By Možda demografska slika Hrvatske nije tako crna kako izgleda, ako se uzmu u obzir Hrvati koji su se iselili iz Hrvatske, pogotovo u zemlje EU. Možda bi i njih trebali ubrojit u broj stanovnika, kao posebna katagorija, ‘Županija EU’!?
Zar nije svrha EU da od pojedinačnih država, zajednica, stvori jednu, jedinstvenu, vrst konfederacije. U tom slučaju nije važno u kojem dijelu EU živjeli.
Jednom kad se i BiH učlani moći čemo i tamošnje Hrvate uključiti u jednu širu demografsku sliku, ako ne Hrvatske onda Hrvata! Jer, na kraju krajeva ne radi se u broju umrlih ili nerođenih, iako broj ovih drugih bi mogao biti mnogo veći, nego o broju iseljenih. Znaći Hrvati su tu, samo što su promjenili prebivalište, nadajmo se u boravište!?
Druga pozitivna slike, riješenje, je priliv stranaca u Hrvatsku. Iako se većina želi useliti u naprednije zemlje svijeta mogla bi i Hrvatska privuć dio emigranata iz drugih zemalja, a radna snaga nam treba, kao što se iz godine u godinu pokazuje u turističkom sektoru. Drugim rijećima umjesto jedinstvene, nacionalno obojene Hrvatske imat ćemo multietničku Hrvatsku. To je slučaj sa zemljama tipa SAD, Kanade i Australije, i takve migracije su se pokazale efektivne.
Djeca tih emigranata rođena u Hrvatskoj biti će i osjećat će se Hrvatima. Dosta je otići na groblje Mirogoj i pogledat tko sve tu leži, ljudi iz cijelog svijeta koji su dali svoj doprinos zemlji koja ih je primila. Znaći migracijski trendovi nisu ništa novo, oni se ostvaruje odkad postojimo na ovim prostorima, na kraju krajeva pa i mi, Hrvati, smo došljaci, doseljenici na ove prostore. Slijedili su kasniji valovi, uglavnom bježeći pred turskom najezdom, Hrvata iz BiH. Isto tako naseljavanje Vlaha već u 16. stolječu i kasnije u tadasnju mletačku Dalmaciju u 17. stoljeću. U obrnutom smjeru, nakon protjerivanja Turaka doslo je do masovnog naseljavanja folkdojčera u Slavoniji, koji su kasnije isto tako masovno iseljeni nakon Drugog svjetskog rata od strane tadašnjih komunističkih vlasti.
Znaći nebi trebalo imati bojazni da bi takvi trendovi strane migracije mogli narušiti cjelovitost hrvatske nacije. Glavno je da postoji srž, kulkturno i jezično kompaktna većina, da nikakvi pridošlice mogu narušit tu kompaktnost, osim obogatit svojim specifičnim karakteristikama.
Što se tiće samog iseljavanja koliko je tu kriva politika, ekonomska situacija, a koliko čisti oportunizam to je drugo pitanje. Netko će reći da nismo trebali ući u EU, da bi onda ljudi na silu morali ostat kod kuće. Nemislim da je riješenje jer bi ljudi i onako našli načina da otiđu u bolje razvijene zemlje. Turbuhom za kruhom je stara priča koja prati hrvatski narod još od 19. stoljeća kad su započeli prvi valovi emigracije. Tada je to bilo uglavnom u daleke prekomorske zemlje, iz kojih je povratak bio tako rekuć nemoguć. Poći u neku susjednu zemlju Europe je kao da si otišao na neki dalnji izlet, tu si, u blizini. A s time i mogućnost povratka je veća, onog povremenog kao i stalnog. Taj se fenomen već pokazo u drugim članicama EU.
Takva vrst iseljavanja koliko god zemlju oštetila demografski toliko može i pomoći njenom razvitku. Jer ne samo da se i dalje održavaju rodbinske i prijeteljske veze nego se stručno i ekonomski zemlju pomaže s novim znanjem i iskustvom, pogotovo s doznakama iz inozemstva, a te su u miljunskim svotama.
Isto tako vjerujem da bi ova slika bila ista neovisno o kojoj se vladi radi. Uvijek je lako optužit vladu ali moramo biti realni i sagledat stvari u jednom širom okviru. Nije samo pitanje ulaganja, pitanje je ulaganja u što. Dali se ono isplati, dali je profitabilno, dali može konkurirat tržištu, bilo domaćem bilo stranom. Ulaganje u nerazvijene krajeve se ostvaruje, iako je to katkad spor proces, rezultati dođu kasnije.
U tom smislu već su učinjeni koraci nedavnom najavom poticanja povratnika iz inozemstva, pogotovo u ruralnim krajevima u Hrvatskoj. Mnogima u domovini to neće biti drago da se na taj način ostvaruju privilegije, ali zemlja mora privući investitore, pogotovo tamo gdje leži zapuštena i neobrađena. S druge strane vidi se demografski pad i u tako zvanim turističkim razvijenijim županijama što znači da nije po srijedi samo ekonomski rast zemlje koji utječe na demografski pad.
Još jedna pozitivna slika je u tome da zemlja ne oskudjeva u bogatstvu, da turizam nije i ne mora biti jedini izvor tog bogatstva. Ono je mnogo šire i veće nego što se to zamišlja. Konkretnim ulaganjem i zdravom useljeničkom politikom oživit će i demografska slika zemlje.
U međuvremenu ostaje nam da se ufamo: in te, Domine, speravi!
Stjepan Asić
Perth, 17-01-22
