By Odnosi se na dio iz naše prošlosti, u vremenu Drugog svjetskog rata i porača.
Radi se o generaciji koja je stvorila prvu hrvatsku državu i koja je tragično završila na klaonici Bleiburga i križnog puta i tako rekuć bila izbrisana iz ljudske memorije za vrijeme jugo-komunizma. Jedna tragedija nezapamćenih razmjera, holokast u pravom smislu riječi ako se s time želi naznačiti svijesno i sustavno zbrisanje jednog naroda s kugle zemaljske.
Takvo jedno drugo zbrisanje je izgleda u toku što se tiče hrvatskog iseljeništva i njihovog nacionalnog rada, borbe za priznnje identiteta, kao i ponovnog oživljenja hrvatske državnotvorne ideje u vremenu od 1945. pa do 1990. To me je potaklo da napišem pismu ministru, Vladi Republike Hrvatske (RH), da ih podsjetim na taj važni povijesni period i potrebu da se o tome piše u našim udžbenicima povijesti.
Svako zatiranje tog povijesnog čina, doprinosa hrvatskog iseljeništva u stvaranju RH, neče uspjeti kao što nije uspjelo zatriti hrvatsku državnotvornu ideju u gore navedenom periodu. Pitanje je vremena, umjesto još jedne nametnute šutnje moramo javno progovorit, svjedočiti istinu, sada a ne kasnije, nemožemo čekati jer generacije nestaju.
Danas u Hrvatskoj se želi nametnuti opća amnezija što se tiče hrvatske povijesti koja nije specifično vezana za sadašnju RH i njeno stvaranje i obranu. Namjerno se izolira sve ono što je povezano s Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH) ne praveći razlike od onog čisto državnotvornog, domoljubnog, do onog ideološkog u smislu povezivanja sa fašizmom i nacizmom, ne shvačajući da nije bilo izbora ako je u pitanju bilo stvoriti ili ne stvoriti državu.
S druge strane, kad je u pitanju Partizanski pokret, ili tako zvani Narodnooslobodalički pokret (NOP) pravi se razlika, ideološka poveznica sa komunizmom nije upitna iako je komunizam kao ideologija isto tako totalitarni sistem kao što je fašizam i nacizam. Pod plaštom anti-fašizma taj se ideološki monstrum absolvira, tobože borio se protiv fašizma i nacizma pa prema tome je pozitivan, zaboravljajući da je baš taj pokret bio najveći egzekutor hrvatskog naroda i to nakon Drugog svjetskog rata!
Slično je bilo u vrijeme Drugog svjetskog rata kojeg je Zapad vodio protiv Sila osovine u kojem je učestovao i Sovjetski savez na stranu ovih prvih. Jedna totalitarna sila protiv druge totalitarne sile. To nije smetalo Saveznicima jer im je primarna opasnost bio Treći Reich. Stavilo se na stranu da je uoči rata postojao pakt između Sovjetskog saveza i Njemačke, da je ustvari tim paktom Sovjetski savez olakšao, pridonio brzoj pobjedi Njemačke nad Saveznicima u početnim ratnim godinama.
Tek pri kraju Drugog svjetskog rata postalo je očito da se ustvari tu vodio još jedan drugi, tajni, rat po kojem se totalitarni komunistički poredak u Sovjetskom savezu spremao da svojim plaštom pokrije zemlje jugoistočne Europe, uključujući indirektno i Jugoslaviju.
I dok se je svijet eventualno probudio iz svog ranijeg sna i uvidio tog novog (starog) neprijatelja politička stvarnost, konstalacija, poprimila je nažalost drugačiji aspekt što se tiče Jugoslavije i specifično Hrvatske. Nastavkom ratnog stanja u smislu tako zvanog hladnog rata Jugoslavija je izbjegla podjelu istok-zapad, ostala je donekle izolirana u jednoj umjetnoj sferi, tampon zoni, između dviju navodno zaračenih strana.
