Posljednjih desetak godina u demokratskim zemljama građani javno ističu osobnu privrženost liberalnoj demokraciji a u isto vrijeme ponavljaju Churchillovu izreku da je demokracija najgori oblik vladavine, osim svih drugih. Drugim riječima, smatraju da demokracija nije savršen oblik vladavine, ali su svi drugi puno gori.
Iako je demokracija uvijek bila upitna a njezin opstanak neizvjestan, u posljednjih desetak godina njezina neizvjestnost se očituje ne samo u tvrdnjama novinara i analizama politologa već i u svakodnevnom životu građana u najdemokratskijim zemljama poput SAD-a.
Grčki filozofi nisu bili skloni demokraciji. Platon je smatrao da ona omogućuje neznalicama i demagozima da dođu na vlast, dok je Aristotel predlagao mješavinu demokracije i oligarhije (tzv. politeju) u upravljanju državom. No, u njihovo vrijeme pojam slobode i demokracije nije bio istovjetan današnjem. Demokracijom se tada smatrao sustav u čijem je središtu bila politička sloboda, koju su Grci definirali prvenstveno kao izravno sudjelovanje u političkom životu zajednice.
Sudjelovanjem u političkim raspravama i obnašanjem javnih dužnosti, Atenjani, ali samo muškarci stariji od 20 godina, ostvarivali su svoja građanska prava. S druge strane, žene, robovi i stranci bili su potpuno isključeni iz političkog života, a to znači da nisu bili slobodni. Sustav u kojem svi građani nisu slobodni nije i ne može biti demokratski.
Definicija i smisao demokracije
Liberalna demokracija je oblik vladavine koji kombinira predstavničku demokraciju sa zaštitom individualnih prava i sloboda. Koncept liberalne demokracije vuče korijene iz razdoblja europskog prosvjetiteljstva (17. i 18. stoljeće), kada su filozofi poput Johna Lockea, Montesquieua i Jean-Jacquesa Rousseaua razvili teorije o društvenom ugovoru, prirodnim pravima čovjeka i trodiobi vlasti. Ti su teorijski temelji pretočeni u praksu kroz građanske revolucije potkraj 18. stoljeća – ponajprije kroz Američku revoluciju (1776.) i Francusku revoluciju (1789.).
Ovi povijesni događaji srušili su feudalni poredak i apsolutne monarhije, postavljajući nove temelje za stvaranje modernih ustavnih država u kojima su građani, a ne vladari, nositelji suvereniteta.
Temeljna načela demokratskih sustava su slobodni, pošteni i redoviti izbori. Građani biraju svoje političke predstavnike putem tajnog i konkurentnog glasovanja. Sustav je višestranački i temelji se na općem pravu glasa, što znači da svi punoljetni građani imaju pravo glasovati i biti birani, bez obzira na spol, imovinsko stanje ili podrijetlo.
U demokratskim izborima se natječu kandidati različitih političkih ideologija i stranaka, pružajući biračima stvaran izbor. Zakoni se primjenjuju jednako na sve građane, uključujući i nositelje vlasti. Nitko nije iznad zakona, a državni organi smiju djelovati isključivo u okvirima koje im zakon dopušta.
Kako bi se spriječila koncentracija moći i njezina zlouporaba, vlast je strogo podijeljena na tri neovisne grane: zakonodavnu (parlament), izvršnu (vlada i predsjednik) i sudsku. Sustav “provjere i ravnoteže” (checks and balances) osigurava da svaka grana kontrolira i ograničava druge dvije. Država preuzima ulogu jamca fundamentalnih sloboda. To uključuje slobodu govora i izražavanja, slobodu medija i tiska, slobodu vjeroispovijesti, pravo na mirno okupljanje te pravo na privatno vlasništvo.
Prema današnjoj definiciji i kriterijima demokracije, građani u svim zemljama, a posebice u demokratskim, trebali bi imati ista prava i biti jednaki pred zakonom, ali zbog autokratskih sklonosti i vladavine pojedinih predstavnika države istinska demokracija postupno nestaje i ustupa mjesto tzv. totalitarnoj demokraciji. To je glavni razlog nezadovoljstva velikog broja ljudi i njihove opravdane tvrdnje da prava i stvarna demokracija danas postoji u teoriji, ali ne i u praksi. No bez obzira na svoje mane i nedostatke, kao i opravdane prigovore, istinska demokracija je za većinu ljudi ipak najbolji i najprihvatljiviji oblik vlasti.
