By Tek izabrani predsjednik Vrhovnog suda RH Radovan Dobronić u jednom je dnevnom listu (23.10.2021.) dao naslutiti da će svima onima koji će i dalje na ovaj ili onaj način upotrebljavati poklič „Za dom spremni“ doći kraj.
Rekao je uz ostalo da se “kod nas prikazuje kao da je taj poklič nešto što je stvar ideoloških prijepora između ljevice i desnice, pa onda su jedni za ustaše, drugi za partizane, pa je, eto, normalno da nikad ne mogu postići dogovor o tom. To je sasvim pogrešno. Kao društvo, prije svega moramo povući jasnu crtu između onoga što je crno, a što bijelo. Ne može tu biti neka fluidna razlika poput one da je u nekim uvjetima taj poklič dopušten, a u nekima nije. Stvari su jasne: pod tim su pokličem ljudi bili ubijani bez ikakvog povoda i razloga, na temelju nepojmljivih kriterija koji ne mogu i ne smiju postojati. Tu nema nikakve dvojbe. Ne može se civilizacija- a pravni sustav jest temelj civilizacije – zasnivati na tome da da se veličanje zločina imalo tolerira. I u tome dijelu trebamo slijediti primjer Njemačke i Austrije. Oni su tu ideologiju na neki način uvezli u Hrvatsku, oni su se toga vrlo jasno odrekli, a mi sad lutamo- bi ne bi. A, osim toga, u Ustavu jasno i glasno piše da je Republika Hrvatska nastala na temelju stečevina ZAVNOH-a, Ustavni sud je u više odluka rekao svoje, izdao i priopćenje o tome. Pravni poredak je jedinstven, konzistentan, i stajališta Ustavnog suda moraju se poštovati. Ali, čak i da nema odluka Ustavnog suda i da ne piše u Ustavu to što piše, to je civilizacijski pitanje, nikako ideološko. Sve stranke i svi pojedinci koji sudjeluju u javnom životu, od lijevih do krajnje desnih, ne smiju imati nikakvih problema s tim da osude taj poklič kao apsolutno nedopušten. U Austriji su upravo desne stranke uvele zabranu svih takvih pozdrava i simbola“ – objasnio je Dobronić.
I što sad reći na sve to? Kao prvo, poklič „Za dom spremni“ nije i ne može biti „najvažnije“ pitanje s kojim bi se Vrhovni sud pod njegovim vodstvom odmah trebao baviti, tim prije jer od kritika na račun ovog pozdrava već godinama odlično žive pojedinci, ala pupovci, teršelić, krausi, klasići, puhovski i slični. Drugo, građani Hrvatske već godinama upozoravaju da je pravosuđe korumpirano, da se optužuje i sudi po načelu „ovog hoćemo, ovog nećemo“, da se nitko ne pita odakle pojedinim sucima i tužiteljima bogatstvo kao da imaju prihode poput milijunaša, („svi“ su uglavnom bogatstva naslijedili!?), zašto se na optužnice i presude čeka godinama, zašto se ništa ne događa sucima i inima koji sude poput onog „ne treba se držati zakona kao pijan plota“ , zatim zašto se ne ispita i ne objavi tko je od zaposlenih u pravosuđu u vrijeme komunizma sudio i osuđivao nevine Hrvate, a danas je na još većim i boljim položajima (čak i njihova djeca) itd. i tome slično.
Gospodin Dobronić je u svezi pokliča „Za dom spremni“ pomiješao kruške i jabuke. Naime, jedno je (ili bi trebao biti) ovaj poklič iz II. svjetskog rata, a drugo onaj iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, kad smo se borili protiv srpskog i inog agresora. Ako su Hrvati i to pretežno mladi, mogli i ginuti uz ovaj pozdrav za oslobođenje slobodne i samostalne hrvatske države (i to tada nikome nije smetalo!) i kad nisu imali na umu ni AVNOJ ni ZAVNOH onda ostavimo to povijesti i povjesničarima, tim više ako se Vrhovni sud želi baviti i ovakvim i sličnim temama onda se neka bavi i pokličem „Smrt fašizmu-sloboda narodu“ s kojim su partizani i komunisti pobili više nevinih ljudi nego je stradalo u čitavom Domovinskome ratu.
- Tu nema nikakve dvojbe-rekao bi novi predsjednik Vrhovnog suda, koji bi se morao pozabaviti i pitanjima poput. tko je i kako pobio, masakrirao na stotine tisuća nevinih Hrvata od Križnih putova, Maceljske šume pa do Jazovke, jer je i to civilizacijsko pitanje.
Također bi bilo važno da se Vrhovni sud zapita: kako je moguće za pet ili deset tisuća navodno pronevjerenih kuna doći na stup srama, pa i u zatvor, a za milijune pronevjerenih eura, pojedinim osuđenim kriminalcima naše pravosuđe može staviti sol na rep, kad im pred njihovim očima (vjerojatno i uz njihovu dozvolu) odu odmarati u BiH, dok ne nastupi zastara?
Što o tome kaže AVNOJ, a što ZAVNOH?
Također je neshvatljivo da su dosad samo Perković i Mustać u zatvoru, da ih je osudio njemački sud, dok na tisuće drugih Udbaša žive kao slobodni i ugledni (!) građani?
Je li bi u Njemačkoj ili Austriji ili Izraelu netko tko je čitav II. svjetski rad bio na istaknutoj vojnoj dužnosti fašista i nacista odmah se po njegovu završetku mogao zaposliti i u Uredu predsjednika države ili Vlade ili policije ili vojske?
Ne znamo, je li zna novi predsjednik Vrhovnog suda da je u Hrvatskoj dosad otkriveno najmanje oko 150 masovnih grobnica iz Domovinskoga rata, a da još nitko zbog toga nije odgovarao, ili da hrvatski sudovi u 90 posto slučajeva sude srpskim četnicima i ratnim zločincima u – odsustvu?
Tko je i kada odgovarao za srušeni Vukovar, spaljenu Škabrnju, zgažen Voćin, Pakrac ili Saborsko?
Hrvatski branitelji, koje se danas sve više progoni, marginalizira i prešućuje nisu hrvatsku državu ostvarili s crvenom zvijezdom petokrakom ni kapom s tri roga, već s oružjem, krvlju i krunicom oko vrata!
Stoga, kako god okrenuli, poklič „Za dom spremni“ nije i ne može biti najvažnije pitanje s kojim bi se trebao baviti novi predsjednik Vrhovnog suda, već možebitno prije odgovoriti (zašto ne?) – gdje je bio i što je radio 1991.?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
