By Kao što je bilo najavljeno na ovom portalu, ali i na drugim portalima, u utorak 20. siječnja 2026. u hotelu Westin u Zagrebu održan je Okrugli stol u organizaciji Hrvatskog društva ekonomista. Okrugli stol održan je pod naslovom „Razvoj marina i upravljanje pomorskim dobrom: balans između nacionalnog ulaganja i stranih interesa“, a sačinjavalo ga je 7 panelista i jedan uvodni izlagatelj.
Svrha ovog Okruglog stola bilo je skretanje pažnje vladajućoj politici na realno moguće probleme koji će se vrlo izvjesno pojaviti ako se nastavi postojeća politika upravljanja i korištenja pomorskog dobra kao visokovrijednog hrvatskog resursa. Također, svrha ovog Okruglog stola bila je također edukacija hrvatskog puka kako bi se u nacionalnom širem krugu shvatila važnost nadzora nad pomorskim dobrom te kako bi se njegovo korištenje usmjerilo prema hrvatskom poduzetništvu uz razložni i nadzirani ulazak stranog kapitala. Stoga je prisustvo Okruglom stolu bilo otvoreno za sve.
Poziv na ovaj Okrugli stol upućen je nadležnim ministarstvima, političarima u vlasti, kao i oporbi, čelnicima turističkih udruga i mnogima, na što se nitko od ministarstava i političara nije odazvao. Ipak, Okruglom stolu pristupimo je oko 70tak osoba, uglavnom doktora znanosti i visokoobrazovnih ljudi.
U svrhu informiranja javnosti putem ovog portala navodim, u nastavku, glavne misli iznesene na ovom uvaženom skupu.
Okrugli stol poticajnim pozdravnim govorom otvorio je Predsjednik Hrvatskog udruženja ekonomista Hrvatske, profesor Darko Tipurić. S obzirom da se radi o javnosti poznatim sudionicima ovog Okruglog stola, u nastavku ovog teksta nikoga neću titulirati.
Nakon pozdravnog govora Darka Tipurića, Tihomir Luković je prisutne, uvodnim izlaganjem informirao o problematici koja je osnovna tema ovog Okruglog stola, a to su strane investicije kao i razni oblici preuzimanja gospodarskih subjekata na hrvatskom pomorskom dobru. Tu se postavilo osnovno pitanje, da li su strane investicije, njihova postojeća struktura u aktualnim hrvatskim uvjetima nešto dobro ili loše što se dešava u Hrvatskoj. Ovo se pitanje postavlja kao nastavak spoznaja o gubitku hrvatskih banaka, gubitka nadzora nad trgovačkim lancima, jer su zagospodarili strani lanci, sve jasnijem gubitku hrvatskih medija, i ostalo. Zar nismo iz svih tih gubitaka nešto naučili ili pak srljamo i nadalje u nove gubitke?
Pitanje ulaska stranih investicija zaoštrava se sve jasnijim osjećajem da hrvatska ekonomija poprima kolonijalna obilježja, što znači nemogućnosti oblikovanja i nadziranja razvoja hrvatske nacionalne ekonomije koja bi štitila i realizirala hrvatske nacionalne interese. Sukladno navedenoj problematici i aktualnim pitanjima koja traže odgovor, iznesene su sljedeće misli sudionika ovog Okruglog stola.
Luković je u svom uvodnom izlaganju, odmah na početku iznio upozorenje nobelovca Josepha Stiglitza koji kaže: Uglavnom države i njihove ekonomije u tranziciji raspolažu s vrijednim prirodnim resursima. Bilo bi za očekivati da one koristeći svoje resurse dinamiziraju svoj gospodarski rast, ali se događa suprotno, sve do povećanja siromaštva u tim ekonomijama. Njihova su prirodna bogatstva u fokusu interesa velikih korporacija koje korupcijom s centrima moći u tim državama i politikom, preuzimaju prirodna bogatstva ekonomija u tranziciji. Taj fenomen Stiglitz naziva „paradoksom prirodnog bogatstva“, a sastoji se u tome da države bogate prirodnim resursima, nakon ulaska stranog kapitala, često obilježava kronična ekonomska zaostalost i siromaštvo većine stanovništva. U nastavku svog uvodnog izlaganja Luković upozorava na gubitak hrvatskog vlasništva nad hotelima sa 4 i 5 zvjezdica, pa su hrvatskim poduzetnicima ostali samo hoteli sa 2 i 3 zvjezdice namijenjeni gostima niske potrošačke moći. Osim hotela, na oko 6.100 km hrvatskog pomorskog dobra, Luković upozorava na neprihvatljivo stanje vlasništva nad hrvatskim marinama. Svojom prediktivnom analizom Luković dolazi do procjene da će do 2030. oko 50% vezova marina biti u vlasništvu stranog kapitala. Ova procjena je posebno važna, jer je treba povezati sa 2 nedavna istraživanja (jedno u Istri, a drugo u Srednjoj Dalmaciji) koja su nedvojbeno potvrdila sljedeće:
- Marine koje su smještene u manjim općinama i mjestima, a kojima obiluje hrvatska obala, ključne su za razvoj lokalne zajednice pa i šire.
