By Od početaka organiziranog ljudskog življenja, korupcija je bila njena prateća pojava. Korupcija se često povezuje sa siromaštvom, ali ona je ipak, u manjoj ili većoj mjeri, zastupljena u svim ekonomijama, bile one u tranziciji ili visoko razvijene. Ništa nije apsolutno, pa tako nisu ni negativni efekti korupcije, ali ostaje otvoreno pitanje, kada, zašto i u kojim se uvjetima korupcija i njeni efekti javljaju. Iz iskustva možemo procjenjivati da je korupcija jedna od ruku kriminala, koji, kad u ekonomiji postane dominantan, gotovo da postaje zakonit. Takav pojavni oblik korupcije, gotovo da dobiva svoju logiku postojanja. Poznat je kolumbijski kriminal, vezan za drogu, koji drži značajan dio nacionalne ekonomije, a korupcija je u takvim uvjetima njegova popratna pojava. Ipak, u europskim uvjetima, korupcija je društveno i gospodarsko zlo, koje ima svoje duboko negativne posljedice.
Svaki proces, na svom početku, ima fazu kaosa, a to se posebno odnosi na razdoblje formiranja novih država. Primjera radi, sve države koje su se rađale nakon drugog svjetskog rata, prolazile su kroz kaos rađanja, kao prvu razvojnu fazu, ali ta faza ne smije dugo trajati. Desi li se, da faza kaosa predugo traje, korupcija postaje činitelj nacionalne ekonomije, koji u fazi konsolidacije države i uvjetima gospodarskog rasta, traži organiziranu borbu protiv nje, prije svega političku. Hrvatska je primjer predugog rađanja i kaosa, a što je, zadnjih godina, rezultiralo organiziranom borbom protiv korupcije i kriminala, sa vidnim učincima.
Razvijene zemlje zapadne Europe razvile su sustave sprječavanja korupcije, koji su veoma učinkoviti, ali i pored toga, korupcija se povremeno javlja i poprima oblik nacionalnog skandala. Transparentnost svih događanja, pa tako i korupcijskih afera, karakteristika su uređenih razvijenih društava i ekonomija zapadne Europe. Razvijene zemlje Europe primjer su zemljama u tranziciji, ali poteškoćama europskih tranzicijskih zemlja treba ipak oprezno i selektivno pristupiti.
Novi milenij, donio je nove države i velike promjene u njihovim ekonomskim i političkim sustavima. Gotovo nijedna se zemlja u tome nije snašla, a „pamet“ je neselektivno dolazila iz razvijenog vanjskog svijeta. Upute koje su bile usmjerene na zemlje u tranziciji, nerijetko su poprimale oblik isključivog uvjetovanja. Pritom, te upute nisu respektirale specifičnost okruženja, to jest uvjeta u kojima se odvija tranzicije neke ekonomije, te su, upravo te upute, produbile probleme u zemljama u tranziciji. Ipak, bez obzira na to, korupcija u europskim ekonomijama negativnost je koja se treba svesti na nivo signifikantne ne utjecajnosti, i to ne samo na nivou nacionalne ekonomije, nego i na nivou globalne ekonomije, koja povezuje nacionalne ekonomije, a time prenosi njihove probleme sa jedne na drugu.
Key words: korupcija, gospodarski rast, tranzicijske zemlje, globalna ekonomija, utjecaji svjetskih institucija
Abstract:
According to the global assessment, corruption is a type of criminal behavior and its negative reflection takes place in all economies of the world.
The relation between corruption and economic growth is inversely proportional. However, some research evidence to the contrary, but these are very rare exceptions. Viewed in terms of European business and life, corruption is particularly developed in the countries in transition, although rule that corruption is a phenomenon of the poor economy, it is not scientifically proven. Corruption occurs both in the developed economies. However, significant differences in the system to prevent corruption in developed economies is very effective. For example, Germany, is very extensively used as a controlling instrument for the prevention of corruption, as opposed to Croatian which is far from introducing Controlling the civil administration.
When analyzing corruption in Croatia, it is necessary to take into account the factors that led to it. They are all clearly see the errors of big and powerful international institutions that have underestimated the knowledge of the countries in transition and tried to impose models and solutions, which are in most cases proved to be poor. Therefore, Croatia is expected to not only deal with corruption and other negative aspects that have accumulated in it over the years, but also to build routes and the system of economic development compatible with the Croatian economic environment and development goals.
Key worlds: Corruption, economic growth, transition countries, the global economy, the impacts of global institutions
Sadržaj:
1. Uvod (T. Luković)
2. Korupcija i gospodarstvo, povijesna činjenica (D. Piplica)
3. Korupcija u gospodarstvu u nastanku novih ekonomija (D. Piplica)
4. Rađenje hrvatske države i strani utjecaji (T. Luković)
5. Suzbijanje korupcije kao uvjeta razvoja hrvatskog gospodarstva (D. Piplica)
6. Controlling kao instrument borbe protiv korupcije, case Njemačka (T. Luković)
7. Zaključak (T. Luković)
Literatura
1. Uvod
Činjenica, globalizacije svjetske ekonomije, ukazuje na mega promjene u svim segmentima društva. Fenomen globalizacije, koji se manifestira promjenama, uvodi nove odnose, relacije, načine razmišljanja i kriterije, nove socijalne sustave, ali kapitalizam kao gospodarski sustav ostaje bez konkurencije. Kapitalizam, koji, sa ekonomskog aspekta, ima dominantni tržišni karakter, bremenit je sam sobom.
Svaka promjena, pa tako i globalizacija, unosi fazu kaosa, u kojoj se javljaju neželjene pojave, kao primjerice, korupcija. Korupcija potresa sve subjekte, od tvrtki, preko države, do najvećih i najutjecajnijih svjetskih institucija. Ona pogađa razvijene i nerazvijene, a prisutna je na svim kontinentima svijeta. U Europi potresa države, banke i gospodarske subjekte, potkopavajući „srce“ svakog uspješnog političkog i gospodarskog sustava, povjerenje. Gubitak povjerenja dovodi do zaostajanja u razvoju, dakle, do izostanka investicija, to jest, do povećanja kamata na investicije. Borba protiv korupcije postala je ujedno borba za razvoj, ponajprije, svake nacionalne ekonomije, a zatim i globalnog gospodarstva.
