By Nepotrebna podvala
Nedavni osvrt u Slobodnoj Dalmaciji, na knjigu Putovanje dolinom sjenki – Dalmacija 1941. – 1944.od Jure Srhoja daje vrijedne informacije o talijanskim zločinima u Dalmaciji u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Nažalost, taj osvrt zamotan je propagandnom manipulacijom povijesne istine.
Uz sliku potpisivanja Rimskih ugovora izmedju NDH i Italije iz 1941. želi se reči da zahvaljujući tom ugovoru Talijani su radili što su radili u Dalmaciji za vrijeme Drugog svjetskog rata. No činjenice govore drugačije.
Nisu Taliajni došli u Dalmaciju potpisivanjem Rimskih ugovora i s time dobili zeleno svijetlo od Ustaša za svoje zločine, nego je činjenica da su oni već tu bili prije Rimskih ugovora.
Raspadom Jugoslavije ona je podjeljena na dva dijela, sjeverni Njemačkoj a južni Italiji. Zločine koje su Talijani počinili počinili bi i onako sa ili bez tih ugovora. Jer je to bio unaprijed određen cilj njihove politike, istrijebljenje hrvatskog pučanstva da bi Dalmacija postala uistinu talijanska.
Ustvari Rimskim ugovorom barem je nešto spašeno, a što je najvažnije prisustvo ustaških vlasti na specifičnim područima diljem Dalmacije sigurno ako ne spasilo pučanstvo barem umanjilo talijanski ekstremizam.
A ako itko malo bolje pročita povijest biti će mu jasno da je osvajanje, bolje rečeno prisvajanje Dalmacije, bilo u talijanskom planu još od davna. Počevši u novije doba tajnim Londonskim sporazumom od 1915. kad je Italiji za uzvrat što se je u Prvom svjetskom ratu pridružila Antanti bila obečana Istra, Kvarnerski otoci, Rijeka, Šibenik, Zadar, dio dalmatinskih otoka itd. No nakon svršetka rata Italija nije uspjela dobiti sve što je s tim sporazumom tražila, ali je dobila Istru. Dok Rapaljskim ugovorom s Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca 1920. taj se posjed potvrdio i proširio na otoke Cres, Lošinj, grad Zadar i dijelove Dalmacije.
Zatim je prvim Rimskim ugovorom između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS 1924. potvrđeno ono što je Italija već dobila uz još grad Rijeku.
Ustaše su bili nemočni da išta učine, brojčano su bili u malom broju, u Splitu njih dvadesetak, a drugo bilo je pitanje dali imati državu pod uslovima pod kojim je stvorena ili je jednostavno ne imati? Mnogi su Ustaše bili čak strijeljani od strane Talijana jer su ih ovi zatekli s uružjem u ruci, što je po Taliajnima bilo zabranjeno nositi, dok su se Četnici slobodno, naoružani, okolo naokolo kretali. Poznata je bila suradanja između jednih i drugih, Talijana i Četnika, i nakon kapitulacije Italije 1943. dio talijanskog oružja je dospio u četnicke a dio u partizanske ruke ali ne u ustaške!
Što se tiće ‘Mame Meloni’, nedavno izabrane predsjednice talijanske vlade, nije za čuditi se da je ona u nekadašnjim vremenima davala vatrene govore gdje je međuostalim tražila i ‘vračanje Istre i Dalmacije’ Italiji.
Nije to ništa novog, zašto bi se ta retorika promjenila, neovisno tko je na vlasti u Italiji.
Jasno da pošto je ona desničarka, čak obožavateljica Musolinija, da je to podiglo tlak ljevičarskim udrugama koji su je već uoči zadnjih izbora napadali kao fašistu, čak je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nerado primila vijest da bi Meloni mogla postat predsjednica. Jasno, od tada je ublažena retorika jer je Georgija Meloni uistinu postala predsjednica Italije.
Nemislim da je nova predsjednica toliko neiskusna da ide vodit istu politiku koju je vodila dok nije dobila na izborima. Ali isto tako nemožemo očekivat da mnogi esuli, koji su nakon svršetka Drugog svjetskog rata preživjeli partizanske pokolje, masakre i fojbe i milom ili silom bili potjerani iz Dalmacije, Hrvatskog primorja i Istre samo tako dignu ruke, odustanu od svojih pretenzija. Jasno, vrijeme je učinilo svoje, samo neki luđak može sanjati o nekom povratku na prijašnja vremena kad su talijanski autonomaši govorili o priključenju Italiji, i znali reči: “Dalmatinac možda ali Hrvat nikada”. Ali to ne znači da opasnost i dalje ne postoji.
Za nas bi ovo trebalo biti još jedno upozorenje, nakon nedavne protu hrvatske retorike iz Srbije, što nas čeka kad bi ti naši dragi susjedi uhvatili maha i sproveli u djelo svoje zamisli. Siguran sam da su oni puno manje opasniji od Ustaša koji su izgleda tako malo volili Dalmaciju da su je rado pustili Talijanima, iako je i sam Pavelić rekao da je Dalmacija srce Hrvatske.
Porijeklom Ličanin nemislim da je Dalmaciju išta manje volio od drugih krajeva Hrvatske, jer je Hrvatsku i susjednu Bosnu i Hercegovinu proputovao duž popreko, radeći raznovrsne poslove da bi se mogao školovati, kako to slikovito opisuje u svojim Doživljajima.
Zato je citatat iz ovog članka u Slobodnoj Dalmaciji – Ne mogu zamisliti stanje u kojem bi dalmatinski Hrvati “zahvaljujući” Paveliću i ustašama bili talijanski “postinenti” (pripadnici), većina bi do danas bila talijanizirana, a kolijevka hrvatstva trajno otrgnuta od matice zemlje ne samo zlonamjeran negi i štetan za Hrvatsku i za njenu budućnost.
Ono ide u ruke baš tim talijanskim iredentiztima, kao i domaćim i preko Drinskim četnicima, koji su u vrijeme Drugog svjetskog rata bili jedini i glavni neprijatelji hrvatskom narodu u Dalmaciji.
Žalosno da dok nam ti i takvi neprijatelji manipulirju s poviješću i kroju neku zlobnu sudbinu mi se međusobom i dalje ideološki nepotrebno dijelimo na podjelama još iz prošlog stoljeća? Vrijeme je da počmemo misliti jedinstveno, kao narod a ne kao pripadnici ove ili one strane. Jer samo tako odoljet čemo stvarnim kao i nestvarnim nasrtajima na našu slobodu i nezavisnost i usput ojačat i očuvat naše hrvatsko zajedništvo i Lijepu našu.
Pamet uglavu, kaže ona narodna.
Stjepan Asić
25-10-22
