Podjeli
  • 5
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    5
    Shares

U današnjoj Hrvatskoj koju svi volimo i smatramo slobodnom i demokratskom državom, mnogi Hrvati se ne osjećaju slobodni ni sigurni. Žive u strahu nesigurne i upitne budućnosti. Nemaju velikog povjerenja u predstavnike državne vlasti, premda se u većini slučaja radi o ljudima koji su izabrani demokratskim putem i slobodnom voljom hrvatskih građana. Osjećaju da predstavnici nekih manjina, poput srpske i talijanske, koje zajednički čine malo više od 5 posto sveukupnog stanovništva, Srbi 4,36, a Talijani 0,42%, u Hrvatskoj imaju nerazmjerno velik utjecaj, vlast i moć, kojom uspješno pribavljaju sebi i svojim pristašama privilegije i ponižavaju Hrvate koji nisu u njihovom ideološkom i političkom krugu. O svemu tome šute predsjednik Države i Vlade, Hrvatski sabor, institucije, sudovi, Crkva i većina naroda.  Jedni šute jer takve prigovore smatraju neopravdanima, drugi jer znaju da time čuvaju svoje političke pozicije i privilegije, a treći jer misle da promjene ne ovise o njima, pa ni o pojedincima koji su na vlasti, već o Europskoj uniji, konkretno o odluci briselskih vlastodržaca, ili, što je još gore, da je današnje stanje u Hrvatskoj posljedica naše tragične narodne sudbine. Ta sveopća hrvatska šutnja i ravnodušnost hrvatske mladeži, nije i ne može biti znak zdravoga ni slobodnog društva. Iako znamo da je sve to uvjetovano ponajviše tuđim pritiscima, činjenica je da smo za to svi odgovorni i da je naš pasivni odnos prema takvom stanju posljedica nacionalne neodgovornosti i trenutačnog beznađa. Nemojmo zaboraviti da će težina tih vanjskih i unutarnjih pritisaka prije ili kasnije buknuti izlijevom masovnog nezadovoljstva, čije posljedice bi mogle biti katastrofalne za cijelu Hrvatsku, njezinu vlast i narod.

Društvo u kojemu se dopušta pravo pisanja, govora i izvikivanja krilatica onima koji su bliski vladajućoj garnituri, a različitim mjerama i zakonskim prijetnjama ušutkava one koji se ne slažu sa stavovima domaćih i stranih vlastodržaca, nije slobodno ni demokratsko. To se nabolje vidi u javnim isticanjima imena Josipa Broza Tita, njegova jugoslavenstva i različitih simbola koji nas podsjećaju na Jugoslaviju, dok se svaku pomisao na Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) proglašava fašističkom, a ljude koji su se borili za njezinu uspostavu i opstojnost, fašistima, izdajicama i neprijateljima. Iako su i četnici i partizani išli za obnovom Jugoslavije, prvi s fašističkim, a drugi komunističkim državnim sistemom, u današnjoj se Hrvatskoj, u ime demokracije i ljudskih prava, njihove pristaše prihvaća, ili u najmanju ruku tolerira, dok se one koji u bilo kojem obliku javno spomenu NDH denuncira i raznim prijetnjama zastrašiva. I zato su mnogi ljudi nezadovoljni i pitaju, na temelju čega u današnjoj Hrvatskoj jugoslavenski partizani i srpski četnici mogu imati veće zasluge i priznanja od hrvatskih ustaša i domobrana, ili hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata?

Hrvatska šutnja o rehabilitaciji dvaju velikosrpskih pokreta, četničkog i komunističkg, te osuda NDH, u očima velikog broja Hrvata predstavljaju sramotu i zapreku sadašnjem i budućem mirnom suživotu svih Hrvata i hrvatskih građana. Vođu četničkog pokreta Dragoljuba (Dražu) Mihailovića ne slave samo Srbijanci u Srbiji već i neki Srbi u Hrvatskoj, a hrvatska vlast o tome šuti. Josipa Broza Tita u Hrvatskoj se javno slavi i naziva “najvećim sinom naših naroda”, a svaku javnu uspomenu na pojedince iz NDH-a smatra se nepromišljenom provokacijom ili smišljenim fašističkim izazovom.