Predmet ovog istraživanja je korupcija, kao fenomen, koji je postao kočnica gospodarskog razvoja, ne samo u razvijenim zemljama Europe, nego posebno u tranzicijskim zemljama, a kojima pripada i Hrvatska. Problem korupcije u gospodarstvu, još uvijek nije dovoljno istražen, a negativni učinci korupcije ukazuju na potrebu novih istraživanja, kojima se i ovo pridružuje.
Svrha ovog istraživanja je demistifikacija barem nekih negativnih efekata korupcije, sa posebnom osvrtom na Hrvatsku. Činjenica, da je Hrvatska jedna od prvih zemalja balkanske regije koja je, paralelno sa domovinskim ratom, ušla u proces gospodarske i političke tranzicije, nije ujedno pozitivna činjenica. Zašto nije pozitivna, i kako se to manifestiralo na gospodarski razvoj, potrebno je istražiti. Cilj je ovog istraživanja, ne samo potvrditi negativne efekte korupcije na gospodarski razvoj, nego specificirati pogreške koje su dovele do razvoja korupcije. Dakle, cilj je istraživanja pridonijeti sprječavanju korupcije, to jest njenom svođenju na nivo gospodarske neučinkovitosti.
Osnovnu hipotezu gotovo nije ni potrebno isticati, a to je da razvoj korupcije obrnuto-proporcionalno djeluje na razvoj gospodarstva. Ipak, fenomen korupcije, u smislu istraživanja njene dubine, jakosti i smjera djelovanja, potrebno je istražiti, jer je još uvijek neistražena. Ovome trebamo pridružiti mišljenja koja su postala ograničavajući činitelj, a svode se na jednoobrazno modeliranje nekog sustava i precrtavanja istog, a kojim se, za svaku ekonomiju, korupcija i njeni učinci žele objasniti. Ovakva mišljenja treba ostaviti u prošlosti, što znači, da se pred znanstvenike i istraživače otvara razdoblje novih istraživanja svih fenomena, a koji se nejednako manifestiraju u nejednakom okruženju. Istraživanja su multi-disciplinarna, čemu pridružujemo i ovo.
U ovom ćemo se radu usmjeriti na istraživanje veze između razvoja korupcije i gospodarskog razvoja, a tome ćemo pridružiti slučaj Njemačke, koja je puno napravila u domeni anti-korupcije. Također ćemo ukazati na mnoge pogreške koje su Hrvatsku svele na nivo pokusnog kunića svjetskih velikih i utjecajnih subjekata, a koji su „u najboljoj namjeri“ sugerirali njen razvoj, to jest uvjetovali ga. Bez obzira na to „tko je kriv“, Hrvatskoj ostaje još puno problema koje treba riješiti, kako bi stvorila uvjete za gospodarski rast, bez kojeg nema socijalnog, a ni političkog mira.
2. Korupcija i gospodarstvo, povijesna činjenica
Fenomen korupcije u društvu je uglavnom promatran u kazneno-pravnom okviru, a bez sagledavanja njezinog šireg utjecaja, posebno utjecaja korupcije na tijek gospodarskih aktivnosti. Ipak, zadnjih godina, fenomenu korupcije sa ekonomskog aspekta, dana je posebna pažnja. Nedvojben je snažan porast interesa ekonomista za istraživanjem utjecaja korupcije na brojne makro i mikroekonomske pokazatelje, kao što su: BDP per capita, stopa gospodarskog rasta, investicije, siva ekonomija, izravna strana ulaganja, javni rashodi i drugo. Naravno, ne može se samo utjecajem korupcije objasniti kretanje pojedinih ekonomskih pokazatelja, ali se isto tako bez razumijevanja ovog odnosa niti ne može u potpunosti objasniti takva uzročno-posljedična sveza.
Unatrag dva do tri desetljeća porastao je broj autora koji su proučavali utjecaj korupcije na gospodarski rast. Tako je svojevremeno Baumol proučavao jedan poseban oblik korupcije nazvan „rent-seeking“ i kronološki argumentirao njezin negativan utjecaj na gospodarski rast. Do istih zaključaka su došli također Barro kao i Brumm . S druge su strane Murphy, Vishny, i Schleifer proučavali prilike u SAD-u i to na strukturi različitih primanja zaposlenika u proizvodnji, kao i onih osoba koje su uključene u određene oblike “rent-seeking”-a. Autori su došli do zaključka, da “rent-seeking” negativno utječe na gospodarski rast. Nadalje, Cole i Chawdhry su istraživali društva s dopuštenjem lobiranja u državnoj upravi, pri čemu su analizirali njihov broj s obzirom na veličinu pojedinog gospodarstva. Naravno, i oni su utvrdili da “rent-seeking” ima štetan utjecaj na gospodarski rast, ali isto tako da ujedno štetno djeluje na javne investicije i javne službe. Štoviše, Baumol je poslije došao do zaključka da „rent-seeking“ utječe na jačanje dijela ekonomije koji se odnosi upravo na neproizvodne aktivnosti.
Štetan utjecaj korupcije na gospodarski rast potvrdilo je niz drugih autora, kao što su Shleifer i Vishny koji su obavili zanimljiva istraživanja u Rusiji, Filipinima i Africi, ali isto tako navode da korupcija predstavlja trošak društva. Negativan učinak korupcije na gospodarski rast potvrđuju Sachs i Warner , Mauro , Brunetti , Ehrilch i Lui , Kaufmann, Kraay i Zoido-Lobaton , Leite i Weidmann , kao i Gyimah-Brempong , Neeman, Paserman i Simhon i Welsch , Pellegrini i Gerlagh .
Mauro je ujedno naglasio negativan učinak korupcije na investicije. Sličnog je mišljenja Lui , ali s opaskom da se negativan utjecaj korupcije odnosi na dugoročnu stopu rasta. Rahman, Kisunko, i Kapoor utvrdili su da je razlog negativnog utjecaja korupcije na gospodarski rast u smanjivanju stranih izravnih ulaganja. Neučinkovitost središnje državne administracije glavni je razlog negativnog učinka korupcije na ekonomski rast, smatraju Mo, Méon i Sekkat . Nešto slično navode Aidt, Dutta i Sena , pri čemu zaključuju da je nivo institucionalne kvalitete glavni razlog negativnog učinka korupcije na gospodarski rast, odnosno, da u zemljama s visokom razinom institucionalne kvalitete, korupcija nema utjecaja na gospodarski rast.
Za razliku od njih, Li, Xu i Zou istraživali su utjecaj korupcije na distribuciju dohotka, pri čemu su izveli zaključak, da korupcija ipak nema značajan učinak na gospodarski rast. Utjecaj korupcije na smanjenje gospodarskog rasta, proizlazi iz činjenice, da korupcija negativno utječe na ljudski kapital, investicije i političku stabilnost, smatra Mo .
