By Je li u Hrvatskoj sve moralo stati zbog epidemije koronavirusa?
Evo, u našoj se državi mjesečno dijagnosticiralo oko 2000 ljudi s rakom. Sad je i to stalo, kao da više nema ove teške i opake bolesti. S druge pak strane, oni koji se liječe od tumora više ne mogu na dijagnostičke preglede.
Jel to znači da su izliječeni?
Među ljudima koji ne mogu na daljnje preglede, među ostalima je i veliki broj hrvatskih branitelja. Sjećamo se, nije to bilo tako davno, kako su se u Ministarstvu hrvatskih branitelja (s pravom!) hvalili preventivnim specijalističkim pregledima, gdje su tada baš tim ljudima relativno na vrijeme otkrivene i teške bolesti.
Uz to svaki dan i dalje najmanje desetak branitelja umire.
Epidemija koronavirusa, nakon što prođe, ostavit će iza sebe i veliki broj čak i smrtno stradalih ljudi, kojima nije na vrijeme pružena zdravstvena zaštita.
Dakle, ne će nastradati samo i isključivo oni koji žive od turizma, vlasnici kafića, obrtnici i slični, kojima se već sada putem različitih mjera pokušava i financijski pomoći.
Bojimo se da će najviše nastradati tzv. mali ljudi koji nemaju kafića, vile za iznajmljivanje na moru i slično, koji žive isključivo od svoje plaće ili mirovine.
Ne znamo, je li tko čuo glas prof. dr. sc. Eduarda Vrdoljaka, predsjednika Hrvatskog onkološkog društva, koji je rekao da se nije smjelo dogoditi da se zanemare ostali, prije svega, teški bolesnici.
Koronavirus je teška, ali zašto se dopustilo na milost i nemilost ostale bolesnike, zašto se nisu organizirali posebni odjeli u zdravstvenim i inim ustanovama, gdje bi ljudi, poglavito koji se liječe od tumora i drugih bolesti mogli odlaziti na redovne preglede?
U većini bolnica stoji obavijest da se sve takve stvari do daljnjeg obustavljaju!?
A što je ostalo od onoga da se ljudi na vrijeme jave svojim liječnicima, da na vrijeme dođu na preglede, jer u protivnom…?
Bojimo se da je i nas ova epidemija uhvatila na spavanju.
Evo, zar nije sramota da nismo imali ni prijeko potrebne zaštitne maske, pa ni dovoljno sredstava za dezinfekciju?
Od općina, gradova, županija, pa do najviših državnih tijela kupovalo se sve i sva.
Na maskama se „ne mogu“ zarađivati enormna sredstva, pa ih nije ni bilo na zalihama.
Hoće li netko odgovarati što nije bilo (kad je trebalo) ni običnih zaštitnih maski?
Na početku hrvatskog obrambenog Domovinskog rata također nije bilo „ničega“. Ljudi su u tenisicama, pa čak i bolesni, s oružjem kojeg su sami kupili, odlazili braniti Domovinu.
Život nije stao.
Ribari su lovili ribe, poljoprivrednici sadili pšenicu i kukuruz, a u bolnicama su se liječili i onkološki bolesnici.
A što je sad ovo? Ako ne umremo od koronavirusa, umrijet ćemo od teških bolesti, jer ih nismo na vrijeme otkrili, odnosno nismo se liječili.
Da stvar bude još i gora, ljudi ne mogu ni do stomatologa, ako nije hitno!
Bože, pomozi!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
