By Gledamo prve procjene Državnog zavoda za statistiku (DZS). Navode da je inflacija u Hrvatskoj u lipnju nastavila uzlazni trend drugi mjesec zaredom, dosegnuvši 3,7 posto na godišnjoj razini.
”Lažu!”, poviče aktivistica Anna. ”Ne znam, je li to 3,7 posto ili možda 37 posto, što bi bilo bliže realnom stanju. Neka premijer ode na Dolac ili u neki lanac pa će vidjeti divljačke skokove hrane koju jedemo svaki dan. Oni u te procjene valjda unose cijene otrova za miševe ili boju za uskršnja jaja koju kupim svake treće godine. ZNA SE, tko laže, krade i pljačka svoj puk”.
Kako smo dospjeli u ovakvo predinfarktno stanje? Zašto nam nacija nestaje, paničnim bijegom Hrvata u inozemstvo?
Počelo je raskolom sustava u Europi nakon pada Berlinskog zida u zoru 10. XI. 1989. Pokušaj prijelaza iz komunizma u višestranačje i željenu demokraciju proveli smo bez većih problema te se Hrvatska 1990. upisala u Prvi razred osnovne škole za demokraciju. No, već taj Prvi razred nikada nije završila. Bivši komunisti su kao bijesni psi pušteni s lanca, počeli glodati do kosti Lijepu našu zlokobnim privatizacijskim zakonima. A, već 91′, zločinačka je agresija Srbije iznjedrila naše prve, prave zločince, ratne profitere – domaće izdajnike. Tone nafte u velikim kamionima švercale su se u takozvanu SAO Krajinu za srpske tenkove koji su ubijali naše branitelje. Milijuni dolara ili DEM završavali su na privatnim računima Velikih Hrvata u poreznim oazama. Takav zločin prema svojim braniteljima svoje zemlje, nije zabilježen nigdje u svijetu. S obzirom da ratni zločini i ratno profiterstvo ne zastarijevaju – naša dužnost je da to zlo kad-tad ”izvadimo iz ormara” i procesuiramo.
Krhka demokracija iz nezavršenog Prvog razreda škole za demokraciju, pretvorila se u pseudo demokraciju s elementima rada kolumbijskih ili meksičkih kartela. Vinovnici pljačka u konstantnim aferama prečesto su bili hrvatski ministri i dužnosnici. To se događa i danas. Neosporno je da smo zagazili u duboku močvaru diktature.
U takvom toleriranom, zločinačkom ozračju dogodio se strjeloviti razvoj svih vrsta kriminala koje dostižu svoj vrhunac u mandatima ove Vlade. I danas su na dnevnom redu kaznena djela korupcije u zdravstvu i sramota pravosuđa u ”teškom” kažnjavanju milijunskih kaznenih djela nedodirljivih – uvjetnim kaznama, bez konfiskacije opljačkane imovine. Premijer javno poručuje: ”Mogu što hoću”.
SLUŽBENA TAJNA
Neki vrhunci imaju i ”nadvrhunce”. To se također događa ovih dana. Portal indeks.hr otvorio je novu aferu nevjerojatne arogancije naših državnih dužnosnika, a vjerojatno i kaznenog djela, učinjenog prije tri godine. Ministar aktualne Vlade zagrabio je u džepove hrvatskog puka i naših 19.90 milijuna eura poslao bez ikakvih pisanih garancija ili dokumenata privatnoj firmi. Kako je to učinio bez ikakvih ”papira”, mogao je taj novac poslati meni, vama, svojim stranačkim prijateljima ili bilo kome. Nitko neće upitati: ”Di su pare”?- jer javnost ništa nije znala niti je bilo nekih rezultata od tih silnih eura. Činilo se da je 20 milijuna – nestalo!
A, tri godine kasnije, to jest ove godine 2025. kad je ta ružna priča izašla u javnost, gospodin ministar je ovu vrlo sumnjivu, a vjerojatno i protuzakonitu manipulaciju financijske transakcije, proglasio – službenom tajnom? Arogantno, bezobrazno, apsurdno – ne postoji riječ!
Sam taj postupak proglašenja tajnom ne reflektira se samo arogancijom i bahatošću ove garniture vlasti nego i nezakonitom samovoljom, koje hrvatska vlast uopće nije svjesna. Ni premijer ni njegovih pedesetak APministara (tridesetak ih je ”otpalo”, većim dijelom zbog pekmeza na glavi) ne shvaćaju da ih, mi građani hranimo, a ne oni nas! Javnost mora znati gdje ide svaki cent, ne smiju se pokrivati tajnama vrlo sumnjivi poslovi (sjetite se tajne organizacije Borg koja je ”popapala” teške milijune u aferi Agrokor i mnoštva sličnih primjera ). Nije bilo kazne, a još manje konfiskacije tog našeg novca.
IMA LI MINISTARSTVO PRAVO NOVČANU TRANSAKCIJU PROGLASITI TAJNOM?