S druge strane, Abed i Davoodi smatraju, da se niti u uvjetima tranzicije, gospodarstva nije ništa značajnije promijenilo kada promatramo negativan utjecaj korupcije na gospodarski rast. Aizenman i Glick statistički su izračunali, u kojem postotku rast korupcije utječe na postotak smanjenja gospodarskog rasta. Rock i Bonnett došli su pak do zaključka, da korupcija ima veći negativan učinak na investicije i gospodarski rast u malim zemljama, u odnosu na velike razvijene zemlje. No, izdvojili su iznimke poput istočno-azijskih zemalja, pri čemu su utvrdili tzv. “Istočnoazijski paradox”, koji upućuje kako rast korupcije i rast gospodarstva imaju pozitivnu korelaciju. Štoviše, Barreto potvrđuje, da korupcija omogućava brži gospodarski rast. Sa druge strane, Guetat pak smatra, da je loš institucionalni okvir glavni uzročnik negativnog učinka korupcije na gospodarski rast. Profesor Islam , ipak smatra, da negativan učinak korupcije na gospodarski rast nije dugoročno značajan. Analitičari, Pellegrini i Gerlagh , došli su do zaključka, da korupcija izravno i negativno utječe na investicije, obrazovanje, trgovinsku politiku i političku stabilnost, a onda posredno, na negativan gospodarski rast.
3. Korupcija u gospodarstvu u nastanku novih ekonomija
Zadnje desetljeće proteklog stoljeća, označilo je nastanak novih država na istoku Europe, ali također i nastanak novih gospodarskih sustava u već postojećim državama. Tranzicija, iz centralno-planskog gospodarskog sustava, na tržišne uvjete gospodarenja, imala je povijesne dimenzije, te je bila puno bolnija nego što se to očekivalo. Privatizacija gospodarstva, ujedno je omogućila određenom broju pojedinaca bogaćenje neslućenih razmjera, dok je s druge strane veliki dio građana ostajao bez svojih radnih mjesta. Proces tranzicije, nije bio ni približno skladan, već su pojedini postupci imali kaotični slijed praćen, nerijetko, odsutnošću adekvatnog zakonodavnog okvira i pratećih provedbenih propisa. Takvoj nesređenoj situaciji, pogodnoj za koruptivne aktivnosti, pogodovala je i nerazvijenost institucionalnog okvira za suzbijanje nezakonitosti u privatizaciji državnog vlasništva, kao i nedovoljno educirani zaposlenici zaduženi za borbu protiv korupcije. Cjelokupni slijed događanja, stvorio je pogodne uvjete za razvoj korupcije s mnogo većim štetnim posljedicama za društvenu zajednicu, nego u prethodnom društvenom sustavu. Razlog tome je činjenica, da je privatno vlasništvo postalo neograničeno, što je pogodovalo da pojedinci dobiju priliku, na nezakonit način, doći u vlasništvo niza poduzeća, odnosno kontrole financijskih tijekova novca, a što je prije bilo nezamislivo. Autoritativni centri političke moći, često su bili u simbiozi s novonastalim poduzetnicima, ili su pak objedinjavali iste aktivnosti i to vrlo netransparentno.
Koruptivnim su se aktivnostima bavili, ne samo pojedinci, već i čitave organizirane neformalne grupe, pri čemu im državne granice nisu stvarale nikakav problem. Kriminalitet „bijelih ovratnika“, poprimio je goleme razmjere, te se služio sve sofisticiranijim metodama svog rada, prelijevajući svoj prljavi kapital u porezna utočišta Djevičanskih otoka, Kajmanskih otoka, otoka Man, Cipra, Gibraltara, Sejšela, i dr. Nerijetko su i pojedine tranzicijske zemlje predstavljale, u kraćem ili dužem vremenskom razdoblju, pogodna utočišta koruptivnim organizacijama. To su postala idealna mjesta za pranje novca, i protok prljavog kapitala, jer se u tim zemljama njegov tijek nije pratio, te nije bilo kvalitetnog nadzora nad porijeklom i izvorom takvog kapitala.
Korupcija je, u nastanku novih ekonomija, postala nedvojbeno prijetnja nacionalnoj sigurnosti, te je ostavila iznimno štetne posljedice za gospodarstva tranzicijskih zemalja. Korupcija je utjecala na smanjenje društvenog bogatstva i odljev njegova dijela u vlasništvo pojedinaca, koji to svojim radom nisu zaslužili. Neracionalno trošenje proračunskog novca i neučinkovitost državne administracije, bila je vidljiva manifestacija takvog stanja. Korupcija je ujedno, kod određenog broja građana, pobudila sumnju o pravednosti tržišnog gospodarstva i ogorčenost na neučinkovitost rada državnih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije. Ona je također nekima značila „argument“ kako demokracija nema smisla, te je „nužan“ povratak na stari autokratski sustav.
Korupcija, u gospodarstvu tranzicijskih zemalja, dobila je sve više na svom značenju, kako zbog pritiska vlastitih građana pojedinih zemalja, tako i zbog pritiska međunarodne zajednice i međunarodnih financijskih institucija. To je rezultiralo zaustavljanjem financijske potpore od strane međunarodnih organizacija zemljama s visokim stupnjem korupcije, i to iz razloga, što bi takva sredstva bila nenamjenski i netransparentno potrošena. Naravno, nezadovoljstvo građana dodatno je potaknuto padom vlastitog standarda, rastom nezaposlenosti, egzistencijalnom nesigurnosti i sl.
Uzroci jačanja korupcije u novonastalim ekonomijama Europe su slični, ali ima i razlika obzirom na vlastite povijesne prilike, okruženje i dr. Naravno, korupcije je bilo i prije, pri čemu je korupcija imala nešto drugačiji oblik ili modus operandi, ali gotovo nikad nije nestala. Mjerenja međunarodnih institucija, kao i nevladinih organizacija općenito, pokazuju veliku raširenost korupcije u tranzicijskim zemljama nastalima raspadom bivšeg Sovjetskog saveza, ali isto tako i u Latinskoj Americi, zemljama Afrike i dr. Tranzicijske zemlje članice EU-a, smanjile su razine nivoa percepcije korupcije, ali još uvijek nisu dosegle razinu koju imaju razvijene zapadne zemlje. Nedvojbeno je, da je početak tranzicije bivših socijalističkih sustava u moderna tržišna gospodarstva, bio popraćen padom razine BDP-a, te gotovo istovremeno rastom razine korupcije u navedenim zemljama. Uzročno-posljedična veza postoji, a kao što je prethodno obrazloženo, dokazivali su je i mnogi autori. Naravno, nije korupcija jedini, a vjerojatno niti glavni uzrok pada gospodarskih aktivnosti tranzicijskih zemalja u početnom razdoblju tranzicije, ali je čimbenik koji se ne može zaobići.