Korijeni nepravde

U Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine nema spomena o četirigodišnjem postojanju NDH-a, koji je bio proglašen 10. travnja 1941. godine. Hrvatska vlada, Sabor i predsjednik Tuđman, pod izgovorom stranog pritiska, glatko i lagano su prešli preko toga povijesnog razdoblja, ne vodeći nimalo računa o osjećajima onih koji su u proglašenju NDH vidjeli izraz hrvatskih želja. Zaboravili su čak i na vlastitu stranačku kampanju u kojoj je nekoliko mjeseci ranije dr. Franjo Tuđman, da bi dobio što više glasova, javno isticao da je NDH bio izraz hrvatskih povijesnih težnja. Da udovolji strancima, a još više sebi i jednom dijelu svojih pristaša, predsjednik Tuđman i njegova vlada su tada svjesno i namjerno, kao temelj današnje hrvatske države, Hrvatima podmetnuli Banovinu Hrvatsku iz 1939., te jugo-partizanski ZAVNOH iz 1943. godine, iako ti događaji, za razliku od NDH, nemaju državotvorna obilježja. Nakon toga slijedila je sramotna i za hrvatski narod ponižavajuća izjava Hrvoja Šarinića u Budimpešti, 21. kolovoza 1997. godine, u kojoj je NDH proglašen kvislinškom i zločinačkom tvorevinom. Bila je to jasna poruka hrvatskom narodu da zasluge za uspostavu današnje hrvatske države pripadaju onima koji njezin temelj vide u Titovom ZAVNOH-u i u kraljevoj tvorevini Banovini Hrvatskoj, a ne u NDH, koji je uza sve mane i propuste ustaškog režima, imao državotvorna obilježja i placet većine hrvatskog naroda.

Šarinićevu izjavu, te držanje i odluku predsjednika Tuđmana prema njoj i zaoštravanju odnosa između hrvatskih nacionalista i tzv. antifašista, nastojalo se tumačiti i opravdati kojekakim razlozima, ali uvijek na štetu pristaša i branitelja NDH-a.

U Globusu od 29. kolovoza 1997. godine Davor Butković je pokušao to učiniti ovim riječima: “Jasno je da predsjednik Tuđman prije šest godina, u prvoj godini domovinskog rata, nije mogao riskirati da se posvadi s brojnim proustaškim političkim emigrantima, jer je Hrvatskoj bila prijeko potrebna sva pomoć iz inozemstva. Sad su veze s emigrantskim političkim organizaijama mnogo veće opterećenje nego korist za Hrvatsku, osobito kad je riječ o proustaškim udrugama.”

Vjerojatno je Butkovićevo mišljenje bilo odraz političkih stavova i odluka tadašnje vlasti, jer su u to vrijeme važne državne i političke pozicije dobivali potomci onih koji su bili za Banovinu Hrvatsku i ZAVNOH, a ne onih koji su stvarali i branili NDH. Takva praksa nije bila u skladu s tadašnjim javnim isticanjem hrvatskog pomirenja i išla je na štetu većine Hrvata, posebno hrvatskih branitelja, koje su od tada pa nadalje, zbog “grijeha” njihovih očeva i djedova, sve hrvatske vlade lukavo mimoišle. Mnogi hrvatski branitelji i danas žive u siromaštvu, osamljeni i zaboravljeni, dok sinovi i unuci “partizanskih boraca” obilato žive u državi koju su obranili i sačuvali hrvatski branitelji.  Partizanska pravda?!  No, “povijest se ne briše – ni u svojim strahotama, ni u svojim veličinama, ničija, pa ni hrvatska, nikome za volju, ljubav, štetu ili korist“, učio nas je hrvatski filozof i politički mislilac, prof. Ivan Oršanić i zato nikakvi pritisci, nepravda, ni protupovijesni čini ne mogu i neće ugušiti istinu o Hrvatskoj i povijesnoj važnosti 10. travnja.

