By Mislio sam da je drugi članak o potresu na Banovini i zadnji članak o tome, ali na našu žalost, nije.
O tome mogu pisati samo usko gledajući iz svoje perspektive jer ja živim daleko izvan naseljenog mjesta, u divljini, u banovinskim brdima, nemam vremena obilaziti to područje, kao što nisam ni prije ovoga potresa imao puno vremena za obilaske. Uz zemljište ovakve veličine, prilično trošnu kuću i gomilu dijagnoza koje usporavaju radove i kad još na to nadodamo želju za čitanjem, pa i za cjeloživotnom izobrazbom, ne ostaje mi baš nešto vremena za bilo što drugo. Konačno, zbog tih svih stvari sam se i odselio u ova bespuća. Doduše, kad bih i imao vremena, moram stalno biti doma i čekati hoće li se pojaviti tko od ekipe koja bi mi mogla pomoći u nekim stvarima… Statičari koji su obilazili područje odmah nakon potresa obavili su samo brzu trijažu, jer to im je bila zadaća, ali pri tome se dogodilo puno pogrešnih procjena. Neki ljudi čiji su i zidovi i stropovi ispucali do te mjere da im je opasno boraviti u kući dobili su i zelene naljepnice. Mi smo dobili žutu, kao što sam već rekao. Popucali su zidovi, uglovi kuće su razlabavljeni tako da se kuća pomalo razilazi i kod svakog potresa se ta šteta povećava i sve više se približava stanju za crvenu naljepnicu. Naime ugao koji popušta vuče u stranu drvene stropne grede između kata i prizemlja i savija ih. Zato su napuknule dvije od njih, a jedna se već jedva drži zajedno. I statičari su rekli da je kuća privremeno neuporabljiva i da treba napraviti hitne intervencije. A hitne intervencije nema tko napraviti. Već su neke volonterske ekipe nekoliko puta pokušale organizirati majstore koji bi nam to došli privremeno ojačati da nas ne poklopi, ali svi su pokušaji propali jer za ono što nama treba raditi mora dođi pravi stručnjak, a ne priučeni majstor. A i druga ekipa statičara se čeka. Oni koji će napraviti ozbiljniju procjenu štete i odrediti kakve radove se mora obaviti na objektima u sklopu obnove. A nas ionako svi zaobilaze iako smo uz državnu cestu, na osami ali vrlo vidljivi. Toliko smo vidljivi da većina automobila prolazeći tom cestom ispod naše kuće prijeđe na suprotni trak vjerojatno gledajući našu kuću jer drugoga razloga za takav manevar tu nema. Imali smo čast upoznati samo vatrogasce, nekoliko ekipa samoorganiziranih volontera koji su prvih dana obilazili područje i razvozili hranu koju su isto takvi volonteri kuhali iz sredstava koje su prikupili isto tako neorganizirani ljudi izvan bilo kakvoga sustava. I upoznali smo ljude iz ADRE. ADRA je adventistička dobrotvorna organizacija. Oni jedini redovito svraćaju k nama, pitaju što nam treba… Rekli smo im da ne spadamo među potrebite, ali da nam je svakako drago kad vidimo da se ipak u cijeloj Hrvatskoj našao netko tko će onako ljudski, svratiti i pogledati je li sve u redu i mogu li što za nas učiniti. I oni su jedni od onih koji su nam pokušali naći stručnu ekipu koja bi zaustavila raspadanje kuće barem privremeno. No stručnjaka nema. Nema ih ni inače jer i prije potresa ih je veliki broj otišao trbuhom za kruhom u druge zemlje EU jer ovdje nisu mogli osigurati sebi normalan opstanak. No iako nisu mogli naći nikoga, uporno su tražili. I onda, jednoga dana, mi odemo u nabavu u Glinu i upravo tada se dogodi da društvo iz Adre dovede majstora da pregleda štetu i vidi kao se to može riješiti i mi se mimoiđemo. Čovjek nije mogao ući u kuću i vidjeti o čemu se radi, a jedva su ga uspjeli naći, jer nema stručnjaka, premalo ih je i inače, a kamo li za ovakav opseg šteta. Sad je pitanje kad će i hoće li naći ikoga drugoga da dođe to pogledati, a i ako nađu, tko zna koliko dugo ćemo čekati. Mi, naravno, nismo dobili ni kontejner da barem imamo gdje prespavati jer danju možemo pobjeći ako se kuća počne rušiti, ali ako nas to zahvati dok spavamo nećemo se izvući. Dijele oni i kućice i kontejnere, ali za nas, kao i obično, nikad nitko ne pita. Baš nitko. Kamp kućice su loše rješenje jer ovo će stanje potrajati i godinu-dvije, ako ne i dulje i ljudi će morati biti u privremenom smještaju, a u kamp kućici ne mogu ložiti na drva jer ne mogu u nju staviti peć, struja ne će dovijeka biti besplatna za one koji imaju privremeni smještaj. Kako će ti ljudi platiti toliku silnu električnu energiju kojom će morati grijati svoje domove? No mi nećemo dobiti ništa. Na to smo naviknuti. Nije da se ne zna za nas iako smo u pustoši. I javljamo se onima koji su za te stvari zaduženi, ali eto…
Sjetit će nas se kad nam se na glavu sruši kuća. Onda kad će jedini majstor stručan za intervenciju biti neki striček s bagerom… Možda će kakav portal objaviti da je poginuo branitelj sa suprugom, a možda ni to. Objave kad neki branitelj pukne i napravi neko zlo sebi ili drugima. To je onda na naslovnicama. Počasnu paljbu i plaćeni sprovod na račun RH ionako ne trebam, plaćam posmrtnu pripomoć sam. Hvala im na tome. Kad me više ne bude to će mi biti ne bitno. Rekli bi stari ljudi: kad nas ne bu, nek nas hm,hm.