Graf 1. Korupcija i BDP per capita u tranzicijskim zemljama EUa i Hrvatskoj (1995 – 2009)
Izvor: Transparency International Annual Report i World Bank
Priloženi graf, prema istraživanju Transparency Internationala, zorno prikazuje odnos indeksa percepcije korupcije i BDP-a per capita, za Litvu, Latviju, Estoniju, Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Sloveniju, Bugarsku, Rumunjsku i Hrvatsku, u vremenu promatranja 1995-2009. Podaci za početno razdoblje nisu bili cjeloviti za sve zemlje, jer Transparency International nije permanentno mjerio nivo percepcije korupcije u svim navedenim zemljama. Razvidno je da postoji trend koji iskazuje da veći nivo CPI-a, a što znači manji nivo korupcije, imaju zemlje s većim nivoom BDP-a per capita. Drugim riječima, razvijenije tranzicijske zemlje imaju iskazan niži nivo korupcije. Sasvim sigurno, da uzročno-posljedična sveza ne mora biti jednoznačna, niti se rast BDP-a per capita može objašnjavati samo nižim nivoom korupcije u pojedinim zemljama, ali je suzbijanje korupcije itekako poželjno kako bi ostvarili veći gospodarski rast.
4. Rađenje hrvatske države i strani utjecaji
Rađanje svake države uspoređuje se sa porođajnim mukama majke, koja u boli i krvi rađa slatku bebu, a koja se postupno razvija i postaje zrela pozitivna osoba. Pri porođaju majci pomažu babice i stručni liječnici ginekolozi. Nekad se desi da nestručni ginekolog ošteti bebu, što se kasnije mukotrpno mora liječiti. Europske zemlje u tranziciji prolaze još uvijek kroz porođajne muke rađanja svojih država i ekonomija, sa različitom uspjehom i sa različitim razvojnim intenzitetom. Uz Sloveniju, koja je već članica EUa, mnoge su druge europske ekonomije u tranzicije (Bugarska, Rumunjska, i druge), a tu su i one koje se nisu rađale u ratnim uvjetima (Grčka i Portugal), kao što su to primjerice balkanske zemlje. Ipak, sve one nalaze se u tranziciji, što znači u krucijalnoj promjeni svog ekonomskog i političkog sustava. Neke se države nalaze u tranziciji iz razloga svjetske ekonomske i gospodarske krize, a neke uz to imaju preoblikovanje ekonomije u novim političkim uvjetima.
Globalizacija ekonomije, u smislu intenzivnog povezivanja nacionalnih ekonomija i gospodarskih subjekata, imala je za cilj prenošenje pozitivnih iskustava, i razvoja, na šire globalno područje. Globalizacija u ekonomiji, uvela je mnoge pozitivne promjene, ali je uvjetovala i prelijevanje negativnih činitelja iz ekonomije u ekonomiju. Osim toga, podcijenili su se mnogi činitelji i karakteristike, koje su moćne institucije, koje upravljaju procesom europske globalizacije, mislili da mogu kao gumicom izbrisati iz nacionalnih ekonomija, te je kaos i agonija rađanja, i promjena, u ekonomijama tranzicijskih zemalja produbljena. Kao što, primjerice, nobelovac Prof. Joseph Stiglitz ističe pogrešku robovanja nepogrešivosti utjecaja tržišnog mehanizma, zemljama u tranziciji, „sa visine“, postavljeni su mnogi uvjetni kriteriji, kojima se, primjerice, Hrvatska pokorila, kao i druge tranzicijske zemlje. Postavljanje tržišnog modela u nekim teoretskim idealnim političkim i ekonomskim uvjetima, moguće je, ali u praksi tranzicijskih zemalja čista je iluzija koju su „platile“ tranzicijske zemlje. Nametnuta im je iluzija o „nevidljivoj ruci“ tržišta kojoj se sve moraju prilagoditi, a pritom su zanemareni mnogi činitelji koji ukazuju da se radi o iluziji: „Stajalište o nedovoljno kompetitivnom tržištu i nepotpunim informacijama, kao uzrocima nesavršenog djelovanja tržišnog mehanizma u uspostavljanju i održavanju ravnoteže, u alokaciji resursa i njihovom korištenju, posebno je aktualno u zemljama u razvoju i u tranzicijskim zemljama. Stoga je u tim zemljama poželjna makroekonomska aktivnost države da bi se ispravila, odnosno kompenzirala malfunkcija tržišta. U većini zemalja u razvoju, a ni u mnogim zemljama u tranziciji, ne postoje ni neki elementarni uvjeti za učinkovito djelovanje tržišta: vlasnička prava nisu uvijek jasno definirana, sudstvo u pravilu nije dovoljno učinkovito, tržišno je takmičenje ograničeno, tržišne su informacije često oskudne.“ Prelazak gotovo preko noći sa sustava centralističkog planiranja na sustav u kojem djeluju tržišni mehanizmi naprosto je nemoguće iz niza razloga, a ponajprije iz razloga nemogućnosti promjene mentalne svijesti. Kada se ovom nizu, koji Stiglitz navodi, pridruži i nenaplata koja je krucijalna boljka hrvatske ekonomije, i razlog nestanka mnogih urednih tvrtki, problem se produbljuje do nivoa očaja. Uzme li se u obzir da je hrvatska država najveći dužnik, a cjelokupni sustav podržava nenaplatu kao činitelj poslovanja, problem hrvatske nacionalne ekonomije postaje vidno zabrinjavajući. Uvjetovanje prijelaza na tržišno gospodarstvo, i raskid sa centraliziranim planskim upravljanjem, pokazalo se neučinkovito i kočnica je razvoja. Da, može se prihvatiti da se radi o mentalnoj barijeri i generacijskom problemu, ali radi se i o neshvaćanju, ne samo hrvatskih, nego i svjetskih procesa i promjena od strane vanjskih konzultanata. Na problem neodrživosti makro modela ukazali su i drugi elitni ekonomisti i nobelovci. Tako primjerice, nobelovac Prof. Gary Stanley Becker uvodi u ekonomiju i druge nauke, kao što su psihologija, kriminologija, demografija, sociologija i druge, sa željom da ekonomske pojave koje se događaju u pojedinim dijelovima svijeta multidisciplinarno objasni. Pritom upozorava da objašnjenje pojava, na temelju makro modela, postaje neodrživo. Stara iluzija o uspostavljanju makro nacionalnih i mega multinacionalnih modela razvoja neodrživa je, ali ostaje pitanje zašto na njoj „pametne“ moćne svjetske institucije inzistiraju. Odgovor je pomalo banalan, ali realan, a kompetentno ga daje Stiglitz kad kaže: „Dodatni je problem što oni (radi se o stručnjacima IMFa) izbjegavaju konzultacije s domaćim ekonomistima, smatrajući, da su bolje obrazovani i stručniji.