By Travka, biljka kojoj se ne isčupa korijen, ponovo naraste. Velikosrpska politička i ideološka koncepcija pod nazivom „Velika Srbija“ predstavlja biljku kojoj su počupani listovi ali je korijen ostao netaknut i otuda ovaj pokret predstavlja trajnu opasnost po hrvatsku naciju i državu.
U svakoj mojoj knjizi nastojim uvjeriti čitateljstvo da svako razdoblje novije hrvatske ukupne a naročito političke povijesti nosi povijesne poduke što se sažima u svima poznatoj krilatici da je povijest učiteljica života. Tragične su posljedice zanemarivanja sadržine ove poruke. Odista, narodi koji nisu sposobni učiti na vlastitim i tudjim greškama imaju manje mogućnosti opstanka u bazenu naroda, nacija i država u kojem preovladavaju brojniji, moćniji i snažniji, sebični interesi o čemu svjedoči moderna politička povijest.
1990-tih godina kao razdoblja druge obnove starije hrvatske države desile su se po sadržini, dubini i utjecaju na dugoročni razvoj moderne hrvatske države dva krupna propusta odnosno neoprostive greške: prvo, pod pritiskom velikih sila napuštena je materijalno-tehnički i ljudski izvodljiva vojna akcija oslobadjanja okupirane južne, bosanske (hrvatske) Posavine. (U mojoj studiji naslova „Etnopolitička povijest Usore i Soli, Doprinos teorijsko-metodološkom istraživanju političke povijesti južne (bosanske) Posavine“, Tkanica, Zagreb, 2023., u sklopu 90-tih godina 20-tog stoljeća pišem o ovom predmetnom pitanju). Bosanska, južna (hrvatska) Posavina pripada u pojam hrvatskih povijesnih zemalja smještena na širem Dinarskom prostoru koja se prostire od Banja Luke do rijeke Drine na istok, koje su prema dostupnim historiografskim izvorima od prvotnih etapa pretežito napučene pripadnicima hrvatske etničke skupine. Otuda su ove teritorije temeljem dokumentiranih i historiografskih podataka (U svakoj od mojih sedam do sada tiskanih knjiga – osma u pripremi – pisao sam o hrvatskim povijesnim zemljama jer sam došao do sličnog zaključka kao moji poredšasnici da su ove zemlje odista naseljene od prvih dana Hrvatima katolicima) s pravednim razlogom predstavljale sastavni dio teritorijalne cjelovitosti NDH kao prve, istina nepotpune i nedovršene, obnove starije hrvatske države. U svakom slučaju sredinom 1992. godine hrvatske obrambene snage su predstavljale materijalno-tehnički i ljudski čimbenik koji je mogao obraniti ove hrvatske pokrajine. Da je to tako svjedoči završni dio VRO „Oluja“ kada je trebalo učiniti jedan korak da se oslobode okupirane teritorije. Premda su postojeće teritorijalne granice RH uradjene na temelju političkih odluka AVNOJ-a zbog čega su jedinstvene etničko-hrvatske zemlje podijeljene zamišljenim crtama, stoji činjenica da one ne prave smetnju gledištu o Hrvatima kao jednom nacionalnom tijelu kojega zamišljene granice ne razdvajaju.
Presudnu ulogu je odigrao medjunarodni čimbenik: točnije velike sile koje su težile status quo trajnog žarišta sukoba na razmedju Dinarskog i Balkanskog prostora što je potvrdjeno Dejtonskim mirovnim ugovorom. Historiografski su zemlje bosanske Posavine napučene većinskim hrvatskim pukom što je bio jedan od razloga zašto su hrvatske vlasti ove zemlje uključile u teritorijalne granice NDH. Predstavnici velikih sila nikada nisu vodili računa o narodnosnim potrebama već su vodjene sebičnim državnim interesima: kako racionalno objasniti da su priznale politiku etničkog čišćenja i genocida te de facto nagradile čimbenike koji su sudjelovali u tome. Dakle, vojno promatrano kao što je bosanska Posavina mogla biti oružanim sredstvima obranjena da se nisu umiješali predstavnici velikih sila, ove hrvatske zemlje su mogle u VRO „Oluja“ biti oslobodjene da se ponovno nije umiješao medjunarodni čimbenik s ciljem zaštite sebičnih, etički i ćudorodno upitnih interesa.