- Društveno odgovorno poslovanje (DOP) marina u hrvatskom vlasništvu pokazuje visoki stupanj zajedništva sa lokalnom zajednicom.
- Društveno odgovorno poslovanje (DOP) marina u stranom vlasništvu pokazuje potpuni izostanak zajedništva sa lokalnom zajednicom.
To znači, da se poslovanje marina ne smije promatrati usko u okviru marine nego znatno šire, jer lokalna zajednica svoj razvoj temelji na suradnji sa vlasnikom marine. To se otvara pitanje zaštite hrvatskih marina i hrvatskog interesa što upućuje na Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama. Tu Luković ističe Francusku, Italiju i Španjolsku, kao glavne konkurente Hrvatske u nautičkom turizmu, a koje su marinama omogućile produženje koncesije nakon isteka koncesije. Nasuprot toga, Hrvatska hrvatske marine člankom 62. Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama izlaže nelojalnom natjecanju i gubitku koncesije. Tada se otvara problem obeštećenja vlasnika marine, što istim zakonom potvrđuje neprihvatljivu činjenicu da u Hrvatskoj zakone koji se tiču ekonomije pišu pravnici ignorirajući ekonomsku struku. Luković ističe primjer jedne marine koja ima tržišnu vrijednost oko 500 milijuna eura, a obeštećenje, kako ga je Zakon regulirao, kao „neamortizirani dio imovine“ iznosi tek 2 milijuna, pa se pita „Koga štiti ovaj zakon?“
Na poziv sjajnog moderatora Domagoja Hruške prvi panelist, istaknuti analitičar Ljubo Jurčić u svom poznatom stilu, jednostavnim rječnikom, pun znanja i iskustva, obrazložio je model i način kako se razvijene države postavljaju prema stranim ulaganjima (FDI). Koristeći kategoriju BDP-a, Jurčić ističe razliku između BDP-a (teritorijalni, uključujući strane investicije) i BNP-a (nacionalni, prilagođen neto primanjima). Razlika između njih predstavlja neto efekte stranog kapitala i primanja. Na temelju takvih analiza privatni instituti (ne državni) koji rade za državu, oblikuju ciljevi i strategije za srednjoročno (7 godina) i dugoročno (30+ godina) razdoblje, procjenjujući koristi za nacionalnu ekonomiju. Takvi dokumenti i prijedlozi vrlo jasno obrazlažu na koji način, koliko i kako FDI donose boljitak nacionalnoj ekonomiji, a što se zatim vrlo precizno nadzire. Ono što je ključno, kako Jurčić ističe, su tri makro-sektora od posebnom nacionalnog interesa, proizvodnja oružja, proizvodnja hrane i zdravstvo. Ta tri sektora su od dugoročnog strateškog interesa države koja ih održava i razvija kao sustav obrane u slučaju bilo kakve nacionalne ugroze u kojoj država, odnosno građani moraju preživjeti najmanje godinu dana pa i duže. Pritom je uloga države izuzetno proaktivna u segmentu nacionalnog poduzetništva koji je ključ svake nacionalne ekonomije.
Blisko nacionalnom interesu, moderator Hruška postavlja pitanje Damiru Krešiću kao iskusnom direktoru Hrvatskog instituta za turizam, na koji način on vidi razvoj turizma i nautičkog turizma u Hrvatskoj? Manirom izuzetnog znalca i dobro informiranog znanstvenika Krešić ukazuje na problem kvalitete hrvatskog turizma koja očito pada. Tu ističe kako su hoteli u strukturi smještaja i smještajnih kapaciteta Hrvatske gotovo na dnu, dok su na vrhu niskokvalitetni i jeftini smještajni kapaciteti privatnih obiteljskih apartmana. Kako Krešić ističe, na to se nadovezuje problem devastacije prostora, a što ističe i akademik Barišić u sklopu analize problema prostora koji se povezuje sa turizmom. Svi takvi problemi godinama se nagomilavaju u Hrvatskoj što je rezultat visoki stupanj devastiranog prostora u hrvatskom priobalju, kao i niskobudžetni turizam koji se razvija.