“ S time u vezi, zanimljiva je napomena J. Stiglitza da su ekonomisti IMF često bili trećerazredni studenti sa prvorazrednih američkih sveučilišta i poziva da mu se vjeruje, jer je bio profesor na Oxford University, Stanford University, Yale University i Princeton University, dakle, na najprestižnijim Sveučilištima. J. Stiglitz je već ranije upozoravao na ovaj problem , a trećerazredni savjetnici činjenica su koju smo često uočavali u Hrvatskoj. Dakle, u takvim uvjetima unutrašnjeg kaosa i vanjske arogancije i obezvrjeđivanja znanja, u Hrvatskoj se počela događati prva generacija „tajkuna“. O tom procesu govori J. Siglitz kad kritizira politiku Washingtonskog sporazuma, koji se odnosio i na Hrvatsku, pa kaže: „Politika zasnovana Washingtonskim sporazumom dobila je novi polet kolapsom socijalističko-planskog modela u SSSR, i u drugim istočno-europskim zemljama, na početku devedesetih godina. Tada je IMF uvjeravao zemlje u tranziciji da moraju usvojiti politiku Washingtonskog sporazuma, t.j. ubrzanu privatizaciju i liberalizaciju, što će omogućiti brzi gospodarski oporavak i rast. A kada je takva politika u većini zemalja dovela do pada proizvodnje, zaposlenosti i životnog standarda, IMF je tvrdio da razlog neuspjeha nije nepripremljena i prebrza privatizacija i liberalizacija, nego obratno, da preporučene reforme nisu provedene dovoljno brzo i dosljedno. Ovom fenomenu podlegla je i hrvatska administracija i politika, pa danas imamo mnoge gospodarske probleme, koje sami moramo riješiti, odnosno, ispravljati tuđe greške na nama. U svemu tome, korupcija je u Hrvatskoj našla idealno tlo da se razvije kao fenomen i činjenica, koja je postala obilježje hrvatske politike i ekonomije.
Dakle, isključivo bacati kamenje na hrvatsku politiku, bez obzira koje stranačke boje, od stvaranja hrvatske države do danas, u najmanju je ruku pogrešno. Da, danas možemo reći da smo sami krivi što smo tome podlegli, ali ostaje pitanje da li se moglo bolje. Ostaje činjenica da su Hrvatskoj od osnutka države pa do danas moćne institucije bile nametnute, a ona je morala slušati. O Hrvatskoj se neslužbeno govori kao o regionalnom leaderu, ali ostaje činjenica da je ona „pokusni kunić“ na čijem primjeru „kako ne treba raditi“ susjedi mogu učiti. Ostaje zaključak, da tranzicijske države, i njihove politike i ekonomije, koje tek sad postupno ulaze u privatizaciju, imaju veće šanse za uspjeh u odnosu na Hrvatsku.
5. Suzbijanje korupcije kao uvjet razvoja hrvatskog gospodarstva
Hrvatska je, nakon svog osamostaljenja, započela s ekonomskim reformama za prelazak na tržišne uvjete privređivanja, a što je zahtijevalo promjenu naslijeđenog neadekvatnog političkog i gospodarskog okvira. Nastale promjene, tijekom dvadesetak godina hrvatske samostalnosti, značajne su, ali isto tako ostalo je puno prostora za njihovo unapređivanje. Fenomen korupcije, u hrvatskom tranzicijskom gospodarskom i društvenom sustavu, dobio je drugačije forme i pojavne oblike. Privatizacija bivših društvenih poduzeća omogućila je nekima priliku za nezakonito bogaćenje, a s druge je strane veliki broj zaposlenika, tih istih poduzeća, ostajao bez svojih radnih mjesta. Nedvojbeno je, da bi takve štetne posljedice osjetila i puno jača gospodarstva nego što je hrvatsko gospodarstvo. Neučinkoviti kazneni progon počinitelja koruptivnih kaznenih djela, u značajnoj je mjeri bio rezultat spore reforme državnih tijela, koja su bila zadužena za obavljanje kaznenog progona, a u odnosu na brzinu reformi domaćeg gospodarstva. Tome je također pridonijela nedovoljna educiranost većeg broja zaposlenika u tijelima zaduženim za kazneni progon počinitelja kaznenih djela, a posebice onih djela koje predstavljaju sofisticirane oblike koruptivnih aktivnosti.
S druge su strane zaposlenici u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi imali mala primanja, a neki su pojedinci, formalno ili neformalno, koncentrirali više funkcija upravljanja, kao i moć odlučivanja u procesu donošenja odluka o novčanim tijekovima, pretvorbi društvenih poduzeća, realizaciji investicija, raznim dozvolama, javnoj nabavi i dr. Stručne osobe, na radu u javnoj upravi i lokalnoj samoupravi, koje ne pripadaju pojedinim stranačkim i interesnim lobijima, nerijetko su bili ugroženi u poštenom obavljanju svojih poslova. Tome su, dakako, pridonijeli i dugotrajni sudski postupci, koji su demotivirali građane za prijavu pojedinaca koji su umiješani u koruptivne aktivnosti. Nepovoljnom anti-koruptivnom ozračju, pridonosilo je također istraživačko novinarstvo, koje je u svom poslu bilo dosta ugroženo činjenicom da su pojedini mediji na netransparentan način privatizirani kapitalom sumnjiva porijekla.
Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Državno odvjetništvo i Sudovi, sačinjavali su institucionalni okvir kaznenog progona naslijeđen iz bivšeg društvenog sustava, pri čemu su bitnu potporu, u nekim segmentima djelovanja, davale Porezna uprava, Carinska uprava i drugi. Nužnom reformom naslijeđenog institucionalnog okvira došlo je do njegovog preoblikovanja, mijenjanja zakonskih ovlasti, nastajanja novih organizacijskih tijela i sl. Treba otvoreno kazati, da je u tom smislu bilo dosta organizacijskog lutanja i nedovoljnog razgraničenja nadležnosti pojedinih državnih tijela tijekom njihovih postupanja. Stoga ne treba čuditi činjenica, da je s ciljem suzbijanja kriminalnih djela u gospodarstvu, Financijska policija uspostavljena kao posebna organizacijska jedinica u okviru Ministarstva financija RH, a čije nadležnosti su se ponekad preklapale s radom Porezne uprave i Odjelima gospodarskog kriminaliteta MUP-a. Isto tako je znakovito, da je promjenom izvršne vlasti u Hrvatskoj došlo do ukidanja Financijske policije, da bi se, s novim promjenama izvršne vlasti, ona ponovno formirala s manje ili više sličnim ovlastima.
Nekoliko godina nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, u policijskim upravama formirani su odjeli (odsjeci i grupe) za suzbijanje gospodarskog kriminaliteta, u čijoj se nadležnosti nalazilo suzbijanje nekih koruptivnih kaznenih djela. Dodatno su formirani i odjeli (odsjeci i grupe) za suzbijanje organiziranog kriminaliteta, čime su te organizacijske jedinice uzdignute na višu organizacijsku razinu, u odnosu na onu koju su prethodno imale. Nadalje, u državnom odvjetništvu i sudovima, zadužene su osobe za rad na koruptivnim kaznenim predmetima. Rad Carinske uprave unaprijeđen je novim odjelima, koji su dobili ovlasti carinskog nadzora unutar državnih granica, a ne samo na graničnim crtama, u Poreznoj upravi je formiran Odjel za suzbijanje porezno-kaznenih djela, ustrojeni su Ured za sprečavanje pranja novca, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA), Državni inspektorat, Financijski inspektorat i dr.
Unatoč neospornim reformama, u cilju učinkovitije borbe protiv korupcije, nije bilo adekvatnog rezultata. Domaće javno mnijenje opravdano je tražilo učinkovitiji rad državnih tijela na suzbijanju korupcije, ali i europske institucije postavile su to kao preduvjet ulaska Hrvatske u EU. Stoga se pristupilo izradi Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije i Akcijskog plana za borbu protiv korupcije, što je dovelo najprije do formiranja posebnih stručnih ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK-a) u okviru Državnog odvjetništva. Ipak, za uspješan rad anti-korupcijskih institucija, nedostajao je adekvatan prostor, suvremena tehnika, kao i operativna potpora za provođenje potrebnih aktivnosti. Stoga su se te institucije, u svom radu, uglavnom oslanjali na postojeće ustrojstvene policijske službe, što nije davalo očekivane rezultate. Osnivanje policijskog Nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, u početku, nije davalo očekivane rezultate zbog sličnih ili istovjetnih razloga, a slično je bilo i kod USKOKa. Međutim, nakon što su ustrojstveni odjeli PNUSKOK-a naknadno dobili bolji prostor i opremu za svoj rad, te se popunili adekvatnim brojem policijskih djelatnika, pristupilo se istraživanju velikih koruptivnih afera, a što je rezultiralo procesuiranjem visokih hrvatskih državnih dužnosnika.
Hrvatski kazneni zakon, u svojoj je suštini zadržao poimanje koruptivnih kaznenih djela, kao što su primanje mita, davanje mita, zlouporaba položaja ili ovlasti, zlouporaba ovlaštenja u gospodarskom poslovanju i dr., a koja su postojala i u kaznenom zakonodavstvu bivše države. Izmjenama i dopunama Kaznenog zakona RH, naknadno je došlo do proširenja pojma kaznenih djela, kao što su prikrivanje protuzakonito dobivenog novca, zlouporaba u postupku stečaja, zlouporaba obavljanja dužnosti državne vlasti i dr., a koja su bila primjerenija nezakonitim oblicima ponašanja u tržišnom gospodarstvu. Znakovito je da kaznene odredbe nisu propisane samo Kaznenim zakonom RH, već i kaznenim odrednicama drugih zakona, kao što je Zakona o trgovačkim društvima. Učinkovitija borba protiv korupcije, unaprijeđena je konvencijama o korupciji, a također i Zakonom o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, Zakonom o zaštiti svjedoka, Zakonom o sprječavanju pranja novca, Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, Zakon o pravu na pristup informacijama i dr.
Vrlo bitan napredak u progonu počinitelja koruptivnih kaznenih djela, dogodio se promjenom Zakona o kaznenom postupku . Tom promjenom Zakona o kaznenom postupku, istragu provodi državni odvjetnik, odnosno USKOK, a što je u praksi ubrzalo cjelokupni pravosudni postupak. Državni odvjetnik je neposrednije uključen u obavljanje anti-koruptivnih istraživanja, uz sve širu primjenu novih specijalnih mjera prisluškivanja, praćenja, simuliranog davanja mita, svjedoka pokajnika i dr. Naravno, suzbijanje korupcije nije moguće bez neophodne tehnička opreme za primjenu specijalnih mjera za otkrivanje koruptivnih radnji, a koja je potom pribavljena. Sve je to također zahtijevalo provođenje niza edukativnih seminara i praktičnih vježbi za osposobljavanje kadrova na nove uvjete rada. Značajniji rezultati u rasvjetljavanju pojedinih koruptivnih afera nedvojbeno su postignuti, pa je došlo do uhićenja najviših hrvatskih državnih dužnosnika, a što bi se svakako trebalo odraziti i na percepciju pojedinaca o nivou korupcije u Hrvatskoj. Naravno, pojedinim procesima u kojima se treba utvrditi velika materijalna šteta za domaće gospodarstvo, još se ne može nazirati kraj. Unatoč značajnom napretku u suzbijanju korupcije u Hrvatskoj, još uvijek postoji nedovoljna pravna zaštita hrabrih pojedinaca koji ukazuju na koruptivne aktivnosti, a nerijetko su i sami zaposlenici javne uprave nemotivirani za borbu protiv korupcije.
Republika Hrvatska, tijekom dvadesetak godina tranzicije svog cjelokupnog društvenog i gospodarskog sustava, sve jasnije definira svoju poziciju na području prevencije, kontrole i represije nad počiniteljima koruptivnih aktivnosti, u cilju jačanja demokratskog ozračja, ali i gospodarskog rasta i razvoja. Nedvojbeno je, da je u dosadašnjem tijeku tranzicije, zbog koruptivnih aktivnosti, nepovratno izgubljen značajan dio društvenog bogatstva, ali da bi isto tako, daljnje posustajanje u suzbijanju korupcije imalo negativne posljedice na budućnost hrvatskog gospodarstva.
