By (istraživanje: makro sustavi, treći dio)
Evo, nakon dva uvodna dijela i dva dijela na temu makro nacionalnih sustava, idemo i sa trećim dijelom o sustavima, u kojem ćemo obraditi dva makro sustava daleke, ali razvijene Azije, a zatim makro sustav Njemačke te makro sustav bivše komunističke Jugoslavije.
Ovdje, na početku, analizirati će se i obrazložiti sve ono što je važno reći za makro sustav bivše Jugoslavije, a da nam danas koristi kao spoznaja? Pa počinjem sa makro sustavom bivše komunističke Jugoslavije.
- Makro sustav komunističke Jugoslavije temeljio se na konceptu diktature proletarijata, kako se to nekad nazivalo, a što je u punom smislu riječi istinita činjenica. Diktatura je bila jasna odrednica i predstavljala je potpuni otklon od građanskog poimanja države i humanih međuljudskih odnosa. Postojale su tri kaste građana, članovi Komunističke Partije (KP), stanovnici koji su se pokoravali i izražavali simpatije prema komunističkom jednopartijskom sustavu takve države, i oni koji su se na bilo koji način ogriješili o komunističku ideologiji ili se pak netko iz njihove obitelji ogriješio pa je cijela obitelj bila stradalnička i spadala u stanovnike „drugog reda“. Dakle, jednopartijski sustav koji je podržavao jednog vječnog i nedodirljivog predsjednika Tita i članove njegove partije počeo je formirati svoj makro sustav, kako bi takva komunistička država bila dugovječna. Unatoč svemu, prilikom gradnje tog makro jugoslavenskog sustava napravljeno je niz grešaka te se država nakon manje od 50 godina srušila iznutra.
Pa da objasnim što je bilo loše, a što dobro u tom sustavu.
Dakle, ono što je bilo loše, i što je u konačnici takvu jugoslavensku komunističku državu odvelo u rasulo bila je oštra podjela stanovnika na one koji su bilu u KP ili su pak bili pristaše, i one druge, disidente, stanovnike „drugog reda“. Hrvatska je pritom bila posebno označena i tretirana te se negirala suverenost hrvatskog naroda u Hrvatskoj. Ustav tadašnje SR Hrvatske naznačio je da u Hrvatskoj žive Hrvati i Srbi, što je stvaralo nelagodu. Poseban status Srba u Hrvatskoj, posebno u državnim službama, bio je izrazito vidljiv. Tajne službe Jugoslavije kooptirale su Hrvate da nadziru Hrvate, što je izazivalo nelagodi i pritajeno nezadovoljstvo. Katolička crkva bila je pod posebnom prismotrom, jer se na nju loše gledalo. Bila je opasna za komunističku državu. To je bila društveno-politička strana bivše Jugoslavije, koja je u konačnici aktivirala sve one obespravljene Hrvate koji su pritajeno čekali i jedva dočekali sveti Domovinski rat za svoju domovinu.
U društvenom smislu, ljudi su se više družili pa i zabavljali, ali sve pod nadzorom. Za komunističke praznike poduzeća su organizirala izlete, što je bio partijski zadatak, a obuhvaćao je sve zaposlene, jer poduzetništva nije bilo pa su i zabave bile masovne i po direktivi. Takav sustav, koji je raslojio stanovnike na tri grupe, odnosno, dvije, one koji su bili u ili uz KP, i oni koji su bili „žigosani“, danas se komentira na način koji je krajnje nehuman, a temelji se na stavu „meni je bilo u komunističkoj Jugoslaviji dobro, a tko je tebi kriv kada se nisi znao uklopiti“. To je bila društvena strana bivše Jugoslavije koja je stvorila kritičnu masu Hrvata spremnih da na najmanji znak krenu u rat za svoju državu i slobodu. Dakle, tu je također bila klica propasti Jugoslavije.
