Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

(Osvrt na članak u Jutarnjem listu ‘Intrigantan zaplet u istrazi udbaške likvidacije koja možda
krije trag do ubojice Brune Bušića: ‘Sve su mi montirali!‘ 2. travnja 2022)
Sigurno se u Hrvatskoj zna tko je odgovoran za ubojstvo Brune Bušića, ustvari tko je naredio
njegovu likvadaciju, ali kao i mnoge druge tajne neće izići u javnost dok još ima živih
svjedoka. Sve drugo su samo drugorazredna nagađanja. Slično je i sa Bleiburškom
tragedijom, iako su dokumenti iz tog vremena pristupačni javnosti oni koji se specifično tiču
Bleiburga i odgovornosti za predaju i kasniju likvidaciju hrvatskih vojnika i civila i dalje su
pod britanskim embargom.
Ubojstvo Brune Bušića bio je ogroman udarac za hrvatsku političku emigraciju, za sveopću
borbu hrvatskog naroda za svoju slobodu i državnost. Ali to nam nije oduzelo maha niti volju
da taj rad nastavimo. Bas obratno, Bruno je postao simbol te borbe. Njegovo ubojstvo ustvari
pokazalo je svu bjedu tadašnjeg komunističkog režima koji jednostavno nije shvatio širinu i
dubinu hrvatskoig otpora i mislio da likvidacijom jednog čovjeka likvidira se cijeli
emigrantski politički sustav.
Ustvari, mogli bi reći da je Brunin posao već bio učinjen i prije njegove smrti, kad su se 1977
na Saboru Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) u Briselu zajedno našli mladi hrvatski
proljećarci, učesnici Hrvatskog proljeća, i tadašnja hrvatska politička emigracija, sastavljena
od mnogih koji su učestovali u uspostavi i kasnije borbi za opstanak Nezavisne Države
Hrvatske (NDH). To spajanje starijih i mlađih hrvatskih generacija bilo je presudno za budući
državnotvorni rad hrvatskog naroda. Onog čega su se komunisti , Partija, najviše bojali,
znajući da kad se hrvatsaki narod probudi i ujedini da je to kraj Jugoslavije!
Iako je već tada na samom sastanku, a kasnije i došlo do razlaza jednog dijela tih mlađih
pristaša od središnjice i stvaranja jedne nove političke strukture (u kojoj je jednu od vodećih
uloga imao nedavno preminuli Nikola Štedul), rad se i dalje nastavio .
To Bušićevo angažiranje na izborima za Drugi sabor HNV-a bilo je od sudbonosne važnosti,
možda i prekretač njegove ranije likvidacije koja se već od prije pripremala. Nazaboravimo
da je na tim izborima Bruno Bušić dobio najviše glasova. Naime na način kako je HNV bilo
postavljeno svake dvije godine su se diljem svijeta održavali demokratski izbori, tajnim
glasom biralo se vodstvo organizacije, to jest 30 sabornika koji su na zasjedanju nakon izbora
među sobom birali novo vodstvo organizacije. Možemo slobodno reči prvo takvo slobodno,
tajno, demokratsko glasovanje medju Hrvatima vani u svijetu. To je ustvari bio i primjer o
kakvoj se budućoj hrvatskoj državi radi. Na principu slobodnog demokratski izabranog
vodstva od strane članstva, a ne po nekom diktatu s vrha.
Po tom principu izbora Bruno je trebao postati ili predsjednik Sabora HNV-a ili predsjednik
Izvršnog odbora. On je obe dužnosti odbio, primivši se dužnosti pročelnika za promičbu, jer
je po svom iskustvu i kapacitetu tu mogao najviše postići. Usput, znao je važnost promičbe u
radu jedne organizacije. Nakon ubojstva Brune Bušića dužnost pročelnika za promičbu
preuzeo je spomenuti Tomislav Mičić!

Druga vrst upliva na hrvatske političke organizacije u emigraciji bilo je infiltriranje Udbe
putem svojih doušnika, manipulatora. Mnogi od tih su kasnije izvršili ubojstva nad žrtvama
kojima su se uspjeli približit. Jedan grusan način rada, pristupa, izdaja nečijeg povjerenja, i to
ne samo izdaja nego i ubojstvo! Blizu 70 hrvatskih političkih emigranata palo je žrtvom
Udbinog terora.
Za mnoge hrvatske političke emigrante govorilo se je da su često bilo lakovjerni, vjerujući
onima koji su im se lažno predstavljali kao hrvatski rodoljubi. Sigurno je to bio slučaj i Brune
Bušića, koji je uoči smrti primio upozorenje iz Hrvatske da mu se radi o glavi. To je i sam
rekao u jednom svom pismu: „ Javljaju mi iz Zagreba, UDB-a je poslala ubice za mnom“! U
drugom kaže: „… trebam da primim delegaciju iz Domovine na dogovor“!
U takvim okolnostima je bilo skoro nemoguće stvoriti oko sebe obrambeni zid, a da u isto
vrijeme bude moguće normalno djelovati, ostvarivat veze i poznanstva važna za svaki
uspješni politički rad. Tako i dan danas kolaju raznovrsne priče o Udbinim agentima,
doušnicima, ubačenim u hrvatske redove. Tko je sve bio može se vidjeti i u do dosada
otvorenim Udbinim dosjeima, za druge treba čekati istak vremena.
Sumnjam da je i jedna hrvatska politička emigrantska organizacija izbjegla imati u svojim
redovima barem jednog Udbinog agenta. To je često u ono vrijeme bio među nama kamen
smutnje, prebacivanja, jedni drugim da tobože radimo za Udbu. Na kraju krajeva taj jalov rad
nije im pomogao, Jugoslavija je nestala , žrtve hrvatskih političkih emigranta i aktivista nisu
bile uzaludne.
Ono sto jest važno je da današnja Hrvatska država napokon otvori i ispita sav taj rad UDB-e
tokom godina. Da svi ti dokumenti budu dostupni hrvatskoj javnosti. Jedan vrijedan komentar
jednog nažeg dopisnika kaže:
„Prekodrinska braća snimiše digitalno svu NDH dokumentaciju zaplijenjenu u vrijeme
„ljubičice bijele“ i dostaviše ju Izraelu.
Kolika bi bila cijena takvog zahvata na HR arhivima u tuzemstvu, poglavito Glavnog HR
arhiva u Zagrebu, a potom i manjih arhiva po drugim gradovima. Je li ta dokumentacija
neuredno razbacana, ili je uredno složena u fascikle, kutije, omotnice, pa to onda nije
problem skenirati. Zašto mora svaki povjetsnik fizički ići u arhiv i gubiti na jalovo vrijeme ,
kada to može prelistavati u svom stanu, i svi mi koji nismo povjestnici“.
To možda nije pretjerano traženje, kao ni ovo: …..
Vučić traži od RH i EU, da mu se iz RH pusti nafta i plin preko RH ? Kako zatražiti da nam
se dostavi CD koji su darivali Izraelu?, ako već ne možemo dobiti podatke o nestalim
braniteljima?
Sve u svemu, neznanje je često izlika ali nikako nemože biti opravdanje.
Ali još je gori zaborav, svega onog što je povezano u stvaranju i obrani hrvatske države.
Prava spoznaja tog rada i doprinosa je najbolja pohvala, koja ne trazi ništa drugo nego da
bude zapisana u analima hrvatske povijesti. Lest we forget. Da se ne zaboravi!

Stjepan Asić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.