Naša osobna privrženost istinskoj demokraciji puno se više potvrđuje javnom podrškom slobodi i pravima naših političkih protivnika, nego traženjem slobode i prava samo za sebe i svoje političke istomišljenike. Ona se očituje i jača i kroz naše osobno ponašanje prema drugima te kroz naše zahtjeve od izabranih državnih predstavnika da budu odgovorni biračima u ispunjavanju svojih predizbornih obećanja i da daju dobar primjer u poštivanju zakona.
Istinska demokracija zahtijeva od građana da se suoče s vlastitim nedemokratskim sklonostima i javno protive onima koji korumpiranost svojih prijatelja ili političkih i stranačkih suradnika opravdavaju izgovorom da je stručnost tih korumpiranih ljudi važna i potrebna za budućnost države i gospodarstva.
Autokratsko ponašanje bilo lijevih ili desnih političkih vođa te naše ignoriranje njihovog ponašanja i nedemokratskih odluka stvara društvenu sumnju u mogućnost istinske demokracije i veliku prepreku u realizaciji njezine reforme.
Upitnost demokracije u SAD-u
Prema mnogim politolozima, liberalna demokracija do sada je najbolje funkcionirala u ekonomski najrazvijenijim i najstabilnijim zemljama svijeta, kao što su Sjedinjene Američke Države, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Japan i Australija. SAD je kroz povijest bio poznat kao jedan od glavnih lidera demokratskog svijeta, no danas je takav status doveden u pitanje.
Iako većina američkih građana ističe važnost demokracije i ustavnih zakona te podržava ograničavanje predsjedničkih mandata, dio biračkog tijela (okupljen oko pokreta MAGA) javno je podržao mogućnost trećeg predsjedničkog mandata Donalda Trumpa. Prema agenciji Change Research, oko 42% anketiranih birača u određenim anketama odobrilo je ideju o hipotetskom trećem mandatu.[1]
U godišnjim indeksima demokracije koje objavljuje Economist Intelligence Unit (EIU), kao i u izvješćima organizacije Freedom House, ocjena stanja prava i sloboda u SAD-u vidljivo je u padu od 2017. godine. SAD je godinama imao ocjenu iznad 8,00 bodova (na ljestvici od 10), no nakon Trumpova povratka u Bijelu kuću, ocjena u indeksu 2025. pala je na 7,65 bodova, što je najniža razina od kada je EIU počeo provoditi ovo istraživanje 2006. Stoga ne čudi da je danas veliki broj Amerikanaca nezadovoljan načinom na koji funkcionira njihova demokracija.
Nezadovoljstvo građana je slično i u nekim europskim zemljama, posebice onima koje su se osamostalile devedesetih nakon pada komunističkih režima, poput Hrvatske. Kritičari aktualne vlasti u Hrvatskoj upozoravaju na nedemokratsko ponašanje prema političkim protivnicima i dvostruka mjerila prema simbolima prošlosti. Kao primjer ističu da predstavnici vlasti pokazuju tolerantnost prema javnoj uporabi jugokomunističkih simbola i slogana poput “Živio drug Tito”, iako je Titov režim bio diktatorski, dok istovremeno stari hrvatski izraz “Za dom spremni” strogo osuđuju i zabranjuju kao fašistički. Kritičari u tome vide autokratske tendencije i specifičan način vladanja hrvatskih državnih predstavnika – predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića – čija retorika i politika često produbljuju političku polarizaciju u društvu.
Autokratsko ponašanje i način vladanja hrvatskih državnih predstavnika, predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića s jedne strane te američkog predsjednika Donalda Trumpa i članova njegove administracije s druge strane, služe kao argument u raspravama o modernim oblicima lijeve i desne autokracije.
Nestanak demokracije u vlastitoj zemlji građani doživljavaju kao nedostatak osobnih prava i sloboda, stoga ne čudi da svjetski pisci i politički analitičari, privrženi demokratskim načelima, javno potiču svoje građane – posebice one koji razumiju uzroke i razloge nestanka demokracije i žele mijenjati društvo – da se odupru pritiscima autokratskih vođa, bilo lijeve ili desne političke orijentacije.
Totalitarna demokracija
Većina ljudi koji shvaćaju važnost demokracije strahuje da će klasičnu liberalnu demokraciju zamijeniti totalitarna demokracija. To je oblik ili vrsta diktature koja se temelji na masovnom entuzijazmu generiranom perfekcionističkom ideologijom. U njoj nema mjesta za razlike ili sporove između pojedinca i državne vlasti, a u slučaju takve pojave, vlada ima moralnu dužnost prisiliti pojedinca na popuštanje i poslušnost.