U ekonomskom smislu dešavale su se zanimljive stvari koje su također slomile kičmu gospodarstva Jugoslavije. Dakle, pojam kapitala, profita, privatnog vlasništva u gospodarstvu, u Jugoslaviji nije bio prihvatljiv. Jugoslavija je razvijala tzv. dogovornu ekonomiju koja nije priznavala tržište. Izmislili su se oblici poduzeća koji nigdje nisu ni ranije, a ni kasnije primjenjivani,,, OOURi (osnovna organizacije udruženog rada), SOURi (složena organizacije udruženog rada) i drugo. Banke su bile gotovo fiktivne pa su se sva plaćanja provodila kroz državni platni sustav nazvan SDK (Služba Društvenog Knjigovodstva). Kredite, koje su tadašnje banke davale poduzećima, važnim su se poduzećima, na čelu kojih su bili direktori koji su obavezno morali biti u KP, često otpisivali. Novac je imao samo ulogu sredstva plaćanja, ali pritom je imao ulogu „papira“ kao sredstva politike, a ne kao valute koja je visokovrijedna i koja zahtijeva odnos prema valuti najvišeg nivoa. Moglo bi se, oko uloge i tretmana novca, jugoslavenskog dinara, još mnogo toga reći, ali ono osnovno je da jugo-dinar nije imao snagu novca kao svaka druga valuta u razvijenoj državi Europe. Ono što je važno obrazložiti je način političko-ekonomskog odlučivanja. Iako se u teoriji kaže da komunistička društva nemaju plansku ekonomiju to nije posve točno. Komunistička društva, pa tako i Jugoslavija, nisu imali plansku tržišnu ekonomiju, ali su imali plansku ekonomiju, društveno planiranje. Potrebno je obrazložiti kakva je bila ta planska ekonomija. Sva poduzeća imala su „Odjel analize i plana“ u kojem su ekonomisti analizirali poslovanje poduzeća i prema rezultatima nudili direktorima i Radničkom savjetu plan za narednu godinu. U pravilu, plan poduzeća nikad se ne bi ostvarilo, ali kako je direktor mora biti član KP, to rezultat poduzeća nikog nije zabrinjavao. Opčine su imale veoma organizirane Službe za statistiku i plan pa su se tu obrađivali statistički podaci i oblikovali tzv. društveni planovi. Također, ni takvi se planovi nisu ostvarivali, ali to nije opet nikog zabrinjavalo niti je to kome moglo naštetiti, jer su svi čelnici bili članovi KP. Cjelokupna nacionalna ekonomija Jugoslavije bila je zatvorenog tipa, što je nekoliko desetljeća funkcioniralo, jer je Jugoslavija imala oko 20 milijuna stanovnika pa se ekonomski sistem „ja prodam i proizvedem tebi, a sutra ćeš ti prodati meni“ ipak održavao. Jugoslavija je po partijskoj direktivi razvijala industriju raseljavanjem i naredbodavnim preseljavanjem ljudi, a posebno Hercegovine. To je rezultiralo brojnim industrijskim poduzećima, ali nepostojanje menadžmenta održavalo je na životu poduzeća raznim političkim sistemima nalik „infuzijama“. Obzirom na potrebe za svježim novcem, Jugoslavija je tek kasnijih godina počela razvijati turizam koji se sveo na „sunce i more“, a koji smo zvali „paradajz turizam“, jer su gosti bili turisti iz komunističkih država koje su bile često siromašnije nego Jugoslavija. Turizam je nametnuo potrebu ekonomskog „pogleda preko granice“ pa se Jugoslavija polako počela otvarati. Obzirom da je državni trezor bio u Beogradu gdje se sve slijevalo, na hrvatskom Jadranu Beograd je odlučio razviti nautički turizam. Najprije pojavio zadarski SAS sa prvom komercijalnom marinom, a zatim je 1983. pokrenut politički projekt lanca marina ACY (Adriatic Club Yugoslavia). Pritom je