Treći panelist bio je više puta međunarodno nagrađivani hrvatsko poduzetnik Franjo Pašalić vlasnik marina Frapa u Rogoznici i Dubrovniku. S obzirom da je svoje „carstvo“ marina Pašalić razvio isključivo svojim radom, poduzetničkim sposobnostima, stalnom učenju i spoznajama iz cijeloga svijeta, podržavajući kao mecena mnoge znanstvene projekte, kao i ovaj Okrugli stol, to je posve kompetentan progovoriti o problemima hrvatskih marina i hrvatskog poduzetništva. U njegovom stilu, bez dlake na jeziku Pašalić uvijek argumentirano i otvoreno kritizira ali i nudi rješenja stečena iz svoje bogate prakse. S obzirom da je naglo obolio od gripe, a da je bio vrlo zainteresiran za ovaj Okrugli stol, Pašalić je poslao svoje pismo i očitovanje na temu ovog Okruglog stola. Iz tog pisma htio sam citirati ključne misli, ali cijelo je pismo toliko dobro, važno i jasno da ga citiram u cijelosti, a dolazi kao odgovor moderatora na pitanje „kako Vi kao uspješni hrvatski poduzetnik vidite ulazak stranog kapitala u hrvatski marine?“: „Možda je pravo pitanje zapravo obrnuto: zašto domaći kapital danas gotovo uopće ne sudjeluje u razvoju hrvatskog nautičkog turizma?Hrvatska je u ovom sektoru imala vizionare još u bivšem sustavu. ACI je nastao u vrlo ograničenim okolnostima, ali zahvaljujući pojedincima koji su imali znanje, upornost i dugoročnu viziju. Taj sustav i danas živi. No, ako se zapitamo tko danas stoji iza hrvatskih poduzetnika kada žele razvijati novu marinu ili ozbiljno unaprijediti postojeću, odgovor je, nažalost, vrlo jednostavan, Nitko.
Banke od domaćih investitora traže trostruke garancije, politička i institucionalna potpora praktički ne postoji, a regulatorni okvir često više obeshrabruje nego što potiče. U takvom okruženju domaći kapital se povlači, ne zato što nema znanja ili volje, nego zato što nema elementarne podrške. Istovremeno, strani investitori dolaze s potpuno drugačijom startnom pozicijom. Iza njih stoje njihove banke, njihove razvojne agencije i njihove države. Logično je da oni najčešće ne grade od nule, nego kupuju već razvijene projekte. To nije kritika, to je racionalno ponašanje kapitala. Njihov interes, u pravilu, nije dugoročni razvoj hrvatske nautike ili turizma kao sustava, nego optimizacija poslovanja: nekoliko godina upravljanja, povećanje EBITDA-e, kozmetička ulaganja i izlaz iz investicije. Obično po većoj cijeni sve prepuštaju nekom sljedećem stranom ulagaču. To je legitiman poslovni model, ali nije razvojna strategija hrvatske države.
Dopustite mi jednu osobnu činjenicu. Ja kao povratnik iz Njemačke nakon 30 godina rada počinjem graditi Marinu Frapa koja je građena u toku rata od 1993. do 1998. godine. Više od dvadeset godina Frapa je proglašavana najboljom marinom u Hrvatskoj i 2-3 puta u Europskoj uniji. Znate li koliko je puta netko iz nadležnih državnih institucija došao službeno posjetiti i pitati kako je to postignuto i što se iz toga može naučiti ili pomoći? Nijednom. To dovoljno govori o odnosu države prema domaćim investitorima. A koliko i dan danas imam problema sa Marinom u Dubrovniku ili projektom „Resortom Medine“ u Rogoznici koji bi se trebao početi graditi, nemojte ni pitati!
Ali dobro valjda ću i to prebroditi kao i sve do sada. Koliko ću još imati volje i snage ovako gurati, ne znam! I zato se danas pitamo tko će sutra biti vlasnici hrvatskog nautičkog turizma? Ako se ništa ne promijeni u odnosu države, financijskog sustava i regulatornog okvira, odgovor je vrlo jasan: neće to biti domaći kapital niti hrvatsko poduzetništvo. To nije sudbina. To je posljedica odluka. A za posljedice, na kraju, uvijek snosimo odgovornost mi sami.
