By Potkupljivi sindikalni vođe (svaka čast iznimkama) pozivaju radnike da dođu na proslavu 1. svibnja u što većem broju, jer su za njih, kao i svake godine, pripremili na tisuće porcija graha!
A bit će tu i kulturno-umjetničkih programa, sve u stilu hopa-cupa.
Za sudionike ove proslave već je pripremljeno i „more“ crvenih karanfila, koje obično uz sindikaliste dijele gradonačelnici i načelnici.
Pojedini sindikalisti najavljuju da će na tim skupovima „očitati lekciju“ onima koji su na vlasti. Međutim, nerijetko se događa da i predstavnici Vlade, pa i sami gradonačelnici i župani dođu na njihove fešte, tako da od tih njihovih busanja u prsa nikada nema ništa, osim sladunjavih predstava za medije.
Da besplatno ne dijele grah i šnitu kruha, na te bi manifestacije vjerojatno došli samo (da se malo našalimo) čelnici stotine sindikalnih organizacija i eventualno njihova najuža rodbina.
Nu, jeste li se ikada zapitali: kako to da u nas postoje i djeluju tolike sindikalne organizacije, te da to za razliku od braniteljskih udruga „nikome“ ne smeta? Vodstvo sindikata u svakoj tvrtki ima svoje prostorije, telefone i mobitele, sav kancelarijski pribor, pa i službene automobile, (kao recimo u Podravki, gdje su plaće radnika jedva 3.500 kuna!¨)! Pored toga, pitajte vođe sindikata-kolike su im plaće i dodaci?
Dakle, dok se u većini drugih država sindikati 1. svibnja uistinu bore za radnička prava, sukobljavaju s policijom i rade štošta drugo da skrenu pozornost na nepravde i male plaće, kod nas se to pretvara u „derneke“ iliti prava seoska proštenja.
Čak i pojedini gradovi, općine i županije (protiv čijih se vodstava kobajagi bore sindikati) toga dana (besplatno) dovode im vrhunske (narodne) glazbenike, pa kad je bal nek je –bal!
Većina radnika ne razumije da sve to na kraju plaćaju oni iz svojih džepova!
Međutim, u tom svom silnom „radovanju“ oko 1. svibnja, u većini medija uopće se ne spominje da se trebamo malo okrenuti i prema nedavnoj prošlosti, jer baš tog 1. svibnja, u vojno-redarstvenoj akcija Bljesak (1995.) ljudi su ginuli za hrvatsku državu!
Dan kasnije, tj. 2. svibnja 1991. u Borovu selu dogodio se, od strane srpskog i inog agresora, masakr nad hrvatskim redarstvenicima.
Hoće li i oni koji su tih dana izgubili svoje najmilije također uživati u grahu i plesati kola?
Nigdje nismo čuli ni pročitali da će 1. svibnja, barem čelnici sindikata, odati dužno poštovanje onima koji su im omogućili da svake godine organiziraju „radničke derneke“.
Sindikati bi također, ako ništa drugo, trebali postaviti barem spomen ploče u svojim sredinama, koje bi podsjećale na brojne radnike koji su dali svoje živote i zdravlje za hrvatsku državu, kad hrvatskim stradalnicima iz njihovih sredina manje-više nigdje i nikako ne pomažu!
To se vjerojatno ne će dogoditi, sve dok imamo sindikate i sindikaliste (svaka čast iznimkama) kojima je propala Jugoslavija još uvijek pri srcu, i koji za svoje članove umjesto u Vukovar i Škabrnju organiziraju (besplatne) izlete u Kumrovec!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
