By Ovih dana preko svih medija uključujući i državnu televiziju čitaju se i čuju salve optužbi na račun Izvanrednog povjerenika u koncernu Agrokor Antu Ramljaka zbog vrlo dubioznog konzultantskog ugovora s njegovom bivšom tvrtkom Texo Management teškog 10 milijuna kuna uz cijenu satnice od preko 2.900 kuna što premašuje minimalnu plaću koju ostvaruje više desetina tisuća Hrvata. Afera je završila iznuđenom ostavkom izvanrednog povjerenika, uz ograde od njegovih ugovora s konzultantima kako od predsjednice, tako i od samog premijera, pa se tako pokazalo da je javno mnijenje kad je pod snažnim djelovanjem medija kao ključnih „opinion maker-a“ ipak neki faktor u našem društvu.
Također još se nisu ohladila novinarska pera koja su vrlo intenzivno izvještavala o jednoj drugoj aferi, obiteljskog nasilja Požeškog župana Alojzija Tomaševića nad svojom suprugom koja je zatražila razvod i pokrenula postupak pravno – policijskog gonjenja, da bi na koncu od svega odustala i vratila se svom suprugu.
Ništa nije čudno što je gotovo sva oporba vrlo glasno isticala ovaj problem i tražila ostavke za sve političke adrese ne samo izravno upletene u afere, već i za njihove političke mentore uključivo i samog premijera. To nije neuobičajena praksa u demokratskom svijetu jer to radi svaka oporba kad „namiriše krv“, međutim izuzetno visoki angažman svih medija kako preko audio – vizualnih kanala, tako i preko dnevnih i tjednih tiskovina se nije baš prakticiralo u puno gorim situacijama od navedenih afera. Da smo u zemlji razvijene demokracije i neovisnih medija, ova činjenica se nebi ni trebala problematizirati, međutim u ne tako davnoj prošlosti imali smo također velike afere iz obadvije navedene oblasti bez neke osobite halabuke. Radi se o sumnjivom ugovaranju nepotrebnih i nepostojećih višestruko većih višemiljunskih konzultantskih poslova, te o daleko brutalnijem obiteljskom nasilju pa ga je „mainstream“ tisak vrlo stidljivo, uglavnom jednokratno spomenuo na manje istaknutom mjestu
Naime isti taj Ante Ramljak kao Čačićevo kadrovsko rješenje je bio član uprave 2012. god. osnovane državne agencije za investicije u energetici (C.E.I.), kada je sudjelovao u angažiranju konzultanata za četverogodišnje razdoblje za financijsko savjetovanje u iznosu od 87,5 milijuna kuna, te konzultanata za pravne poslove za planirane investicije u visini od 22 milijuna kuna, a što ukupno iznosi 109,5 milijuna kuna ili ravno 11 puta više od cifre za koju ga vjerojatno s pravom sada razapinju. . A ono što je najzanimljivije jest činjenica da se investicije u energetici uopće nisu ni dogodile, pa je Plenkovićeva vlada ovu promašenu agenciju rasformirala. I nitko od „neovisnih“ novinara nije vidio ništa sumnjivo u ovom poslu da bi bilo vrijedno nekoliko redaka novinskog teksta, a da ne govorimo o eventualnim pozivima na ostavku odgovornih ljudi iz tadašnje aktualne politike. Pa onda trebamo smatrati logičnim da je taj isti Ante Ramljak smatrao normalnim da neće nitko ni primjetiti razbacivanje sa svega desetak pišljivih milijuna kuna na svoje prijatelje konzultante kad je izostala reakcija javnosti na deseterostruko veće iznose u čijem ugovaranju je sudjelovao kao član uprave „Čačićevog“ CEI-a. Kao vrh apsurda u cijeloj ovoj priči je tužba koju je podnio Ante Ramljak zbog uvrede časti od strane Davora Bernardića, a do jučer su pripadali istom političkom „jatu“ u kojem se krčmio daleko veći novac za konzultantske poslove vjerojatno po onoj poznatoj računici „pola meni, pola tebi, a pola Bagi“.
Možda nije zgorega podsjetiti se i na epizodu s Mirelom Holy koja je 2015. postavila saborsko pitanje tadašnjem premijeru Zoranu Milanoviću, a nakon nezadovoljavajućeg odgovora održala je konferenciju za tisak, te se 03. lipnja 2015. obratila širokoj javnosti putem „Objave za medije“ o neprimjerenim visokim izdacima HEP-a i već spomenutog CEI-a za raznorazne beskorisne konzultantske poslove kao i fiktivne marketinške izdatke višestruko veće vrijednosti od navedenih Ramljakovih 10 milijuna. Ništa od svega navedenoga nije izazvalo nikakvu pozornost medija bez obzira na postavljeno zastupničko pitanje i konferenciju za tisak časne saborske zastupnice nesporne lijeve provenijencije.
Nekako u isto vrijeme odvijala se i neugodna obiteljska drama kod tadašnjeg ministra financija Borisa Lalovca čija je supruga Tončika Anastasija, ugledna znanstvenica rođena i školovana u Kanadi pred cijelom javnosti svjedočila i prezentirala putem televizije dokaze o obiteljskom nasilju svog supruga u to vrijeme jednog od najpopularnijih ministara. Pored snimke prijetnji i modrica na tijelu koje su nastale dok je gospođa Tončika Lalovac imala kemoterapijski tretman, afera je vrlo brzo zataškana jer se ministar Lalovac vjerojatno po naputku nekog iskusnog PR-ovca primirio i povukao iz javnog nastupanja, a „neovisni“ novinari za razliku od slučaja Alojza Tomaševića gdje je jedini dokaz bio priča njegove supruge o zlostavljanju, bili su vrlo uviđavni i nisu tražili nikakve ostavke, privođenja, kaznene procese i slično. Čak se i udruga B.a.B.e. (Budi aktivna Budi emancipirana) vrlo neuvjerljivo svojim priopćenjem distancirala od ovog očiglednog obiteljskog nasilja. Tada se nije radio nikakav pritisak za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Ono što je najgore takozvano „neovisno sudstvo“ je odbacilo kaznenu prijavu koju je podnijela gospođa Lalovac, bez obzira na sve priložene dokaze, za razliku od supruge župana Tomaševića čija supruga nije podnijela kaznenu prijavu već je to učinila po službenoj dužnosti policija. Pa Bože moj svi mi znamo da se snimka zlostavljanja prema našem zakonu ne treba uzesti za dokaz. I sve to nije bilo vrijedno za očito visoko ideologizirane novinare, naše „opinion maker-e“ bilo kakvog značajnijeg i istaknutijeg novinskog komentara, traženja ostavke i slično.
Naravno ni sveprisutni saborski zastupnik Gordan Maras koji ovih dana upućuje salve kritika na račun Plenkovića zbog Ante Ramljaka, na svim mjestima gdje mu se za to pruži prilika, nije vidio ništa sporno u ovim aferama.
Pa važi li za naše, očito visokoideologizirane novinare poznata biblijska metafora iz Evanđelja po Mateju prema kojoj vidimo trn u oku brata svoga, a ne vidimo balvan u vlastitom? Može li naše društvo uopće očekivati bilo kakav napredak dok gotovo svi novinari funkcioniraju kao agitpropovci jedne političke opcije, a mediji u kojima rade kao njihove političke tribine?
Anđelko Jeličić