vanjska zaduženost rasla, a sa njom i inflacija. A onda, kada je zaduživanje postalo preveliko i kada je taj ekonomski balon počeo pucati, Jugoslavija je ostvarila posebno dobre odnose sa bogatim totalitarnim režimima i državama dalekog Istoka, gdje su, posebno izabrana i politički nadzirana poduzeća izvodila radove. Veći dio radova bio je vezan za vojne objekte, kao i za objekte koji su trebali u mogućem ratu poslužiti kao sklonište diktatora i njihove obitelji. Iskorak prema vanjskim tržištima bio je očajnički političko-ekonomski potez koji je tek djelomično pridonio ekonomskoj opstojnosti Jugoslaviji, ali je bilo očito da se cjelokupna ekonomija Jugoslavije urušava. Ali, ono što je najvažnije za ovaj tekst je činjenica da je Jugoslavija izgradila makro nacionalni sustav koji je funkcionirao. Dopadalo nam se ili ne, ali imali su sustav, funkcionalan sustav koji je „radio“. Ipak, sve se urušilo, jer su stupovi tog sustava bili nehumani, zli, neekonomski, anti-tržišni, protivni čovjeku i ljudskim pravima, stupovi temeljeni na diktaturi i vladavini manjine nad većinom, a ne na demokraciji. Ali, za ovu analizu, ono što je važno, promatrano sa znanstvenog aspekta, je činjenica da je Jugoslavija izgradila sustav koji je funkcionirao.
Ostaje pitanje na koje treba jasno odgovoriti, a to je zašto je makro sustav komunističke Jugoslavije bio funkcionalan, i kako se provodila izvršna funkcija kroz makro sustav Jugoslavije.
Dakle, prisilom i diktaturom, nazvanom „diktatura proletarijata“ ustrojen je jednopartijski sustav KPJ. Sve je bilo pod nadzorom. Sve je bilo postavljeno i riješeno kroz KP. Kada su uvedeni izbori, provodili su se jako smiješno, jer je trebalo glasati za samo jednog kandidata. Kršenje odluka KP kažnjavalo se oštro, logori su bili nehumani, Goli Otok pun, a tko ga je preživio taj se „popravio“. Na taj je način osiguran potreban mir, bez obzira na tihi otpor velikog broja građana, posebno u Hrvatskoj. Makro sustav Jugoslavije bio je postavljen vertikalno i isključivo politički. Stoga su direktori morali biti članovi KP, jer su primali političke direktive koje su trebali provesti u svojim poduzećima i organizacijama. Sve je počinjalo u Beogradu i u CKSKJ (Centralni Komitet Saveza Komunista Jugoslavije), odakle su se makro odluke prenosile na niže, kao političke direktive glavnim gradovima republika, a odatle opet na niže, regijama, gradovima, malim mjestima, poduzećima i malim partijskim jezgrama na provedbu. Dakle, sustav je bio vertikalan, jednosmjeran, odozgo na dolje i bez prava na sugestije i prigovore. Ekonomski planovi su se provodilo političkim dekretima te su nastajale nacionalne strategije razvoja, kao politički državni dokumenti koje je trebalo provoditi opet po političkoj vertikali „odozgo prema dolje“. Tako postavljena izvršnost makro sustava funkcionirala je, a podrška je bio jaki represivni aparat i tajne službe. Stoga je potrebno priznati da je komunistička Jugoslavija razvila funkcionalan makro državni sustav, ali obzirom da su njegovi stupovi bili nehumani i ne tržišni sve se urušilo. Stoga je potrebno pitati se da li makro sustav jednopartijskog režima može dugoročno opstati ili ne? Rekli bi da ne, ali jedna azijska država to demantira.
Ističem, shematski prikaz ex. jugoslavenskog makro sustava i njegovih stupova možete naći u našoj knjizi kada knjiga bude dostupna javnosti.
