By Pod takvim je pseudonimom bio poznat, ili se volio prikazivat, Alaksandar I Karađorđević srpski kralj i kralj Jugoslavije jer je tobože ujedinio južnoslavenske narode u jednu zajednicu. Uzimjaući za primjer Savojsku dinastiju koja je pod Viktorom Emanuelom II ujedinila, stvorila današnju Italiju.
Danas imamo i drugog Aleksandra, Vučića, kojeg također možemo nazvati Ujediniteljem, jer je svojom retorikom barem prividno ujedinio do sada podjeljenu hrvatsku političku elitu. Rijetkost je kad Milanović i Plenković zauzmu zajednički stav kao što je bio slučaj prilikom propale posjete Vučića Jasenovcu i njegovim kasnijim ispadima, izjavama na račun Oluje.
Najavivši da će Srbija suditi hrvatske pilote i odgovarajuće vojne glavešine za novodno ubojstvo srpske djece prilikom povlačenja, bježanja, srpskog pučanstva iz tako zvane Krajine nakon Oluje.
Koliko je vjerodavna ova optužba može se vidjeti po tome jer dolazi 27 godina nakon što je navodno došlo do ove tragedije. Jasno, Vučić po svojoj iskrivljenoj logici pozdravlja taj čin kao hrabri pothvat jer se netko osudio tek sada to staviti u javnost!
O toj iskrevljenoj logici marginalne srpske zrtve, njih 44 (ustvari preko 300 kako to navode srpski izvori) koje su navodno ubijeni u vrijeme Oluje poprimaju glavnu pozornost umjesto da budu kolateralne glavnom krivcu, razlogu hrvatskog otpora i same Oluje, a to je srpska pobuna, ‘balvan revolucija’, protiv zakonitih hrvatskih vlasti.
Posljedica toga bile su nevine hrvatske žrtve počevsi s pokoljima u Borovu Selu 1991. pa do same Oluje 1995, brojke pobijenih i nestalih broje se na tisuće. Izjednačivanje žrtava nemože biti jer su jedni, veliko-Srbi, bili agresori, da oni nisu započeli rat nebi bilo ni žrtava, dok su se drugi, Hrvati, branili.
Milorad Pupovac namjerno izjednačava hrvatske i srpske žrtve i traži od hrvatske vlade da ih stavi na istu razinu. To je cinična relativizacija i same pravedne borbe hrvatskog naroda da oslobodi okupirane krajeve, da obrani svoju vlastitu domovinu, državu, Republiku Hrvatsku od veliko srpske agresije.
U tome on do sada uspjeva zahvaljujući ulozi koju ima kao jedan od koalcijskih partnera vlade Andreja Plenkovića. Za mnoge on je i glavni akter te vlade, koncert maestro, koja pleše po njegovom diktatu. No, ako je to tako onda tu nešto nije u redu.
Posjeta Aleksandra II, Vučića, Jasenovcu trebala se je održati mimo dozvole i znanja Vlade RH, prema dogovoru sa tim istim Pupovcem. Ishod je bio sasvim drugačiji. Vlada RH jednostavno je zabranila ulaz Predsjedniku Srbije, mimoišla naredbodavca Pupovca, drugim riječima jasno i glasno dala do znanja tko je stvarna vlast u RH!
S tim činom sva ta teorija o takozvanoj hrvatskoj-srpskoj koaliciji u Banskim dvorima pada u vodu. Andrej Plenković kao omiljena meta redovitih napada desnog političkog spektra najedanput tim jedinstvenim činom biva absolviran od te nazovi urote, prodaje hrvatskih interesa.
Jasno da taj politički čin neće zaustaviti učestovane napade na vladu RH jer o čemu bi dotični krugovi pisali, izgubili bi svoj raison d’etre, razlog postojanja! Ali isto tako dužnost nam je stati i razmisliti dali je vrijeme da se odmaknemo od te destruktivne i eventualno jalove politike.
Možemo slobodno reći da je Vučić ovim suludim pokušajom, dolaskom u Jasenovac, da utječe na obilježavanje operacije Oluja nemisleći otvorio oči mnogim hrvatskim političarima, da shvate da je vrijeme ozbilnijeg pristupa srbijanskim smicalicama i napadima na hrvatski suverenitet.
A to je ono na što se stalno svraća pažnja, bilo putem gore spomenutih napada i kritike na koalcijsku politiku sadašnje hrvatske vlade kao i poziva na konačni ispit naše novije hrvatske povijesti iz koje Vučić i kompanija vuku svoju municiju.
A ako je osudit Andreja Plenkovića sadašnju kao i raniju hrvatsku vladu je ignoriranje povijesnih činjenica, nezainteresiranost, da se putem stručne analize točno ispita i jednom za uvijek stane na kraj veliko srpskim pretenzijama na žrtvu. A ne kao glavnog krivca povijesnih događaja, počevši od Aleksandra I Karađorđevića, stvaranja kraljevine Srba, Hrvata i Slovenca, kasnije Jugoslavije, Drugog svjetskog rata, druge Jugoslavije, njenog raspada do današnjeg Aleksandra II, Vučića.
U tome trebamo ustrajati, držati se činjenica i konstrutivne politike, potaknuti one na vlasti na konkretne i učinkovite korake, shvačanjem da je često najbolja obrana napad.
Neka Milorad Pupovac i dalje sjedi u vladi Andreja Plenkovića, jer tu će najlakše doći do izražaja njegova dvoličnost. Držimo se one poznate izreke Nikole Makiavelija (1469-1527): “Držite svoje prijatelje blizu, ali vaše neprijatelje još bliže”. Prije ili kasnije, a to je već sada vidljivo, ta će uloga postati neodrživa, u nadi da će se do tada naći dostojna koalcijska alternativa na hrvatskoj političkoj desnici!?
Bilo kako bilo država da bi opstala mora da funkcionira, i onda kad imamo, recimo, najgoru vladu.
Stjepan Asić
