By Uoči ovi zadnjih parlamentarnih izbora, u nizu velikih parola, Rijeke pravde, napuhanih makinacija ljeve oporbe, u neustavnom angažiranju i samog predsjednika Republike, postalo je jasno da će u ovoj kampanji biti svega i svašta samo ne konkretnih i realnih ponuda za budućnost Republike Hrvatske.
Za razliku od oporbe dosadašnja vladajuća koalcija bazirala je svoje prospekte na ponovnom izboru sa popisom već ostvarenih ciljeva, kontinuiteta dosadašnje politike, i s time manje više usmjerila birače da se oglase protiv nesigurnog i neuvjerljivog plana oporbe a ne toliko za njihov vlastiti plan.
Oporba je sama sebi zabila gol već u samom početku kršenjem zakona. Ustvari obe strane su se pozivale na prošlost, oporba na korupciju vladjućih a vladajući na postignute uspjehe tokom prošlog mandata, dok to što se predlaže za budućnost, što nas čeka, dobilo je najmanju pozornost.
Primjerice kako riješit krizu ne regulirane migracije u zemlji. Izgleda da u tome kao i u drugim važnim problemima ostaje politika status quo. A dali je to najbolje riješenje to nitko ne pita. Istina je da su neke manje stranke pitanje hrvatskih granica usvojile u svoj program ali većina riješenja su samo za kratko, uglavnom pitanje kontrole a ne riješenje krize.
Po pitanju zaposljenja stranih radnika, govori se o boljem regulisanju ali ne o konkretnom riješenju, planu za budućnost. Tako da izgleda da je to pitanje i dalje u rukama EU, izvan naše kontrole kao i gore spomenuto pitanje kontrole granica. Dok je pitanje migracije ne samo pitanje radne snage nego i demografsko pitanje zemlje.
Što je sa hrvatskim iseljeništvom, dali ono uopće dolazi u obzir iako se o tome često govri i piše. Dali će na kraju ispasti da u vidu brzog i efikasnog uključenja strane radne snage u domovinske infrastrukture nasuprot često otežanim birokratskim zavrzlama, kad je u pitanje dobivanje hrvatskog državljanstva od strane iseljeništva, nije za čuditi se ako Vladi kao i Oporbi više pogoduju stranci nego li hrvatski iseljenici?
Zašto o tom segmentu hrvatskog društva, a misli se na one Hrvate koji imaju hrvatsko državljanstvo, voditi brigu kad sada imamo izbor stranaca koji jedva čekaju da dođu u Hrvatsku a koji osim rada i zarade drugo niti očekuju. Za razliku od uglavno domoljubnih Hrvata izvan RH koji neće samo tako biti pasivni subjekt nego će želit biti stvarni član hrvatske zajednice, društva, nacije.
Koji je od ta dva različita društvena segmenta prihvatljiviji političkim strukturama u Hrvatskoj, onaj pasivni ili onaj aktivni? Poznavajući kako današnje hrvatsko društvo diše i gleda prema iseljeništvu nije teško zaključit gdje leži favorit
Stjepan Asic