A sad idemo na jednu jaku i daleku azijsku državu koja je po svemu specifična, a kako je totalitarna i jednopartijska, onda je zanimljivo vidjeti kako je postigla uspjeh u gospodarskom razvoju i društvu kroz makro nacionalni sustav. Radi se o Kini i njenom makro nacionalnom modelu koji je po svemu specifičan te ga je vrijedno istražiti. Kroz ova istraživanja može se u konačnici sagledati razlog našeg Hrvatskog neuspjeha, kao i neuspjeha država u tranziciji u sklopu država EUa.
- Makro sustav Kine po svemu je specifičan. Kao i kod svih, izgradnja makro sustava odvijala se desetljećima, kroz povijest i povijesne promjene. Ono što je za makro sustav Kine posebno je odluka da se razvijen jednopartijski sustav ne mijenja nego da se koristi kao oblik izvršnog djelovanja i realizacije ciljeva.
Dakle, Kina je jedna od država totalitarnog socijalističkog, komunističkog režima, koji je opstao do danas, ali uz bitnu transformaciju. Promjene, posebno restrukturiranje koje u Kini traje već desetljećima ima za cilj Kinu dovesti na sam svjetski vrh, ispred SADa. Mnogi pokazatelji ukazuju da je Kina na dobrom putu prema svjetskoj velesili br. 1.
Kina je danas (2020.) najmnogoljudnija država svijeta, koja, sa 1.445 milijuna stanovnika ima čak tri puta više stanovnika od SADa, dok je površinski bliska SADu. Obzirom na gustoću stanovnika, Kina ima 145st/km² što je, među velikim svjetskim silama, svrstava u grupu gusto naseljenih država. Obzirom na BDP per capita Kina je 2020., sa 10.483$ još uvijek znatno ispod SADa koji ima 63.415$. Kineski gospodarski rast u zadnja četiri desetljeća bio je impresivan. Svoj razvoj Kina mora zahvaliti reformama koje su se odvijale desetljećima, a rezultat su aktivnog djelovanja naroda, ponajprije studenata. Putem važnih reformi, ali uz podršku starog izvršnog političkog sustava, koji djeluje po vertikali bottom up, Kina je gradila novi učinkoviti sustav.
Kako je Kina gradila makro nacionalni sustav kroz reforme?
Ne može se reći da su reforme u Kini došle kao rezultat svjetskih promjena koje su, barem za Europu, došle kao rezultat pada Berlinskog zida 1989., ali je to zasigurno imalo utjecaja na reforme u Kini, kao i u cijelome svijetu. U sustavu komunističke Narodne Republike Kine kineska je vlada provodila sustav društvenog planiranja kojim je određivala kvote proizvodnje, slično kao i u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. Taj je nadzirani sustav narušavao gospodarsku vitalnost što je utjecalo na spor gospodarski rast.
Osjećajući se moćnom, kao najmnogoljudnija država na svijetu, ali nedovoljno razvijena, kineski su politički čelnici smogli snage prevladati unutar-nacionalni osjećaj moći koji im je davao jednopartijski sustav te su se odlučili za reforme. Odnosno, 70tih godina evidentna je bila stagnacija u razvoju Kine koja je Kinu sve više udaljavala od razvijenih ekonomija svijeta, posebno od SADa. Nakon smrti političkog vođe Mao Zedonga, Komunistička partija Kine, na čelu sa Deng Xiaopingom, odlučila se za reformu gospodarstva koja je počela u poljoprivredi 1978. godine. Tadašnja, poljoprivredno usmjerena Kina uvela je reforme u poljoprivredi kojima je poljoprivrednicima omogućeno pravo na korištenje zemlje, samostalno planiranje poljoprivrednih radova i raspolaganje proizvodima. Pritom je ukinut državni monopol na otkup i promet poljoprivrednih proizvoda; oslobođene su cijene većine poljoprivrednih proizvoda; ukinute su mnoge politike koje ograničavaju razvoj poljoprivrede; a poljoprivrednicima je bilo dopušteno da se bave raznolikim poslovima i da osnivaju gradska poduzeća. Osim reforme u poljoprivredi, postupno je pokrenuta reforma socijalnog sustava koja se do danas odvija sporo, ali kontinuirano i uspješno. Te su prve reforme jako dobro prihvaćene kod stanovništva te su probudile poduzetnički interes i entuzijazam za slobodniji oblik proizvodnje.