S poštovanjem.
Franjo Pašalić
Mislim da je Pašalić u svom pismu sve jasno rekao pa je svaki komentar nepotreban.
Četvrti panelist bio je kapetan duge plovidbe i dipl. iur Branko Kundih, vlasnik prestižnog portala www.pomorskodobro.com kao i autor knjige „Hrvatsko pomorsko dobro, geneza nereda & prijedlog rješenja“. Nakon odluke da se nakon oplovljenih „sedam mora“ usidri u Rijeci i diplomira pravo Kundih je cijeli svoj život posvetio pomorskom dobru, istraživanjima i reguliranju pravnih pitanja brojnih problema koja se ne rješavaju. Sukladno iskustvu i radu Kundiha, moderator Hruška zamolio je kap. Kundiha da komentira novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (2023.). U svom izlaganju Kundih je navedeni zakon ocijenio kao izuzetno štetan, nekvalitetan i izuzetno površan pa ga je karakterizirao kao „vrijeđanje zdrave pameti“. Kako navodi, brojna pitanja su neriješena, kao pojam i crta pomorskog dobra, vlasnički odnosi, dosjelost stara više od 100 godina i mnoga druga pitanja ostala su neriješena, a bez kojih je postavljanje tog zakona prava avantura u nepoznato. Promatrajući povijesno ovaj zakon, Kundih zaključuje da su rješenja novih zakona, sve do ovog zadnjeg, sve gora i gora. Pritom Kundih upozorava da se pomorsko dobro mora razmatrati interdisciplinarno, u čemu ekonomija ima glavnu riječ, a pravna struka ima zadatak pravno oblikovati zadano. Hrvatska stvarnost je sasvim drugačija, što znači da pravna sutra u potpunosti ignorira ekonomiju i sve ostalo te samostalno i samovoljno oblikuje ovaj Zakon. Također ističe kako je nivo znanja saborskih zastupnika vrlo nizak, jer u tijeku rasprava hrvatski sabornici su se usmjerili na plaže, koje se vrlo lako riješe, dok su prave probleme posve zanemarili, odnosno nisu ih shvatili. Kundih također ističe zanemarivanje obeštećenja vlasnicima marina kod oduzimanja koncesije ili kod preuzimanja marina, u čemu je primjerice Goodwill izostavljen, a sve iz razloga što pravna struka ne razumije taj pojam. Kundih također ističe nelojalnu konkurenciju države prema marinama, otvarajući jeftina privezišta za jahte i na taj način nelojalno konkurirajući hrvatskim marinama.
Nakon Kundiha moderator se obratio Juraju Bukši, direktoru Nautike, ACI d.d. sa pitanjem kako ACI vidi svoju budućnost u svjetlu mogućeg ulaska stranog kapitala u strukturu vlasništva, a koja je kod ACI-a sada 79% državno vlasništvo. U tome Bukša ne vidi ništa negativno, jer su marine ACI-a vrlo stare pa traže nove investicije i to minimalno oko 10 milijuna po marini za njihovu obnovu, a ACI nema ta sredstva. Također, smatra da je država neadekvatan vlasnik i poduzetnik te je nastavak privatizacije sasvim logičan i pozitivan put ACI-a, s ciljem očuvanja marina aktivnima i dobro opremljenima.
Naredno obraćanje moderatora Hruške bilo je našem istaknutom i renomiranom demografu Tadi Juriću koji intenzivno istražuje demografske promjene u Hrvatskoj. Svoja istraživanja Jurić postavlja s pozicija stranih interesa koje rado prihvaćaju hrvatske emigrante, a koji su u svemu povoljniji od Azijata koji dolaze u valovima. Kako Jurić jasno ističe, gubitak nadzora nad nacionalnom ekonomijom uvjetuje i demografsku katastrofu Hrvatske. Njegova analitička predviđanja kažu da će 2050. Hrvatska imati oko 2 milijuna hrvatskih građana i oko 2,1 milijuna stranaca. Na taj će se način bitno primijeniti kultura i nacionalni životni mentalitet Hrvatske, što znači da će povratak hrvatskih emigranata, koji su danas iseljeni u državama Europske unije, biti u potpunosti onemogućen. Odnosno, sukladno aktualnim politikama koje su ekonomsko-demografski uvjetovane, Hrvatska preuzima ulogu kolonije iz koje se uvoze ljudski resursi, posebno obrazovani, ali i svaki drugi, dok u Hrvatsku stižu neobrazovani stranci iz svih nerazvijenih država koji nameću svoju kulturu i bitno mijenjaju Hrvatsku. Zaključno, kako navodi Jurić, zanemarivanje zaštite nacionalnih interesa i resursa, kao i neplansko i nestrateško prihvaćanje stranih investicija (FDI) koje polako dominiraju cijelim nacionalnom ekonomskim i društvenim sektorima demografski se uništava Hrvatska.
