By Kada se odbace moderne, često zbunjujuće politološke definicije i vratimo se samim izvorima političkog spektra u 1789. godinu, otkrivamo neočekivanu istinu: fašizam i nacizam nemaju nikakve dodirne točke s izvornom, tradicionalnom desnicom. Oni su, u svojoj suštini, djeca jakobinskog terora, ulice i ljevičarske revolucije.
U suvremenom političkom diskursu, termini “ljevica” i “desnica” postali su toliko rastezljivi da su gotovo izgubili svoje izvorno značenje. Moderna politologija i mediji navikli su nas na pojednostavljenu sliku u kojoj se sve što je vezano uz nacionalizam i vojsku automatski gura na desnu stranu političkog spektra, dok se ljevica rezervira isključivo za borce za socijalnu pravdu i jednakost. Prema tom modernom kalupu, Adolf Hitler i njegov nacionalsocijalizam neupitno su smješteni na krajnju desnicu.
Međutim, što se dogodi kada tu tezu podvrgnemo testu povijesti? Što ako Hitlera i njegov totalitarni ustroj analiziramo kroz prizmu vremena u kojem su pojmovi “lijevo” i “desno” uopće nastali? Vratimo li se u Pariz 1789. godine, u vrijeme Francuske revolucije, slika se drastično mijenja. Gledano očima tadašnjih političkih aktera, posebno tradicionalnih konzervativaca i rojalista, Adolf Hitler nije bio nikakav desničar. On je bio utjelovljenje svega onoga što je izvorna desnica prezirala – on je bio radikalni ljevičar.
Rađanje ljevice i desnice u vatri Pariza
Da bismo razumjeli ovu povijesnu inverziju, moramo se prisjetiti kako je nastala podjela na lijevo i desno. U ljeto 1789. godine, tijekom zasjedanja francuske Nacionalne skupštine, zastupnici su se spontano podijelili u prostoru. S desne strane predsjedavajućeg sjeli su rojalisti i konzervativci. Oni su predstavljali tradicionalni, organski poredak: branili su apsolutnu monarhiju, autoritet Crkve, povijesna prava plemstva i društvo utemeljeno na stabilnoj, stoljetnoj tradiciji. Za njih je vlast dolazila odozgo, od Boga i kralja, a ne od neobrazovane mase.
S lijeve strane sjeli su revolucionari, jakobinci i radikali. Njihov je cilj bio uništenje starog svijeta. Željeli su srušiti kralja, ukinuti aristokraciju, rasformirati Crkvu i uspostaviti novi poredak temeljen na vladavini “naroda”. Upravo je ta ljevica, pod vodstvom ljudi poput Maximiliena Robespierrea, ubrzo uvela koncept državnog terora, masovnih pogubljenja i apsolutne kontrole države nad svakim aspektom ljudskog života.
Ako usvojimo ovu, jedinu izvornu definiciju ljevice i desnice, pravo pitanje glasi: gdje u tom parlamentu sjedi Adolf Hitler?
Pobunjenik iz mase, a ne čuvar krune
Temeljna odlika prave, tradicionalne desnice jest poštivanje autoriteta koji proizlazi iz tradicije, a ne iz ulične rulje. Pravi desničar je monarhist. On vjeruje u hijerarhiju u kojoj svatko zna svoje mjesto, gdje se poštuju plemićke titule i stoljetne institucije.
Hitler je bio sve suprotno od toga. Kao čovjek iz najnižih slojeva društva, bez titule i pedigrea, on je intimno prezirao njemačku aristokraciju, Habsburgovce i obitelj Hohenzollern. Smatrao je cara Wilhelma II. slabićem i nikada nije imao namjeru vratiti Njemačku u doba starog Carstva. Njegov put do moći nije bio put očuvanja institucija, već put klasičnog ljevičarskog revolucionara: demagogija na ulicama, oslanjanje na gnjevnu masu, korištenje nasilnih odreda za razbijanje političkih protivnika i rušenje postojećeg (Weimarskog) poretka.
Hitler nije želio sačuvati tradicionalnu Njemačku; on ju je želio spaliti do temelja kako bi na njenom mjestu izgradio novi, radikalni sustav. Ta destrukcija starog svijeta u ime “novog čovjeka” klasični je potpis svakog ljevičarskog revolucionarnog pokreta, od jakobinaca do boljševika.