6. Controlling kao instrument borbe protiv korupcije, case Njemačka
Controlling je nova znanstvena disciplina, koja je rođena u Americi, kao i menadžment, ali se razvila u Njemačkoj, a od tuda po cijelom svijetu. Mnoge su definicije controllinga, kao primjerice:
• Controlling je upravljač svih aktivnosti gospodarskog subjekta prema realizaciji cilja tvrtke.
• Controlling je odabir i primjena metoda (tehnika, instrumenata, modela, obrazaca mišljenja) i informacija za procese planiranja i kontrole, koji se odvijaju na osnovi podjele rada, kao i sveobuhvatna koordinacija (usklađivanje) tih procesa.
• Controlling je funkcija i podsustav menadžmenta, kojim se pridonosi efikasnosti i efektivnosti u radu menadžmenta, čime se povećava sposobnost prilagođavanja poduzeća unutarnjim i vanjskim promjenama, povećava vitalnost poduzeća i njegova tržišna akceptabilnost.
• Controlling je skup multidisciplinarnih znanja koja su potrebna, kako bi se na temelju bezbrojnih podataka iz poduzeća, ali i izvan njega, prikupio optimalan broj onih koji su nužni menadžerima, te svima koji upravljaju poduzećem za kvalitetno odlučivanje.
Sve definicije ukazuju na tendenciju ka skladnom i harmoniziranom funkcioniranju svih funkcija nekog procesa. Ipak, polazeći sa aspekta subjekata controllinga, rekli bi: „Controlling je proces koji nastaje kao rezultat usklađenih zajedničkih napora menadžmenta (individualnog ili timskog) i controllera, u svrhu ostvarenja zacrtanog cilja gospodarskog subjekta.“
Četiri su osnovne karakteristike procesa controllinga, koji je oblikovan kao controllinška koncepcija, i koji je podrška menadžmenta i odlučivanja:
1. usko je orijentiran i fokusiran (na problem), način razmišljanja i rada,
2. potpuno je orijentiran i usmjeren u razmišljanju i radu na realizaciji zacrtanog cilja,
3. podržava potpunu orijentaciju razmišljanja i rada k ostvarenju dobiti, uz pretpostavku osiguranja dugoročnog uspješnog poslovanja,
4. usmjeren je u razmišljanju i djelovanju prema budućnosti.
Sa izuzetnom karakteristike pod 3., controlling se može koristiti i u neprofitabilnim institucijama. Tu činjenicu uzela je u obzir njemačka državna administracija, te je u sve institucije svoje administracije uvela controlling. Razvojem controllinga u njemačkoj administraciji, kao i rezultati koji su njime postignuti, pokazalo se da je controlling važan instrument u borbi protiv korupcije. On traži jasnost i transparentnost svake aktivnosti, i to ponaosob. Svaka je aktivnost propisana, planirana i mjerljiva. Svi zadatci su prethodno analizirani. Realizirani se zadaci uspoređuju sa planiranim, a razlike se javno obrazlažu. Osim značajnog participiranja u strateškom i operativnom planiranju, controlling razvija vrlo važno dispozitivno planiranje.
Graf 2. Shema organizacije BAMFa (Bundesamt für Migration und Flüchtlinge) Njemačka
Izvor: www.bamf.de
Kako se vidi iz sheme BAMFa, controlling je štabna funkcija centralne uprave BAMFa (sastavnica „Directorate 6“), koja je organizirana po sektorima koji brinu o svakom konkretnom djelatniku i njegovim radnim zadacima. Svake se godine izrađuje plan rada svakog sektora, planiraju se zadaci i aktivnosti svakog zaposlenika, a učinci se tijekom godine mjere, kako bi se pravodobno riješio problem neučinkovitosti. Ipak, i u takvim uvjetima, afere vezane za korupciju dese se, ali vrlo rijetko.
Ostaje pitanje, kada će se hrvatska administracija controllinški organizirati, njeni zadaci precizno planirati, a učinci mjeriti. Ovo pitanje može se nastaviti kao sukladno pitanje pitanju, kada će se u hrvatsku administraciju uvesti controlling kao mjera anti-korupcije. Ovo pitanje aktualno je za hrvatski objektivitet, ali se odnosi na sve zemlje u tranziciji. Da ćemo na to još dugo čekati, govori naše visoko školstvo, koje još uvijek dovoljno ne prihvaća controlling kao dio menadžmenta, i ne izučava ga dovoljno, a što znači nedostatak controllera i opće controllinške izobrazbe na tržištu humane resurce u Hrvatskoj.
LITERATURA:
1. Abed, G. T. and Davoodi, H. R.: Corruption, Structural Reforms, and Economic Performance in the Transition Economies, in: George T. Abed and Sanjeev Gupta (Ed.): Governance, Corruption, & Economic Performance, International Monetary Fund, Publication Services, Washington, D.C.;2002, pp. 489-537.
2. Aidt, T., J. Dutta, and V. Sena: Governance Regimes, Corruption and Growth: Theory and Evidence, Journal of Comparative Economics, 2008, 36, 195-220.
3. Aizenman, J. and Glick, R.: Military Expenditure, Threats, and Growth, National Bureau of Economic Research, NBER Working Paper, 2003, 9618, Cambridge.
4. Barreto, Raul A.: Endogenous Corruption, Inequality and Growth: Econometric Evidence, School of Economics, Adelaide University, Working Paper, 2001, No. 01-2, Adelaide.
5. Barro, R.J.: Economic Growth in a Cross Section of Countries, Quarterly Journal of Economics, 1991, 106(2), 407-443
6. Baumol, W.J.: Entrepreneurship: Productive, Unproductive, and Destructive, Journal of Political Economy, 1990, 98(5), 893-921.
7. Baumol, W.J.: On Entrepreneurship, Growth and Rent-seeking: Henry George Updated, The American Economist, 2004, 48(1), 9-16.
8. Brumm, H.J.: Rent Seeking and Economic Growth: Evidence from the States, Cato Journal, 1999, 19(1), 7-16.
9. Brunetti, A.: Political Variables in Cross-Country Growth Analysis, in: Journal of Economic Surveys, 1997, 11 (2); pp. 163-190.