Reforme iz poljoprivrede 1984. prenijele su se iz ruralnih područja u gradove Kine. Razvoj Kine počeo se ubrzano odvijati te je kineska Vlada 1992. počela oblikovati politiku tržišne ekonomije. To je ujedno značilo ekonomski otklon od komunističkog pristupa ekonomiji i ulazak u kapitalizam, plansku ekonomiju i poduzetništvo. Prema službenim dokumentima Kine, glavna usmjerenja ekonomske strukturne reforme usmjerena su na tržišnu ekonomiju, međunarodno tržište, privatno vlasništvo i jačanje poduzetničkog i društvenog bogatstva, socijalnu sigurnost građana i visoko obrazovanje u inozemstvu. Ali na tome se nije stalo te su uslijedile nove reforme.
Odlukom Kineske Vlade 1997. reforme su usmjerene na nejavni sektor gospodarstva kao važan segment socijalističke ekonomije Kine. Novim se reformama potiče profitabilnost u proizvodnji, uz odgovornog menadžerskog odnosa prema kapitalu i tehnologiji. Uskoro, 2001. analize pokazuju da se reforme provode uspješno, a rezultati svih reformi postaju vidljivi te se koncept tržišne ekonomije ubrzano razvija. U svemu tome korupcija pogađa kinesko gospodarstvo te država uvodi sustav strogog makro nadzora. Stope razvoja kineskog gospodarstva prednjače u odnosu na SAD i druge svjetske velesile, što Kinu približava svom cilju, biti svjetska velesila br. 1 u svijetu. Velike reforme završavaju sa Generalnim Sekretarom Xi Jipingom koji preuzima vlast 2012. i koji se usmjerava na razvoj Kine i dogradnju već uspostavljenog sustava. Otvarajući se globalnom svjetskom tržištu, od 2001. Kina je članica WTOa (World Trade Organization), što je uz postupne političke reforme vodi prema grupi demokratskih građanskih država, iako za to treba još puno političke volje i političkih reformskih promjena.
Može se zaključiti da je razvoj Kine i njenog makro sustava po svemu specifičan, ali i učinkovit te ga je stoga vrijedno istražiti. Odnosno, izvršni sustav koji je u komunističkim sustavima učinkovit, Kina je zadržala, a pritom je postupno prihvaćala kapitalizam i tržišnu ekonomiju. Kako i sami politički čelnici Kine navode, Kine ne želi ići krupnim koracima kako to rade druge države, primjerice, ekonomije u tranziciji EUa, dakle i Hrvatska, nego postupno razvijaju sustav koji ih uvodi u tržišno gospodarstvo, osigurava brzo gospodarski rast, a pritom mijenja na bolje socijalno sustav i život građana. Sve promjene temelje se na edukaciji, znanju i obrazovanju, pa sve to oblikuje uspješan i stabilan makro nacionalni sustav.
Dakle, sadašnji makro nacionalni sustav Kine doživio je bitne primjene kojima je Kina postupno mijenjala stupove temeljce svog bivšeg komunističkog totalitarnog režima i sustava. Kina je izgradila nove stupove novog makro nacionalnog sustava koji su se primijenili kroz četiri reformirana područja: (1)politički, (2)ekonomski, (3)društveni i (4)tehnološki. Svako od navedenih područja detaljno je razrađeno u našoj budućoj knjizi na kojoj temeljim navedena obrazloženja, pa to ostavljam čitateljima da pogledaju u knjizi kada ona izađe.