Drugo, takodjer, ponovno, pod utjecajem i pritiskom velikih sila koje su oduvijek odlučivale o nastanku i nestanku država – tako je poništena NDH – isključito s stanovišta velikodržavnih interesa a nikako pravednih narodnosnih potreba, hrvatske vlasti su podlegle pritiscima i prihvatile plan mirnodopskog vraćanja dijela okupiranih od strane prosrbskih pobunjenika hrvatskih pokrajina Srijema i Baranje, umjesto da se do kraja sproveo plan vojnim i oružanim sredstvima vraćanja ovih teritorija u sastavni dio hrvatskih teritorijalnih granica. Ovoga puta su HOS bile nedvojbeno u krupnoj prednosti i neupitno su bile u stanju vojno skršiti pobunjeničke snage i protjerati iste preko Save i Dunava. Povijesno iskustvo nedvojbeno svjedoči da jedino teritorija osvojena vojničkom čizmom predstavlja osnovu dugoročnog razvoja. Pod pritiskom velikih sila patvorena pomirba i neiskren oprost kratkoročno je ostvaren ali je dugoročno stvorio brojne izvore budućih sukoba. Razlog: Srbija i srbsko stanovništvo ovih hrvatskih teritorija nikada zbiljski nisu prihvatili mirnim sredstvima vraćanje privremeno okupiranih teritorija već snuju snove o njihovoj ponovnoj okupaciji. U zaključku: listovi su pokidani ali je korijen ostao netaknut i nedugo iza toga je prolistao, stablo ojačalo.
Dakle, za predmnijevati je da bi zemlje bosanske (hrvatske) Posavine predstavljale historiografski utemeljeno dijelove cjelovitog hrvatskog teritorija te da bi vojno vraćanje hrvatskih zemalja Srijema i Baranje iskorijenilo izvore velikosrbske osvajačke politike. Posljedice: bosanska Posavina je dio teritorije administrativne jedinice poznata kao RS nastala etničkim čišćenjem i genocidom i drugo, Srijem i Baranja danas predstavljaju prostor političke nestabilnosti zbog utjecaja srbskog remetilačkog čimbenika.
U zaključku: vi političari i osobe (otudjene vrhuške) koji vodite suvremenu hrvatsku državu, utuvite sebi u glavu da je odista povijest učiteljica života. Srbski remetilački čimbenik nikada ne miruje i nikada se neće pomiriti sa porazom u razdoblju Domovinsko-obrambenog rata. Dva navedena propusta 90-tih godina prošlog stoljeća imaju krajnje negativne dugoročne posljedice. Nu, čudo je što su velike sile u stanju učiniti manjim i slabijim nacijama. Premda je spriječeno povećanje broja ratnih žrtava prema jednim gledištima, neupitno je da bi time teritorijalna cjelovitost druge obnove hrvatske države bila cementirana. Ovako: nitko nije zadovoljan jer postoje pripremljeni planovi za slučaj izbijanja krize na širem Dinarskom prostoru. Glavni ali ne i jedini krivac je dakako sebična politika velikih sila koje od završetka II. svjetskog rata odlučuju o svim krupnijim pitanjima: one su odlučile o formiranju dvije Jugoslavije i one su presudile da se srbska država ne smije uništiti jer može poslužiti odredjenim vanjsko-političkim planovima. U svakom slučaju treba učiti na greškama premda postojeće hrvatske vlasti nisu samostalne, niti su u stanju ova pitanja prepoznati kao značajna po krupnoći.
U 21. stoljeću, ne vodeći računa o prethodnim iskustvima složenih političkih zajednica u kojima su Hrvati drugorazredni, izloženi utjecajima drugih, proganjani, izloženi državnom teroru i političkom nasilju, u stalnoj borbi za hrvatski jezik, pismo, povijest i kršćanske vrijednosti, ponovno – jer nisu dobro naučili lekcije iz neposredne prošlosti – stupaju naivno i nepromišljeno u novu totalitarnu medjunarodnu političku organizaciju (EU) koja već sada pokazuje jasne znakove diktatorskih odnosa, unutar koje su ponovno drugorazredni, izloženi asimilaciji i prijetnji opstanka pod silinom ljudski i ideološki osmišljenih migracija barbarskih i divljih hordi, odbacujući sva upozorenja njihovih predšasnika da jedino model samostalne unutarnje i nezavisne vanjske politike predstavlja primjereno rješenje opstanka i razvoja hrvatske nacije i hrvatske države. Odista, nacionalna svijest ponovno je na ispitu: političke stranke su zanemarile hrvatske potrebe, političari su se prodali za šaku dolara i jedina svijetla točka je hrvatski glazbenik Marko Perković koga sam u jednoj od mojih knjiga (Ivica Ivo Josipović: Dualizam hrvatske političke ideje ili tiha okupacija, Izmedju izvornosti i uniformnosti, Tkanica, Zagreb, 2022.) opisao kao osobu koja je u stanju ponovo ujediniti razjedinjeni hrvatski puk i probuditi ponovo uspavanu nacionalnu svijest. Dakle, osoba koja prevazilazi okvire pukog hrvatskog glazbenika i postaje simbol otpora hrvatskog naroda koji se ne miri sa tihom okupacijom. Tekstovi njegovih pjesama opominju hrvatski puk da ozbiljno razmisli o smjerokazu u kojem ide moderna hrvatska država.
Ivica Ivo Josipović