Ideologija na kojoj počiva totalitarna demokracija smatra da treba postojati samo jedan način organiziranja i upravljanja državom te da je dužnost vlasti to postići pod svaku cijenu. Ovakvo shvaćanje je u suprotnosti s liberalnom demokracijom, prema kojoj bi umjesto nametanja jednog načina upravljanja trebao postojati slobodan i demokratski proces, u kojem pojedinačni pokušaji i pogreške pomažu društvu da bude bolje i pravednije.
Izraz “totalitarna demokracija” spominju razni filozofi i politički pisci poput Bertranda de Jouvenela, E. H. Carra, Williama Engdahla, Sheldona S. Wolina i izraelskog povjesničara Jacoba Leiba Talmona[2].
U svojoj knjizi “Podrijetlo totalitarne demokracije” iz 1952. Talmon tvrdi da su liberalni i totalitarni tipovi demokracije proizašli iz istih premisa i da su povijesni događaji u posljednjih stotinu i pedeset godina bili priprema za današnju vratolomnu koliziju između empirijske i liberalne demokracije s jedne strane te totalitarne mesijanske demokracije s druge strane, i da je današnja svjetska kriza rezultat njihovog sukoba.
Razlika između totalitarne i liberalne demokracije
Talmon je identificirao razliku između totalitarne i liberalne demokracije na sljedeći način:
- Totalitarni pristup temelji se na pretpostavci potpune i isključive istine u politici. Unaprijed postulira savršenu i skladnu shemu stvari, koju ljudi moraju postići.
- Liberalni pristup vjeruje da je politika stvar ljudskih pokušaja i pogrešaka.
- Totalitarni pristup smatra da se sloboda i politički ciljevi mogu postići zajedništvom, a po potrebi i silom, dok liberalni pristup bit slobode nalazi u spontanosti i odsutnosti prisile.
Talmon vjeruje da je totalitarna demokracija nastala u Francuskoj tijekom osamnaestog stoljeća, a uzroci su bili:
- Intelektualni razvoj potaknut slomom feudalne i crkvene moći u ranom novom vijeku.
- Razvoj jednostranačke diktature u vrijeme vladavine terora i korištenje terora kao političkog instrumenta. 3. Proširenje totalitarne logike na vlasništvo.
Daljnja pojašnjenja F. William Engdahl and Sheldon S. Wolin su dodali neke nove dimenzije analizi totalitarne demokracije i pritom istakli neiskrenost velikih sila poput Sjedinjenih Američkih Država u isticanju istinske demokracije. U svojoj knjizi “Full Spectrum Dominance: Totalitarian Democracy in the New World Order “, Engdhal tvrdi da su Sjedinjene Američke Države primarni inicijator i pokretač moderne globalne hegemonije te da ne mogu biti iskren i uvjerljiv promicatelj demokracije za sve narode.
Wolin analizira simbiozu poslovnih i javnih interesa koja je nastala u Hladnom ratu i stvorila tendenciju prema onome što on naziva “obrnutim totalitarizmom”.
Za razliku od klasičnog totalitarizma (poput komunističkog i nacističkog) u kojem političko vodstvo i državna ideologija upravljaju ekonomijom, u obrnutom totalitarizmu tržišne vrijednosti i korporativni interesi imaju apsolutni prioritet nad javnom politikom.
Koristeći autoritet i resurse države, obrnuti totalitarizam dobiva posebnu dinamiku u suradnji s drugim oblicima moći poput pojedinih religija, primjerice evangelikalizma. Time se njeguje simbiotski odnos između tradicionalne vlasti i sustava ‘privatnog’ upravljanja koji predstavlja moderna poslovna korporacija. U svojoj knjizi “Democracy Incorporated” Wolin izričito analizira ulogu kršćanskog desnog krila (posebno evangelikalizma) u SAD-u kao važnog saveznika korporativne moći, gdje se religijski žar koristi za mobilizaciju masa u korist ekonomskih elita.
Odakle dolazi opasnost demokracij?
Izvori i razlozi za gubitak demokracije mogu biti različiti. Problemi dolaze od političara, političkih elita i građana. Građani često glasaju neracionalno. Izbornu odluku ne donose na temelju osobnih saznanja i točnih informacija, već prema naputcima pripadnika političkih elita i bogatih pojedinaca, koji podržavaju kandidate koje se može kupiti novcem.