Zaključno, vezano za današnji makro nacionalni sustav Kine, koji se kreirao kroz reforme, važno je navesti temelje činjenice i razloge kineskog uspjeha. Kao najvažnije, kineski su čelnici kao komunisti i kao povlaštena kasta u mnogoljudnoj državi uspjeli nadvladati onaj sotonski dio karaktera ugrađenog u čovjeku, a to je vladavina čovjeka nad čovjekom. Na tome, hvale vrijednom putu, pomogle su im dvije stvari, visoki stupanj nacionalnog domoljublja, kao i makro nadstranački cilj „biti svjetsko gospodarstvo br. 1.“ A da bi ostvarili cilj „biti najbolja i najjača ekonomija svijeta“ kineski su čelnici shvatili da je ključ u znanosti, visokom obrazovanju u državama svijeta koje su u nečemu najbolje, tako da preuzimaju znanja od najboljih. Stoga je zanimljivo citirati stav Ministarstva obrazovanja Kine kojim se navodi sljedeće: „opći ciljevi visokog obrazovanja su izgraditi odnos, društvo i visokoškolske ustanove, uspostaviti i usavršavati novi sustava u kojem je država odgovorna za cjelokupno planiranje i upravljanje na makro nivou, dok visoka učilišta slijede zakone i uživaju autonomiju pružanja obrazovanja u skladu s potrebama društva”. To se posebno odnosi na tehnološki razvoj Kine i tehnološko razvojno usmjerenje kojem Kina teži.
Dakle, Kina je zadržava komunistički sustav koji im služi kao sustav realizacije ciljeva, ali je bitno mijenjala stupove i ciljeve te je prihvatila tržišnu ekonomiju, vladavinu kapitala, a pritom razvija sustav socijalne zaštite. U domeni ljudskih prava Kina se također razvija, ali do pravog građanskog društva i ljudskih prava Kina mora provesti još mnoge reforme.
Ponavljam, da se shematski prikaz kineskog makro nacionalnog sustava i njegovih stupova možete naći u našoj knjizi kada knjiga bude dostupna javnosti.
Na dalekoj Aziji još je jedna država veoma uspješna i po razvoju makro nacionalnog sustava važna za istraživanje, Japan. Japan je za ovo istraživanje važan iz razloga što je, s jedne strane dosta sličan Kini, a sa druge, posve različit obzirom da je parlamentarna demokratska država.
- Japan je razvio veoma učinkoviti makro nacionalni sustav koji je veoma sličan Njemačkom. Pa hajdemo vidjeti kako je Japan razvio svoj makro nacionalni sustav.
Do Drugog svjetskog rata Japan je bio jedna od šest kolonijalnih sila svijeta, ali nakon poraza u ratu, Japan je izgubio sva nekad osvojena područja te se sveo na svoja tradicionalna japanska otočja. Nakon poraza u Drugom svjetskom ratu car Hirohito odrekao se svog „božanskog podrijetla“ te je prihvatio ustavnu monarhiju u kojoj je njegova politička uloga marginalizirana. Prvu stranačku pobjedu 1947. ostvarila je Liberalna stranka koja se 1955. sjedinila sa snažnom oporbenom Demokršćanskom strankom u novu Liberalnu-demokratsku stranku Japana. Mir i suradnja koji su nakon sjedinjenja stranaka nastali na političkoj sceni Japana, uz visok stupanj domoljublja, rezultirali su visokom stopom gospodarskog rasta od preko 10% tijekom 60tih godina. Taj se rast nastavio i u narednom razdoblju, te je japansko gospodarstvo od 1974. do 1985. raslo po stopi od 4,3% godišnje, što je bio najveći rast u grupi ekonomija OECDa. Japan je danas u samom svjetskom vrhu, u grupi G-5, u grupi najsnažnijih država svijeta koji sačinjavaju Francuska, Njemačka, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države. Japan danas ima 126 milijuna stanovnika i deseta je mnogoljudna država na svijetu, a obzirom na gustoću naseljenosti, sa 343,4 st/km² Japan je na sedmom mjestu na svijetu.
