trebalo. a poštivao kako oca, ali da se nije nadao da će sve tako završiti.
- Jeste li spremni za sve to ponovno završiti na sudu?
- Sve što sam rekao mogu i hoću dokazati.
Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ
*Otac gospodina Šarinića je bio gradonačelnik Sušaka i član HSS-a i bio je ubijen negdje početkom rata, a njegova mati se je preudala za arhitekta Babića koji je iz prvog braka imao tri sina, a s najmlađim sinom sam išao u razred. Tako da ja znam Hrvoja kao starijeg (iz kvarta Pećine) bolje nego on mene. Rekao mi je na kraju da sam ga „ubio“, ali zbilja nisam htio i bilo mi ga čak žao da se to desilo. Na kraju je najsretnija bila moja supruga (op. R. Smokvine).
