Porezna uprava radi samo po prijavi , nesrazmjer imovine…

Slušamo stalno o borbi protiv korupcije, a istovremeno gledamo kako se vladajući bore protiv osnivanja” Istražnog povjerenstva”, koje bi se formiralo u Saboru.

Argumenti  protiv osnivanja su nikakvi, pozivaju se na institucije koje su zakazale u svim segmentima.

Porezna uprava radi samo po prijavi, nesrazmjer imovine procesuira i tek kada dobije podatke od USKOK-a.

U proteklih 10 godina naplatili su poreza tek 13,8 milijuna na godinu.

Samo je Nadanu Vidoševiću utvrđen nesrazmjer, dakle nema pokrića imovine s prihodima za 32 milijuna,

 Ivo Sanader za 24 milijuna.

Da institucije rade svoj posao bili bi ulovljeni na prvom milijunu.

Umjesto da angažiramo sve raspoložive snage, da se prevrne i pretrese svaka torba, svaki račun, naši vladajući usmjerili su svu artiljeriju na oporbu koja želi pomoći u istraživanju.

Ovih dana svjedočimo koliko je to uzelo maha i borba protiv korupcije trebala bi biti strateški plan broj 1 u našoj državi, važan kao i izgradnja mosta za Pelješac, jer taj most neće donijeti toliko novaca koliko se može zamračiti, sakriti a i potrošiti u egzotičnim destinacijama.

Da Vlada želi raščistiti s korupcijom trebala bi zaposliti dodatni kontingent Kineza, koji bi baš kako vrijedno rade na mostu, istjerali sve jazavce iz rupa, skupa s njihovim torbama, imovinu vratila tamo od kuda je došla.

No u iščekivanju komisije iz EU,Vlada uzima vremena da se za skrovišta za torbe kopa dublje, da se imovina raspodijeli ravnomjernije, da se pronađu pravi prijatelji koji će bolje znati sakriti.

Na kraju će biti malo uhvaćenih, a to će biti ono

“Tko se nije skrio, magarac bi bio!”

Jer krasti može svatko ali treba znati i sakriti.

Protiv Gucića se već jako dugo vodi postupak, on negdje troši ono što je pospremio, a stanari zgrade u kojoj veći dio posjeduje njegova tvrtka, ne mogu obnoviti zgradu jer on ima drugačije planove, misli otkupiti cijelu zgradu i prenamijeniti ju po svojim planovima.

Čovjek ne može u Hrvatsku, ali može ucjenjivati ostale stanare.

U toj gunguli nelogičnosti, nepošteno stečena imovina ostaje u vlasništvu firme koja ne posluje, čak je i isporuku vode otkazala.

S druge strane deložiraju se ljudi iz stanova koji zbog gubitka posla ispuste ratu dvije kredita, ovrhom se nabiju dodatni troškovi i kredit postaje nenaplativ.

Dešava se i to kad se čovjek iznenada razboli, ne dao Bog da se kredit mora otplaćivati u mirovini. A praksa koju je sprovodila država, da se radnici zapošljavaju na neodređeno tri godine, pa jedan dan otkaza, pa opet tri godine, nije omogućila mladim ljudima da se u mladosti osamostale kredite su dizali kao srednjovjećni ljudi, male plaće uvjetovale su dugi rok otplate i dođe bolest i više se ne može ni živjeti od plaće a kamoli otplaćivati kredit.

Ovih dana najavljuje se ukidanje TV signala i prelazak na novu tehnologiju. Mnogi umirovljenici samci s malim mirovinama neće biti u stanju kupiti niti nove risivere, a kamoli nove televizore.

Najavljuje se novo zaključavanje starijih ljudi zbog pandemije.

Televizor je bio tim ljudima jedina veza sa svijetom, jer mnogi sami procjenjuju da su za njih bilo kakva druženja prerizična.

Nitko se nije sjetio da se tim ljudima pomogne, da im se pokloni bon za taj risiver.

Mnogi neće moći izdvojiti 200 kuna, ostat će potpuno odsječeni od svijeta i ljudi.

Depresija  u koju će upasti ti osamljeni, stari nemoćni ljudi, koštat će državu puno više od risivera  za TV.

Udruge koje dobivaju novce za uključivost umirovljenika u društvo, potpuno su zakazale,nisu se prilagodile zahtjevnom izazovu vremena u kojem živimo.

Samo jedna pronađena torba, jedan pronađen nezakonito stečen stan, riješio bi problem risivera za umirovljenike s malim mirovinama, za jedan manji grad.

No ništa bez volje vladajućih, dio stanovništva koji je u nasljeđe ostavio državu, potpuno je zaboravljeno, nema opravdanja da će uskoro polovica stanovništva biti na rubu gladi.

Granica siromaštva je postavljena, ozbiljna Vlada morala bi poštivati granicu koju je sama odredila.

Sve drugo samo su puste priče ljudi koji vode državu bez empatije, bezbrižno se nadmudruju u pametovanju, dok im građani gladuju.

Dragica Trumbetaš