Oršanićevu filozofsku misao dr. Ivo Korsky je pojednostavio i izrazio ovim riječima: “No mi koji još uvijek vjerujemo u povijesni slijed kao temelj narodnog bitka i koji se ne odričemo nijednog razdoblja hrvatske prošlosti, koja nije uvijek bila ni sretna ni slavna, nego prečesto tužna i nesretna, mi koji i svoje političke protivnike smatramo nužnim i neuništivim dijelom toga lanca hrvatskoga narodnog bića, nećemo dopustiti da se ugasne ili da se zamrači u svijesti hrvatskog naroda prvi međunarodno priznati, iako neprihvaćeni, pokušaj hrvatskog oslobođenja i nezavisnosti.” (Dr. Ivo Korsky, Iz ideala u stvarnost, Zagreb, 2005., str. 337.)

NDH je bila država hrvatskog naroda

Nezavisnu Državu Hrvatsku se ne može smatrali fašističkom tvorevinom zato što je nastala u eri europskog fašističkog ludila, ili zato jer se silom prilika našla na strani sila Osovine. Važni povijesni događaji, među koje svakako spada i 10. travanj 1941. godine, uče nas da narod u uspostavi i obrani vlastite države, mora iskoristiti sve moguće šanse, ne gledajući na mišljenja i kritiku protivnika ili ideologiju onih koji mu u tom trenutku mogu ili hoće pomoći. Da je tadašnja hrvatska država bila spašena, danas nitko ne bi govorio o njezinom navodnom fašizmu, niti bi Hrvati početkom devedesetih godina ponovo vodili obrambeni rat protiv istih neprijatelja.

“Hrvatski narod nije htio Jugoslaviju ni godine 1918., ni 1926., ni 1929., ni 1935., ni 1938., ni 1941., a neće je ni danas… Kako se može – i smije – bacati krivnju i odgovornost za krvoprolića na Balkanu na hrvatski narod zato što je narod i zato što je kao takav htio svoju državu, tj. ono što imaju svi narodi Europe…, a mimoilazi se jugoslavenski izvor i sve projekcije kao i svi nosioci jugoslavenstva koji su idejni i stvarni graditelji nesreća na Balkanu. Otrov Balkana je u jugoslavenstvu. Nosioci otrova na Balkanu su nosioci jugoslavenstva.” (Citat uzet iz predavanja prof. Ivana Oršanića, održano dne 11. ožujka 1958. U Buenos Airesu, RH., br. 97., travanj 1974., str. 16.)

Tvorce i branitelje NDH se ne može nazivati fašistima i nacistima zato što su bili s Talijanima i Nijemcima. Hrvatski narod tada, kao ni devedesetih godina, nije imao mogućnost birati saveznike, već je prihvatio stranu koja je u tom času bila protiv Jugoslavije, koju su smatrali svojom tamnicom ne samo hrvatski nacionalisti, nego, nekoliko godina ranije, i komunisti. Zašto se Hrvate smatra fašistima zbog toga što su bili s Nijemcima i Talijanima, a Amerikance, Engleze i Francuze ne smatra komunistima, iako su bili u savezu s komunističkim Sovjetskim Savezom?

“Hrvati su se odlučili na savez s Hitlerovom Njemačkom, jer je alternativa tom savezu bila Jugoslavija sa svojim vidovdanskim kultom, s militantnim svetoslavljem, s krvlju u beogradskoj skupštini, s vješalima za Marka Hranilovića i Matiju Soldina, sa željeznim šipkama za Milu Budaka i Milana Šufflaya, Jugoslavija sa svojim batinama, zabranama, žandarima, volovskim žilama i glavnjačama…” (Dr. Tomislav Jonjić, Politički zatvorenik, br. 66, rujan 1997.)