Jakobinsko sjeme: Masa, teror i država
Kada moderni analitičari Hitlera nazivaju desničarom, često kao argument koriste njegov militarizam i organizaciju cijelog naroda u vojsku. No, upravo tu leži najveći povijesni paradoks. Tradicionalna, rojalistička desnica nikada nije željela naoružati cijeli narod. Vojske starih monarhija bile su profesionalne, vođene plemićima, s jasnom distancom između vojske i civilnog stanovništva. Desnica se užasavala naoružane mase jer naoružana masa diže revolucije.
Tko je onda izmislio koncept totalnog rata u kojem je cijeli narod vojska? Ljevica. Tijekom Francuske revolucije, jakobinska vlada donijela je dekret o levée en masse (masovnoj regrutaciji). Prvi put u povijesti Europe, cijeli je narod postao dio ratnog stroja. Svi građani su morali služiti državi – muškarci na fronti, žene u proizvodnji oružja. To je bio rođendan totalitarizma.
Kada je Hitler pretvorio nacističku Njemačku u jedan golemi vojni logor, kada je svako dijete moralo biti u Hitlerjugendu, a svaki radnik u državnom sindikatu (DAF), on nije primjenjivao desničarske konzervativne principe. On je do savršenstva doveo ljevičarski, jakobinski koncept totalne mobilizacije mase u kojoj pojedinac prestaje postojati, a jedino što vrijedi jest Država i Nacija.
U takvom sustavu nema ničeg konzervativnog. Desnica štiti obitelj, privatnost i Boga. Nacizam (baš kao i komunizam) ukida privatnost, obitelj podređuje partiji, a Boga zamjenjuje kultom Vođe.
Iluzija dviju krajnosti: Blizanci totalitarizma
Zbog čega je onda moderna povijest Hitlera gurnula na desnicu? Zato što je Hitler svoj politički kapital izgradio na borbi protiv komunista. Budući da su komunisti (ekstremna ljevica) bili njegovi zakleti neprijatelji na ulicama, politolozi su automatski zaključili: “Ako se bori protiv ekstremne ljevice, on mora biti ekstremna desnica.” Taj se novi konstrukt nazvao “radikalnom” ili “novom” desnicom.
No, iz perspektive klasičnog desničara i monarhista, sukob nacista i komunista u 20. stoljeću nije bio sukob ljevice i desnice. To je bio građanski rat unutar same ljevice. To je bio sukob dvije frakcije koje su proizašle iz istog revolucionarnog sjemena omasovljenja.
Razlika je bila samo u mehanici. Staljinov ljevičarski totalitarizam uništavao je ljude u ime “klase” i “svjetskog proletarijata”, provodeći apsolutnu nacionalizaciju. Hitlerov ljevičarski totalitarizam uništavao je ljude u ime “krvi”, “rase” i “nacije”, ostavljajući privid privatnog vlasništva koje je zapravo bilo pod strogom diktaturom državnog plana.
Na kraju dana, mehanizam je bio identičan: masovni trgovi puni uniformiranih ljudi, tajna policija, koncentracijski logori za neistomišljenike, uništenje stare aristokracije, prezir prema religiji i uspostava države kao vrhovnog božanstva. Za jednog monarhista, komunizam i nacizam samo su dvije različite boje (crvena i smeđa) iste ulične rulje koja je srušila prirodni red stvari.
Zaključak
Gledajući strogo kroz prizmu 1789. godine, povijesni sud je neumoljiv. Pravi, istinski desničar želi mir, red utemeljen na tradiciji, poštivanje privatnog vlasništva i društvo predvođeno povijesnim institucijama poput krune. On zazire od mase, urlanja na trgovima i radikalnih promjena.
Adolf Hitler bio je arhitekt najveće destrukcije tradicije u povijesti Europe. Svojom opsesijom masovnim pokretima, državnom kontrolom, revolucionarnim žarom i militarizacijom cjelokupnog stanovništva, on se pokazao kao najvjerniji učenik jakobinske, lijeve tradicije. Smjestiti ga na političku desnicu nije samo uvreda za klasični konzervativizam i monarhizam, već predstavlja i jedno od najvećih slijepih pjega moderne političke znanosti.
Hitler nije čuvao tradiciju – on ju je spalio. A onaj tko pali stari svijet kako bi iz mase stvorio novi, ma kakvu uniformu nosio, oduvijek je bio i ostao revolucionar. Odnosno, ljevičar.
Božidar Štefić