Vješta politika Tita u smislu ‘nesvrstanih zemalja’ doprinjela je tom scenariju. Status quo je postalo de facto stanje u zemlji. Pobjednosna Jugo-armija, ustvari komunistička partija, nametnula je svoju 45. godišnju diktaturu zakulisanu u jedno novo zajedništvo slavenskih naroda, u navodno bratstvo i jedinstvo, koje se brzo pokazalo kao još jedna varka i prilika za uspostavu ponovne velikosrpske hegemonije.
Hrvatskom narodu koji se našao na krivoj strani povijesti prijetilo je izgnuće, prvo istrijebljenjem na Bleiburgu i križnom putu i onda postepenom pretvaranju, koercitivnom silom, u jednu novu jugoslavensku naciju. To je bilo još jedno zamaglivanje očiju jer se ta jugoslavenska ideja već ranije pojavila, pokazala, svoje pravo lice u prvoj Jugoslaviji. Ovog puta maskrilala se jednom novom društveno-ekonomskom komponentom, u smislu klasičnog marksizma-leninjizma.
Pretvorila se u borbu običnog čovjeka, radnika pa i seljaka, protiv tako zvane buržoazije, kapitala. Borba za ljudska načela, socijalnu pravdu, jednakost, sve pod paskom Partije, ili bolje rečeno ideološkog tiranina, lažnog antifašizma, ništa goreg od onog protiv koga se u početku vodila bitka za biti ili ne biti, Ta floksula je jeftino prodana svijetu, da se u Jugoslaviji gradi jedno novo društvo koje će preteći sva ostala dosadašnja čovječja postignuća.
Toliko je svijet postao opsegnut tom suludom marksističkom ideologijom da su neki od stručnjaka koji su 1944. započeli gradnjom prve atomske bombu u SAD prvom prilikom ukrali nacrte i prosljedili ih Sovjetskom savezu da bi s time, kako rekoše, postigli ekilibrium u svijetu. Jer, navodno ako je takvo jedno rusilačko oružje samo u rukama jedne strane postoji mogućnost za zloupotrebu?
U ovoj žalosnoj priči, opravdanju za vlastitu izdaju, nedostaje jedna ključna činjenica, a ta je da razlog za atomsku bombu nije bio rusilačke naravi nego da se pretekne nacističku Njemačku da ona prva ne dođe do atomske bombe sa, možemo zamisalit, kakvim posljedicama. Ironično je da je zaslugom nekolicine naivnih idealista ta bomba ipak završila tamo gdje nije smjela, samo umjesto u ruke nacista u ruke komunista.
Važno je za Hrvtsku i hrvatski narod da iz svoje burne i tragične povijesti izvuće prave zaključke pogotovo one ideološke naravi. Da uvidi sve propuste i prevare koje je kao narod doživio i da u ovom novom stolječu zakorači u jednu bolju i sretniju budućnost.
A za to postići važno je znati svoju povijest, ne kako su je pisali navodni pobjednici pod diktatom jednog od naj-totalitarnih režima svijeta, komunizma, jer takva povijest nemože biti ispravna, nego na bazi stručnih analiza i moderne tehnologije.
Točno istražiti taj doprinos, rad i žrtvu, mnogo je važnije nego razglabati koji je pravi hrvatski grb, dali je sa početnom bijelom kockom vjerodostojan, kao što je to slučaj sa izbrisanim grbom na bleiburškom spomeniku, jer nedostaje političke volje za rješenjem.
Mnogo opasnija je baš ta neistražena povijest, te nestale generacije, nesigurnost i podjele u društvu koje stvara, nego neka ne-eksplodirana, tempirana, bomba. A možda nam takva jedna naprava i treba, da nas drži u stalnoj pripravnosti, ako ništa drugo uvijek spremne.….
za dom i otažbinu!
Stjepan Asić