Participativni i deliberativni modeli demokracije
Ovi modeli demokracije preporučuju građanima sudjelovanje u politici jer im ono omogućava stjecanje informacija i daje motivaciju za sudjelovanje na drugim područjima u javnom životu. Državna vlast najbolje funkcionira u zemljama u kojima je veliki broj građana aktivno uključen u politiku i civilno društvo. Osobito je važno da građani budu politički aktivni na lokalnoj razini, odnosno da dolaze na sjednice gradskog vijeća i sudjeluju u prosvjedima i referendumima.
Liberalni i konzervativni pristup liberalnoj demokraciji
Konzervativci kritiziraju liberalne političare i njihove progresivne ideje, ali podržavaju liberalnu demokraciju jer riječ “liberalan” znači zaštitu slobode i prava pojedinca te ograničavanje vladine moći. U politici postoje dva različita značenja riječi “liberal”. U stranačkoj politici riječ “liberal” obično znači osobu na ljevici koja želi da vlada promijeni društvena pravila, financira javne programe ili regulira gospodarstvo. Konzervativci se protive ovim idejama i zastupaju sustav u kojem vlada ima stroga zakonska ograničenja, oslanjajući se na slobodno tržište i tradicionalne društvene norme.
Zašto konzervativci podržavaju liberalnu demokraciju?
U SAD-u liberali i tradicionalni konzervativci smatraju da je liberalna demokracija jedini politički poredak koji omogućava stabilnost, slobodu i prosperitet svim građanima. Iako se razlikuju u pogledima na društvene reforme, obje struje teže očuvanju stabilnosti, vladavine prava i temeljnih institucija. Vjeruju da upravo liberalna demokracija pruža točan okvir za ostvarenje tih ciljeva te da ustavni mehanizmi uspješno sprječavaju da vlast sklizne u diktaturu.
Unatoč tome, velik broj američkih građana smatra da je njihova demokracija u krizi, a njezin opstanak neizvjestan. Ta se kriza danas ne očituje samo u nezadovoljstvu javnosti, već i u dubokim podjelama unutar same Republikanske stranke. Na jednoj su strani tradicionalni republikanci, odani konzervativnim republikanskim idejama Ronalda Reagena, a na drugoj Donald Trump i njegovi pristaše okupljeni oko pokreta MAGA. Tradicionalni republikanci koji se protive Trumpovoj politici i autokratskom ponašanju smatraju da upravo on predstavlja opasnost za američki demokratski poredak.
Zaključak
Autokratski način vladanja državnih predstavnika, bilo lijeve ili desne političke orijentacije, ne bi smio postojati nigdje, a posebno ne u demokratskim zemljama. Građani se moraju suprotstaviti takvom ponašanju i vladanju svojih predstavnika i odbaciti totalitarnu demokraciju koju im ti pojedinci podmeću kao najbolji oblik vlasti. Uspjeh autokratskih vođa ne ovisi o njihovoj političkoj sposobnosti, već o neinformiranosti i političkom neznanju njihovih pristaša te ravnodušnosti protivnika, koju autokratske vođe koriste za nametanje svoje volje.
Bibliografija:
- J. L. Talmon, The Origins of Totalitarian Democracy. Britain: Secker & Warburg, 1968.
- de Juvenel, Bertrand. On Power: Its Nature and the History of its Growth,Salt Lake City: Hutchinson, 1948.
- Carr, Edward Hallett. The Soviet Impact on the Western World. New York: MacMillan Company, 1947.
- Engdahl, F. William. Full Spectrum Dominance: Totalitarian Democracy in the New World Order.Boxboro, MA: Third Millennium Press, 2009.
5 Wolin, Sheldon S. Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianism. Princeton, NJ: Princeton University Press, 2010.
- J. L. Talmon, Political Messianism – The Romantic Phase, 1960.
- Engdahl, Full Spectrum Dominance,2009, pg. viii.
[1] 22. ustavni amandman ističe da nitko u SAD ne može biti izabran za predsjednika više od dva puta.
[2] Jacob Leib Talmon (14. lipnja 1916. – 16. lipnja 1980.) bio je izraelski povjesničar poljskog podrijetla i profesor moderne povijesti na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Proučavao je genealogiju totalitarizma, tvrdeći da je politički mesijanizam proizašao iz Francuske revolucije i naglašavao sličnosti između jakobinizma i staljinizma. Osmislio je pojmove “totalitarna demokracija” i “mesijanska demokracija/politički mesijanizam”.
Šime Letina
Leave a Comment