Razvijajući svoje gospodarstvo i demokraciju, Japan je razvio makro nacionalni model/sustav koji se temelji na šest međusobno povezanih stupova. U našoj knjizi model makro sustava Japana shematski je prikazan i obrađen. U danom japanskom okruženju, definirano je šest temeljnih činitelja ili područja/stupova od posebne skrbi: ekonomija, socijalno kulturno područje, priroda, nacionalna demografija, tehnologija i politika. Svaki od tih činitelja i stupova makro modela detaljno je obrađen od strane znanstvenika, a zatim politike, te je i službeno postavljen kao makro sustav u svrhu makro sustavnog funkcioniranja. U svrhu boljeg obrazloženja, može se kazati da bi ovaj japanski makro model mogao biti gotovo sveopće prihvatljiv na makro nivou, što znači da bi ga mogli primijeniti i na državama Europske unije, a time i na državama EUa koje su u tranziciji. Obzirom na narod, kao i politiku koja je usko povezana sa narodom, vrlo je jasno i transparentno navedeno tko je i kakva država Japan, kamo Japan ide, koji su makro ciljevi Japana, kako će ih ciljevi ostvariti, i drugo.
Opet ističem, shematski prikaz japanskog makro sustava i njegovih stupova možete naći u našoj knjizi kada knjiga bude dostupna javnosti.
Zaključno, analiza navedena četiri makro sustava mislim da je bila veoma poučna i da smo svi skupa mogli dosta toga naučiti. Kao što smo vidjeli, makro sustav bivše komunističke Jugoslavije funkcionirao je, ali je bio osuđen na propast, jer je bio nehuman i suprotan svim ekonomskim zakonima. Iako jednopartijski, slično kao i jugoslavenski, makro sustav Kine zadržao je komunizam kao političko usmjerenje, ali je u starom komunističkom makro modelu promijenio sve stare stupove i razvio nove. Vladavinu „čovjeka nad čovjekom“, koja je karakteristika svih totalitarnih režima, Kina je zamijenila sve učinkovitijim socijalnim sustavom, uvažavajući volju i interese naroda. Nadalje, njemački makro sustav ocrtava sve karakteristike i vrijednosti Europe, građanskog društva, proaktivnu i brižnu ulogu države, uz rješavanje problema nadstranački, čime je osiguran mir i razvoj. Japan, gubitnik nakon Drugog svjetskog rata, kao i Njemačka, razrušen kao i Njemačka, smogao je snage kao i Njemačka razviti se u demokratsku parlamentarnu i nadasve ekonomski uspješnu državu.
Svi oni skupa, imaju neke zajedničke karakteristike koje su bile presudne za ekonomski i društveni razvoj, a to su: (1)postizanje, pod svaku cijenu, unutarnjeg mira u državi; (2)rješavanje ključnih društvenih tema koje su podignute na nacionalni nadstranački nivo; (3)obrazovanje i visoko obrazovanje najšire postavljeno; (4)tehnološki razvoj koji se temelji na ulaganju u znanost i snažnoj vezi sa gospodarstvom; (5)vjerske slobode i ljudska prava uz domoljublje i razvoj ljudskih vrijednosti; (6)tržišno usmjereno gospodarstvo uz poticanje investicija, kako u državi tako i izvan države (tzv. FDI) . Uz sve to posebna je pažnja posvećena demografiji i ljudskim resursima bez kojim nema razvoja. Ove zajedničke karakteristike, kako vidimo, nadilaze neka shvaćanja koja vladaju među mnogim znanstvenicima, ali i u narodu u Hrvatskoj.
Sada ostaje za završnu razradu o sustavima analiza makro nacionalnog sustava Hrvatske, kao i pitanja, imamo li uopće makro sustav i kakav bi on trebao biti. To ostavljam za naredni i zadnji, četvrti dio o makro sustavima.
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