Pogledajmo slova zakona da zaključimo; je li proglašavanje ovog slučaja tajnom bilo u redu (?) ili je to jedan od niza ”nadvrhunaca” arogancije, i bahatosti aktualne vlasti koja je izgubila svaku vezu s narodom.
U Hrvatskoj, ministarstva i druga tijela državne uprave mogu određene informacije, uključujući financijske transakcije, proglasiti tajnima, ali samo pod strogo definiranim uvjetima i u skladu sa zakonima.
Ovo su ključne točke uvjeta:
Zakon o tajnosti podataka propisuje da se podaci mogu klasificirati kao tajni ako bi njihovo otkrivanje moglo ugroziti nacionalnu sigurnost, vanjsku politiku, obranu, javnu sigurnost ili druge važne interese Republike Hrvatske.
Financijske transakcije mogu biti klasificirane kao tajne ako su povezane s nacionalnom sigurnošću, primjerice u kontekstu obrambenih nabava, sigurnosnih službi ili međunarodnih obveza.
Odluku o klasifikaciji donosi ovlaštena osoba u tijelu državne uprave, a klasifikacija mora biti obrazložena i vremenski ograničena (a rokovi su u ovom slučaju davno prošli).
Nadzor nad zakonitošću takvih odluka provode nadležna tijela, uključujući Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost i Državno odvjetništvo.
Po navodima iz medija, naš ministar se ”poigrao” jednom apsolutno sumnjivom financijskom transakcijom. isplatom naših 20 milijuna eura privatnoj tvrtki Project 3 Mobility prije nego što je Europska komisija službeno odobrila državnu pomoć – dakle bez ikakvih službenih akata i zatim je to pokrio tajnom. S obzirom na dugogodišnja iskustva s hrvatskim aferama – da je Europska komisija odbila projekt – bila bi osnovana sumnja da bi tih naših, tajnih dvadesetak milijuna eura netragom nestalo. Vrlo dobro znamo da nam korupcija odnosi iz džepova oko 11 milijarda eura svake godine.
Sporno i netransparentno prema javnosti je:
Isplata je izvršena godinu dana prije potpisivanja ugovora o projektu robotaksija.
Nije bilo javnog natječaja ni transparentnog obrazloženja.
Europska komisija je projekt odobrila tek u svibnju 2023., a novac je isplaćen 2022.
Dokumentacija je klasificirana kao tajna, pa javnost ne može provjeriti detalje.
Tvrtka Project 3 Mobility do danas, prema istim izvorima, nije isporučila nijedan funkcionalan robotaksi, iako su rokovi već prošli. Nema ni prototipa pa je logično pitanje – gdje je naših 20 milijuna?
Što se tiče transparentnosti, u Hrvatskoj postoji mehanizam koji omogućuje pristup i klasificiranim informacijama, ali pod određenim uvjetima. To je Zakon o pravu na pristup informacijama koji jamči građanima pravo da traže informacije od tijela javne vlasti. Međutim, ako je informacija klasificirana kao tajna, primjenjuje se dodatni Test razmjernosti i javnog interesa:
Ako zatražena informacija ima oznaku tajnosti, tijelo mora provesti test kojim se procjenjuje:
bi li objava informacije naštetila zaštićenim interesima (npr. nacionalna sigurnost),
i postoji li veći javni interes za objavu informacije.
Ako prevlada javni interes, informacija se mora učiniti dostupnom, čak i ako je klasificirana.
Uz konstataciju da ovakvim ružnim pričama Vlada vrijeđa naš kolektivni hrvatski mozak, ostaje nam pitanje; Zašto nam nacija nestaje, paničnim bijegom Hrvata u inozemstvo? Razlozi se mogu svesti na par redaka. Kao prvo je inflacija uzrokovana prekobrojnom, neučinkovitom Vladom i nemogućim odnosom pregoleme državne i lokalne uprave – i sve manjeg radnog fundusa (bijeg u inozemstvo). Ogromni balon vlasti guta preveliki dio godišnjih proračuna (37 milijarda eura za 2025.) zbog visokih primanja, skupih privilegija vlasti i prateće enormno velike birokracije. Korupcija od nevjerojatnih 11 milijarda eura (skoro trećina proračuna) u također velikoj mjeri doprinosi siromaštvu puka. A, kapitalni algoritmi neuspjeha države Hrvatske (zadnja i predzadnja mjesta u EU) su; bezakonje, nečinjenje potrebnog, nepravda i duboki jaz između naroda i vlasti. Za svaki ovaj algoritam (način na koji se provodi) vrlo je lako naći niz primjera.
Dovoljno je pogledati smrknuta lica na ulicama. Hrvatska je zaboravila osmijeh! E, moj jadni, glupi hrvatski narode. Pali smo na niske grane! Ne čujem, što kažu moji suborci.
Saša Radović
Dragovoljac 91′, časnik Domovinskog rata
