By Jedna od najelitnijih svjetskih vojnih postrojbi je australski SAS (Special Air Service) koji je do sada nastupio u skoro svim važnijim svjetskim ratištima uglavnom kao potpora američkim vojnim snagama. Prilikom službe u Afganistanu došlo je do incidenata gdje je stradala manja grupa civila. Na poticaj ne afganistanskih vlasti nego samog australskog generalštaba pokrenuta je prošle godine istraga, jedan od okrivljenih je nosioc najvećeg australsko-britanskog vojnog odlikovanja VC (Victoria Cross).
Kad se usporedi ovaj jedinstveni incident sa nedavnim ratnim zločinom, zločinima, počinjenih od strane ruskih vojnika u Ukrajini (Bucha) vidi se razlika u pristupu prema vlastitoj odgovornosti koliko vojnog toliko političkog vrha Rusije vis a vis zapadnih demokracija.
Iako postoje snimke snimljene putem dronova na kojima se očito vidu žrtve, civili, kako leže na cesti još za vrijeme ruske okupacije, to jest nisu namještene kako to Rusi kažu nakon povlačenja ruskih snaga, Putin i njegova klika jednostavno odbacuju odgovornost i prebacuju je na Ukrajinu. Za njih je to propagadni čin ukrajinske vojske!?
Takava neočekivana reakcija ruskog vodstva na počinjeni zločin još više je razljutila i uznemirila svijet i ujedinila u osudi invazije sa novim sankcijama i pomoći Ukrajini.
Ratna vozila stižu čak iz Australije, a poljski prvi ministar uspoređuje ruske zločine u Ukrajini s nacističkim zločinima; s jednom specifičnom opomenom francuskom predsjedniku Macronu, sa nacistima se nije pregovaralo u Drugom svjetskom ratu!
Vrijedno je spomenuti i opomenu poljskog prvog ministra Njemačkoj, da stoji na putu jačim protu-ruskim sankcijma Zapada. To je posljedica katastrofalne politike kancelarke Merkel koja je podanički njemačku ekonomiju podredila ruskom embargu plina. Čak i Mađarska koja je do sada bila na strani Putina od sada podržava sankcije.
Milanović je svjestan ovih promjena u svjetskom javnom mijenju. Njegov poziv na “oprez” što se tiče Hrvatske i situacije u Ukrajini je zadnji pokušaj da se spasi nekadašnji status quo, u kojem je Rusija igrala alternativnu ulogu, bila protuteza često dekadentnoj i centralistički nastrojenoj EU. EU koja je došla u sukob sa mnogim njenim članicama uključujući Poljsku, Mađarsku, Slovačku, radi svojih kontroverznih moralnih načela, koja su na uštrb krščanskim vrednotama, vjeri i kulturi gore spomenutih zemalja.
Rusija je zloupotrebila tu podršku koju je uživala pogotovo u zemljama bivšeg Varšavskog pakta invazijom na Ukrajinu. Mislila je da ucjenom, pogotovo što se tiče energetike, može diktirati politiku Europe. Među zemljama na koje je Rusija imala najveći utjecaj se našla i Njemačka, najača europska ekonomija.
Kao što Putin nije očekivao veču reakciju Zapada, EU i Amerike, jer nisu reagirali na aneksiju Krima tako nije ni očekivao reakciju Njemačke. To, više nego bilo što drugo, dalo je poticaj Putinu da se odlući na invaziju u Ukrajini
Koliko god Zapad nije shvatio ozbilnost ruskog odpora u
širenju NATO-a tako ni Putin nije shvatio odlučnost Zapada u obrani svjetskog poretka, na bazi ljudskih prava i demokracije.
Sad se nalazi u dilemi, kako nastaviti. Ako stane gubi lice jer nije ispunio ono što je želio i naglasio. Ako nastavi doći će do totalnog postepenog embarga Zapada, koji će tražit i ostvarit nove izvore energetike o kojoj Rusija zavisi kao glavnom izvoru svojih prihoda.
Pitanje je dali će Europa ustrajati u sadašnjem kursu ili će se dati nagovorit da prihavti kakvo takvo riješenje što se tiče Ukrajine, eventualno njeno cijepanje i Putinovo ucjenivanje.
Hrabra Ukrajina će nastaviti borbu ali joj treba odlučna Europa i još odlučnija Amerika.
Sad je vrijeme kad treba preči Rubicon, vrijeme za pregovore je prošlo, netko iz ovog mora izić pobjednikom!
U ovom konfliktu Hrvatska mora ustrajati u zauzetom stavu, osudu inavazije u Ukrajini. Vjekoslav Krsnik ima pravo, Amerika je Hrvatskoj najbolji saveznik.
Počevši od Wilsonove doktrine koja je malim narodima davala mogućnost samoodređenja, nakon Prvog svjetskog rata Hrvatska je imala priliku da prilikom pada Austrougarskog imperija dobije svoju samostalnost kao Češka i Slovačka. Britanska i Francuska politika je tu uskočila i stvorila tvorevinu zvanu Jugoslavija kao tampon zonu budućoj njemačkoj i ruskoj ekspanziji na Balkanu.
Ono što je manje poznato je uloga Američke mornarice, flote u Jadranu 1919. godine gdje je svojim prisustvom onemogućila talijanski “prepad”, okupaciju istočnog Jadrana, specifično gradova Zadra i Splita, što je Italija ranije učinila sa Rijekom (Fiume).
Iako je prioritet SAD-a bila “crvena opasnost”, to jest moguće širenje komuniznma na jugu Europe, ona je bila jedina velesila koja nije sa Italijom potpisala Londonski ugovor iz 1915. godine kojim se Italiji obečava skoro cijela Jadranskja obala za njen ulazak u Prvi svjetski rat na strani Atante. O tome je pisao Vjekoslav Perica u svojoj knjizi Pax Americana na Jadranu i Balkanu .
Uza sve nedaće, a ima ih i te kako puno, uvijek će biti prihvatljiviji tako zvani američki imperializam negoli ruski. Iz jednog jedinog razloga a to je što je američki ipak baziran na principu demokracije, pravde i odgovornosti. Toga u ruskom ili prijašnjem sovjetskom sistemu nije bilo, nema niti će ikad biti.
U vidu novog ruskog imperijalizma potreban nam je jedan novi Pax Americana jer nažalost Pax EU nije još dorastao da bi odigrao takvu jednu ulogu, barem u Europi. Dok mogući Pax Sovietica (Ruski) kojeg su neki sanjali brzo je zastario, kao i Milanovićev “oprez”.
Stjepan Asić