Protivnike koji neprestano tvrde da su nam Nijemci i Talijani 10. travnja 1941. godine dali državu, treba upitati, kako to da nam nitko prije ni poslije toga nije dao državu. Države se ne daju poput božićnih ili rođendanskih poklona, već se stvaraju žrtvama i brane krvlju svakoga naroda koji želi upravljati sam sobom.

“Hrvatska nije ni u fašističkoj eri prihvatila fašizam, nego ga je samo više ili manje nevoljko podnosila. Prodanih duša bilo je i tada kao i sada, no najbolji hrvatski mislioci među hrvatskim nacionalistima nisu zastupali ni fašističko obožavanje države, ni nacističko obožavanje rase ili narodnosti.” (Dr. Io Korsky, Iz ideala u stvarnost, str. 339.)

Zaključne misli

Bez obzira na Izvorišne osnove i budimpeštansku izjavu Hrvoja Šarinića, u našim očima 10. travanj će uvijek biti pozitivan dio hrvatske povijesti i zato je važno da ga se sjetimo i slavimo, ali ne izvikivanjem otrcanih fraza, niti izljevom mržnje prema onima koji ga ne priznaju i ne prihvaćaju, već odgovornim radom, uzajamnom suradnjom i natjecanjem u po ponašanju i odnosu prema Hrvatskoj i svima onima koji u njoj žive. Samo tako možemo biti sigurni da ćemo osigurati bolju budućnost svom hrvatskom narodu.

U sjećanjima na NDH potrebno je izbjegavati isticanje tuđih natruha i nebitnih elemenata koji su Hrvatima bili nametnuti ili su ih oni sami uvodili iz taktičkih razloga. Slovo U bilo je uvedeno kao taktički znak u obrani od prisilnog nametanja fašističkog ili nacističkog znakovlja i zato je danas njegovo isticanje nevažno i nepotrebno.

Posebno moramo biti prisebni i čvrsti u suzbijanju ekstremnih stavova jugonostalgičara koji se nabacuju blatom na Nezavisnu Državu Hrvatsku, nazivajući je nacifašističkom, a kao dokaz ističu da je dizanje desne ruke bio ustaški pozdrav premda dobro znaju da su ga sile Osovine nametnule tadašnjoj hrvatskoj državi, kako bi dokazale svoju nadmoć nad Hrvatskom i Hrvatima.

Bez obzira što danas netko misli o NDH, nepobitna je činjenica da je ona za većinu Hrvata bila hrvatska država. “Možda naša Nezavisna i nije bila najnezavisnija, niti je to mogla biti u onom strašnom ratnom kaosu. Uostalom, potpuno nezavisnih država nema ni danas u svijetu. Činjenica je i to, da je naša Nezavisna bila država Ante Pavelića, i ustaška država, i država domobranska, ali je ona u prvom redu i na prvom mjestu bila država hrvatskog naroda, naša nacionalna država.” (Prof. Božo Dugeč; RH, listopad 1979., br. 121. Str.16).

Nekadašnji pripadnik i promicatelj Juugoslavije i jugoslavenstva, prof. Bogdan Radica u drugom dijelu svoje knjige Živjeti nedoživjeti, str. 658., potrebu i važnost države opisuje na ovaj način: “Biti Hrvat bez Države Hrvatske još uvijek zvuči bijedno i sakato. Kao torzo, bez ruku i nogu. Preneseno u dušu čovjeka, stvara ga vječnim tuđincem i bjeguncem. Pojedinac i cjelina osjeća da živi na cesti, preko koje gaze tuđinci. Mi Hrvatsku trebamo zbog mira i usavršavanja u nama samima. Ali Hrvatsku trebaju i naši susjedi, treba je Europa i svijet.”

Šime Letina


Podjeli
  • 5
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    5
    Shares
  •  
    5
    Shares
  • 5
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.