A mi smo samo jedna od bezbroj obitelji i bezbroj ljudskih sudbina kojima se priroda ružno poigrala. Ima ih koji su puno gore prošli. Kad se prođe Banovinom i vidi u kakvom je sve to stanju, čovjeku mora biti teško pri srcu. Tolike srušene kuće, a svaka kuća je život neke obitelji, nečiji dom, uništeni život, srušen životni san.
A onaj prvi problem, kad smo se mimoišli s majstorima, ne bi se ni dogodio da ne postoji drugi problem, a taj je problem da je cijeli ovaj kraj sramotno loše pokriven telekomunikacijskom mrežom o kojoj mnogim ljudima i inače mogu ovisiti životi, a u ovakvoj situaciji pogotovo. Svakog trenutka pri nekom od potresa koji nastavljaju i dalje potresati ove naše već oštećene domove nekome može nešto pasti na glavu i ozlijediti ga, a ne može pozvati pomoć jer nema priključka na fiksnu telekomunikacijsku mrežu, a mreža repetitora (zemaljskih postaja) mobilne mreže loše pokriva cijeli taj kraj. I onda se još na to nadoda E-nastava na daljinu zbog Covida… E, baš to, e, nastava… preko interneta… na koji će se spojiti prikapčanjem ovcama ispod repova. Sad je prilika da se iskoriste sredstva EU koja ćemo ionako morati otplaćivati ako ne za sebe, a onda za druge iako su nepovratna, jer nepovratnih sredstava nema. To ne postoji. Netko to mora platiti. Taj netko smo mi. Pa onda iskoristimo sredstva da se pokrije to područje signalom, da se do svake kuće u naseljenom mjestu u kome netko živi dovede telekomunikacijski kabel, kao što prolazi kraj moje kuće (i svjetlovod i klasični kabel), ali me Deutsche Telekom (jer to u biti jest Deutsche Telekom) ne želi spojiti iako su sa mnom sklopili ugovor za uvođenje te usluge, a HAKOM se pravi lud kao i HERA kad se radi o HEP-u (sve je to ista pašta, rekli bi Dalmatinci). Djeci će uništiti živote jer moraju ići na neko brdo ili pak se voziti do Gline ili nekog sela prije Gline kako bi mogli poslati ili primiti školsko gradivo ili zadaće jer je mreža tako loša… To je najbolji način da im omrzne i škola i školovanje. Pa zar nikome barem djeca nisu bitna, ako smo im nebitni mi, isluženi i bolesni starci, branitelji i nebranitelji jednako. Ljudi vape da im se pomogne, hoće li itko čuti njihov vapaj pa da se te stvari počnu rješavati? Stvari bitne za našu budućnost jer što su drugo djeca nego naša budućnost?
I ja ovaj članak vjerojatno ne ću moći poslati iz svoje kuće nego ću se morati ili penjati na brdo strmo kao zidine na staroj utvrdi i nadati se da će me defibrilator oživjeti nakon što mi srce uđe u fibrilaciju od napora, da ne ću naletjeti na skupinu loše raspoloženih ilegalnih migranata koji prolaze upravo tim putem gdje ima signala ili se mogu odvesti par kilometara od kuće prema Glini i onda se spojiti na Internet i poslati tekst.