10. Cole, I.M., Chawdhry, M.A.: Rent-Seeking and Economic Growth: Evidence from a Panel of U.S. States, Cato Journal, 2002, 22(2), 211-225.
11. Guetat, I.: The Effects of Corruption on Growth Performance of the MENA Countries, Journal of Economics and Finance, 2006, 30(2), 208-221.
12. Gyimah-Brempong, K.: Corruption, Economic Growth, and Income Inequality in Africa, in: Economics of Governance, 2002, 3 (3); pp. 183-209.
13. Islam, A.: Economic Growth and Corruption Evidence from Panel Data, in: Bangladesh Journal of Political Economy, 2004, 21 (2); pp. 185-198.
14. Kaufmann, D., Kraay, A. and P. Zoido-Lobaton: Aggregating 18 Governance Indicators, World Bank, Policy Research Working Paper, 1999, No. 2195, Washington, D.C.
15. Lebefromm, U.: Controlling – Einfuhrung mit Beispielen aus SAP ERP R/3, Managementwiessen fur Studium und Praxis, R. Oldenbourg Verlag Munchen, Wien, Oldenbourg, 1997.
16. Leite, C. and Weidmann, J.: Does Mother Nature Corrupt? Natural Resources, Corruption, and Economic Growth, in: George T. Abed and Sanjeev Gupta (Ed.): Governance, Corruption, & Economic Performance, International Monetary Fund, Publication Services, Washington, D.C.; 2002, pp. 159-196.
17. Li, H., Xu, L. C. and Zou, H.F.: Corruption, Income Distribution, and Growth, in: Economics and Politics, 2000, 12 (2); pp. 155-182.
18. Lui, F. And I. Ehrlich: Bureaucratic Corruption and Endogenous Economic Growth, Journal of Political Economy, 1999, Vol 107, No 6: 270-293
19. Lui, F.T.: Three aspects of corruption, Contemporary Economic Policy,1996, 14 (3): 26-29
20. Luković, T. & Lebefromm, U.: Controlling, koncepcija i slučajevi, Prva knjiga, Sveučilište u Dubrovniku, 2009.
21. Mauro, P.: Corruption and Growth, Quarterly Journal of Economics, 1995, 110, 3, 681-712.
22. Mauro, P.: The Effects of Corruption on Growth, Investment, and Government Expenditure, International Monetary Fund, IMF Working Paper, 1996, WP/96/98, Washington, D.C.
23. Meon, P-G and Sekkat, K.: Does Corruption Grease or Sand the Wheels of Growth?, in: Public Choice, 2005, 122 (1/2): pp.69-97.
24. Mesarić, M.: Nobelovac za ekonomiju 2001. Joseph E. Stiglitz: Kritika „Tržišnog fundamentalizma…“ 1155 EKONOMSKI PREGLED, 53 (11-12) 1151-1182 (2002)
25. Mo, P. H., Corruption and Economic Growth, in: Journal of Comparative Economics, 2001, 29 (1); pp. 66-79.
26. Murphy, K., A. Shleifer, and R. Vishny: Why is Rent Seeking so Costly to Growth?, AER Papers and Proceedings, 1993, 83, 409-14.
27. Neeman, Z., Paserman, D., and Simhon, A.: Corruption and Openness, Department of Economics, Hebrew University, Working Paper, 2004, No. 353, Jerusalem.
28. Očko J., Švigir A.: Kontroling – upravljanje iz backstagea, Knjigaprint d.o.o., Zagreb, 2009.
29. Osmanagić Bedenik N.: „Kontroling abeceda poslovnog uspjeha, 3. dopunjeno izdanje“, Školska knjiga Zagreb, 2007.
30. Pellegrini, L., and R. Gerlagh: Corruption’s Effect on Growth and its Transmission Channels, Kyklos, 2004, 57, 429-456.
31. Pellegrini, L.: Corruption, Economic Development and Environmental Policy, Political Economy of the Environment, Institute for Environmental Studies, IVM, The Netherlands, 2001
32. Rahman, A., Kisunko, G., and K. Kapoor: The Effects of Corruption Implications for Bangladesh, Policy Research Working Papers, WPS 2479, Wold Bank, Washington D.C.
33. Rock, M. T. And H. Bonnett: The Comparative Politics of Corruption: Accounting for the East Asian Paradox in Empirical Studies of Corruption, Growth and Investment, in: World Development, 2004, 32 (6): pp. 999-1017.
34. Rose-Ackerman, S.: (1975), The Economics of Corruption, Journal of Public Economics, 1999, 4 (2), pp. 187-203.
35. Rose-Ackerman, S.: Corruption and Development, in Boris Pleskovi and Joseph Stiglitz, eds., Annual World Bank Conference on Development Economics – 1997, 1998, Washington, D.C.
36. Sachs, J.D., and A.M. Warner: Sources of Slow Growth in African Economies, Journal of African Economics, 1997, 6, 335-376.
37. Sarte, P. D.: Informality and Rent-Seeking Bureaucracies in a Model of Long-Run Growth, Journal of Monetary Economics, 2000, 46, 173-197.
38. Shleifer, A. and R. Vishny: Corruption, Quarterly Journal of Economics, 1993, 108 (3), pp. 599-617.
39. Stiglitz, Joseph E.: “What I Learned at World Economic Crisis”, The New Republic, 4.7.2000
40. Tanzi, V., and H.R. Davoodi: Corruption, Growth, and Public Finances, in: George T. Abed and Sanjeev Gupta (Ed): Governance, Corruption, & Economic Performance, International Monetary Fund, Publication Services, Washington, D.C.; 2002b, pp. 197-222.
41. Tanzi, V., and H.R. Davoodi: Corruption, Public Investment, and Growth, in: George T. Abed and Sanjeev Gupta (Ed.): Governance, Corruption, & Economic Performance, International Monetary Fund, Publication Services, Washington, D.C.; 2002a, pp. 280-299.
42. Wei, S.J.: Corruption in Economic Development: Grease or Sand?, Economic Survey of Europe, Geneva: United Nations Economic Commission for Europe, 2001
43. Welsch, H.: Corruption, Growth, and the Environment: a Cross-Country Analysis, in: Environment and Development Economics, 2004, 9 (5); pp. 663-693.
44. Ziegenbein, K.: Kontroling, 9. prerađena i aktualizirana naklada, RRiF Plus, Zagreb, 2008.
Internet:
• http://bs.wikipedia.org/wiki/Gary_Becker
• www.bamf.de
Prof. Tihomir Luković, PhD