Kao zadnji panelist, o problemu stranih ulaganja govorio je najobrazovaniji hrvatski političar i istaknuti poznavatelj svjetskih prilika i kretanja, Miro Kovač. On, slično kao i Jurčić, ukazuje na postupanje razvijenih država prema stranim ulaganjima (FD) u čemu svaka država, neke svoje resurse i industrije stavlja na popis nedodirljivih stranom kapitalu i čuva ih samo za sebe ili pak omogućuje tek djelomični ulazak koji zatim pomno nadzire. Svaka država analiza doprinose stranih ulaganja nacionalnoj ekonomiji, doprinose veoma strog i ciljno jasno postavlja, a zatim nadzire. Manirom iskusnog poznavaoca međunarodnih prilika i sustava djelovanja razvijenih država Kovač ističe kako je Njemačka razvila sustav nadzora stranih investicija (FDI screening) kako bi zaštitila ključne sektore poput strojarstva, kritične infrastrukture i visokotehnoloških industrija od preuzimanja koja ugrožavaju nacionalnu sigurnost ili javni red, a posebno od investitora iz Kine. Njemački model poslužio je Europskoj uniji da oblikuje EU okvir pa je Europska unija usvojila preporuke za suradnju među članicama. Model funkcionira i nadzora FDI u Njemačkoj zakonski je reguliran Zakonom o vanjskoj trgovini i plaćanjima (AWG) i nacionalnom Uredbom (AWV, Außenwirtschaftsverordnung), s obveznim pregledom za određene sektore. Sukladno Njemačkoj, EU Regulacija 2019/452 (Regulation (EU) 2019/452 of the European Parliament and of the Council of 19 March 2019 establishing a framework for the screening of foreign direct investments into the Union) osigurava suradnju na način da članice dijele informacije o FDI koje utječu na sigurnost ili javni red, s fokusom na kritične sektore poput poluprovodnika, AI, biotehnologije, svemirske tehnologije i kritičnih sirovina. Revizija iz 2024./2025. uvodi obvezan screening u svim članicama za navedene sektore, uključujući indirektne i greenfield investicije, harmonizirane procedure i EU bazu podataka za detekciju rizika. Kako izgleda, uredba o nadzoru stranih investicija još uvijek „putuje“ prema Hrvatskoj, a koje će godine stići u Hrvatsku još uvijek nije poznato,,, mala šala, ali gorka istina za Hrvatsku.
I na kraju, u više nego zanimljivom izlaganju panelista prošla su skoro 2 sata, a reklo bi se da tijekom izlaganja „muha nije ni zucnula“ koliko je bilo zanimljivo. Prisutni su sa osobitim zanimanjem slušali pa je prava šteta da cijeli Okrugli stol nije sniman za širu publiku. Nakon završetka izlaganja svi su se okupili na prelijepom domjenku u organizaciji Westina pa se ugodan razgovor produžio do kasnijih večernjih sati.
Ovakvi susreti i izlaganja nasušna su hrvatska potreba široj publici, jer kako Tipurič u svom članku „Ogled o morokraciji“ obrazlaže, morokracija je preuzela Hrvatsku. Da bi čitateljima ovog portala bilo jasnije, morokracija je termin koji označava oblik vladavine ili upravljanja u kojem na ključne položaje dolaze nekompetentne, intelektualno slabije ili etički upitne osobe, često na temelju lojalnosti umjesto stručnosti.
Tipurić je na kraju najavio daljnje akcije Hrvatskog društva ekonomista, u čemu ostaje nada da će hrvatska politika shvatiti koliko takve akcije omogućuju razvoj Hrvatske, kao i zaokret sa ovog puta Hrvatske kao svekolike kolonije.
Bože čuvaj Hrvatsku!
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 22. siječnja 2026.