E, da nema još i tog drugog problema, ljudi bi me nazvali jer nazovu me povremeno, kad ima signala, najavili bi se da dolaze i dočekao bih i njih i majstore doma, oni bi vidjeli što se može učiniti i nešto bi se skrpalo.
Bitno je da se ima novaca za razne nevladine udruge, za migrante, za kojekakve bljuvotine od filmova i za koješta drugo. Novaca koji bi se itekako mogli upotrijebiti za to da se olakša život ljudima u potresom pogođenim područjima, ali i drugdje i inače, ne samo ovdje i sada.
Bitno je da je jednom davno župan rekao da bi ljudima trebalo platiti da dođu ovamo živjeti. Pa dajte onda platite ljudima. Ne, nemojte im davati novac, iako ima i potrebitih kojima je i novac potreban. Platite im tako da im pomognete riješiti temeljne životne potrebe, životne uvjete dostojne čovjeka. Osigurajte im vezu. I telekomunikacijsku i onu cestovnu. Autobuse da ne plaćaju skupi taksi svaki put kad idu u nabavu ili liječniku pa ih možda vožnja stoji nekad i pola cijene onoga po što su išli, a ponekad i više od te cijene. Obnovite željeznički promet jer, o tugo, u Glini postoji putokaz za željeznički kolodvor. Sigurno postoji i kolodvor, ali pruge više nema, nema ni vlaka jer usprkos neviđenom napretku znanosti u 21. stoljeću još uvijek nisu napravili vlakove kojima ne trebaju tračnice neke vrste. A sela u okolici trebaju nekakav prijevoz, autobus, Eto ispod moje kuće nalazi se autobusna stanica. Čekam autobus od 2007. godine kao gospodina Godota, ali još kasni. Ukinuli su liniju koja je vozila jednom tjedno jer je bila neisplativa. Pa zar ne bi mogli to riješiti na neki način? Na primjer da vozi kružna linija kao neki tramvaji u Zagrebu koji samo rade krugove. Na primjer od Petrinje ili Siska preko Gline do Dvora na Uni i dalje do Kostajnice pa otuda u Petrinju ili Sisak jedna linija, a u suprotnom smjeru druga. Da ljudi znaju da barem jednom tjedno mogu tom linijom otići u grad i obaviti liječničke preglede, nabavu, administrativne poslove, pa, ako baš to žele, i popiti kavu u kafiću. Nemaju svi automobile. Mi srećom imamo 13 godina staru Daciu i ne treba nam ni taxi ni autobus, ali nisu svi takve sreće…A ni mi ne ćemo vjerojatno kupiti drugi auto nakon ovoga pa ćemo se možda naći u istoj takvoj situaciji…
Inače, netko je jednom ovdje rekao (iz Županije, mislim da je to bio župan) da će dovesti Internet u svaki kutak županije… Pa eto, ima puno kutaka ove naše županije u kojima nema interneta iako i komunikacijska mreža postoji. Samo se treba napraviti priključak. Nekima, kao meni, prolazi uz kuću, a nekima, kao jednom čovjeku par sela dalje od mene, prolazi svjetlovod i kroz dvorište i tvrde da nema tehničkih uvjeta da se spoji, a dopustio im je da polože kabel preko njegovog dvorišta pod uvjetom da dobije priključak… Toliko o internetu u svakom kutku ovoga kraja. Djeco, želite li se školovati sad kad su vas prisilili na nastavu preko interneta, a ne daju vam internet, nemate drugoga izbora nego ili odustati od škole (one osnovne) ili da se s roditeljima preselite i da ovaj kraj u potpunosti opusti. Roditelji vam većinom ionako ovdje nemaju gdje raditi ako nisu uhljebi na sisi države ili lokalne samouprave. Pa ne može se svaki dan trošiti gorivo i tražiti signal kako biste odgledali predavanje ili obavili primopredaju zadaća i drugog nastavnog materijala.
Postoje fondovi EU, postoje sredstva namijenjena za sve ove stvari koje sam naveo u ovom tekstu, a mi u te fondove uplaćujemo teške milijarde, a ne izvlačimo gotovo ništa. I onda nam netko da bespovratna sredstva koja smo već odavno „vratili“ i preplatili ili ćemo ih u budućnosti vratiti. Pa dajmo onda napravimo projekte i izvucimo ta sredstva iz EU. To su naši novci. Učinimo nešto za sve dijelove Hrvatske s tim novcima dok ih ima.
Eto, toliko od mene,
Darka Babića, Zagrepčanca iz Gornjeg Klasnića kod Gline
