By Gotovo da je prošlo nezabilježenim prijenos 18,53% dioničkog portfelja Merkatora u vlasništvu ruske državne banke „Sberbank“ na Fortenova grupu. Ovim poslovnim manevrom koji je potvrđen odlukom skupštine dioničara dana 12. 03.,Sberbanka je povećala svoj udio u Fortenova grupi s 39,2 na 44%, pa zajedno s „VTB“ bankom, također u ruskom vlasništvu u čijem posjedu se nalazi 7,5% dionica ove grupacije, čini većinski kontrolni paket od 51,5%. Nakon što je slovenska država nezakonitom pljenidbom merkatorovih dionica na ime plaćanja kazne onemogućavala ovu operaciju, sada je samo formalizirano ono što je još prije 4 godine osmišljeno od strane „hrvatskih stručnjaka“ na čelu s Martinom Dalić i Antom Ramljakom na „spašavanju“ ovog velikog gospodarskog sustava.
Proces restrukturiranja i konsolidacije ove tvrtke se i dalje nastavlja i uskoro možemo očekivati naredni korak, a to je prodaja jednog bitnog segmenta „Fortenova“ grupe, programa „Smrznute hrane“ na čelu s „Ledom“, „Ledom Čitluk“, beogradskim „Frikomom“ i još cijelim nizom manjih povezanih tvrtki u Sloveniji, Crnoj Gori, Makedoniji i Mađarskoj za oko 600 milijuna EUR-a, kako bi se na taj način financirala otplata „rollup“ kredita od 1,06 milijardi EUR-a.
U dinamičnom poslovnom svijetu ovi procesi nisu neuobičajeni jer čak i najveći svjetski brendovi mijenjaju vlasničku strukturu svakih desetak godina, međutim, značaj ovakve kompanije za hrvatsku ekonomiju, kao i za poziciju u geostrateškom razmještaju sila koje se s našom zemljom poigravaju kao s nedoraslim nedonoščetom, ne smije se prepustiti spontanim tržišnim procesima. Ovo tim više što je službena državna politika prilikom izbijanja afere Agrokor, prema svekolikoj javnosti preko svojih kadrova Martine Dalić i Ante Ramljaka, najavljivala da će se Agrokor kao jedan od najvećih poslodavaca u zemlji sačuvati kao ekonomski sustavpod kontrolom hrvatske države. Epilogu ovakve „brige“ svjedočimo ovih dana gdje se ruska država nakon što je uz asistenciju Ivana Vrdoljaka i njegovog PPD-a osigurala kontrolu nad energetskim sektorom, sada preko nekontroliranog bankrota Agrokora dolazi u priliku da napravi veliki korak u kontroli agrarnog sektora i najplodnijih zemljišta.
Rasplet procesa „konsolidacije“ Agrokora po recepturi fantomske grupe „Borg“ traži nam odgovor na pitanje je li ima išta prioritetnije i važnije za jednu državu koja želi biti suverena od proizvodnje hrane i energije. Postoji li ijedan državnik u svijetu koji ne drži čvrsto uzde ova dva ključna sektora u svojim rukama? Jesu li naši vlastodršci naivne neznalice ili pokvarenjaci cijepljeni od bilo kakvog domoljublja i nacionalnog ponosa, spremni da za prljave Judine škude prodaju krvlju branitelja stečenu državu? Postoji li uopće bilo kakva nacionalna strategija iz koje bi mogli pročitati čemu ova država i njeni stanovnici uopće teže, kao i način kako ostvariti zacrtane ciljeve? Nažalost ne postoji ništa od toga niti se išta radi da se osigura takav dokument. Kako su ovdje u pitanju dugoročni ciljevi koji prekoračuju vrijeme jednog ili dva uzastopna četverogodišnja mandata, opravdano se trebamo zapitati jesu li izabrane elite samo političari koji se u svom izbornom ciklusu nastoje što bolje financijski pozicionirati i ugrabiti unosnu poziciju bilo u zemlji ili još unosnije u Briselu, ili pak među njima na ključnim pozicijama postoji i poneki državnik koji će imati poštovanja prema krvavoj žrtvi naših branitelja i raditi prema državničkim interesima svekolikog hrvatskog puka.
Većina Hrvata će se zadovoljiti odgovorom da je država siromašna i da i ovakav nategnut proračun ne može biti dodatno opterećen s interventnim sredstvima za posrnule strateški bitne tvrtke. Za efikasan način kako provoditi nacionalnu suverenističku politiku u uvjetima ekonomskih kriza u pojedinim sektorima, dovoljno je obratiti malo pozornosti na mudre i uspješne Slovence koji preko svojih državnih visokoakumulativnih kompanija interveniraju u ovakvim situacijama kako bi onemogućili globalne predatore da ih operacijama kao što je slučaj s „Fortenova grupom“ ekonomski pa onda i politički koloniziraju. Hrvatska je bez većih šteta po stabilnost javnih financija bez puno napora naprimjer mogla uključiti HEP kao nažalost jednu od rijetkih preostalih državnih tvrtki. Ova kompanija bi bez većih problema po svoje poslovanje mogla svoju dobiti kroz legalne poslovne kanale plasirati u neuralgične kompanije i iste preuzimati u svoj portfelj, te nakon tržišne konsolidacije sa sposobnim i poštenim menadžmentom prodavati poželjnom ciljanom strateškom partneru? Naime, HEP kad bi imao sposobni i pošteni menadžment, zahvaljujući strukturi proizvodnog portfelja i povoljnoj tržišnoj cijeni el. energije, može na godišnjoj razini ostvarivati i do 0,5 milijardi EUR-a dobiti. Naravno, ovo zahtjeva odustajanje od dosadašnje prakse angažiranja političkog nestručnog menadžmenta uglavnom s kupljenim sumnjivim diplomama na mjesta članova upravei odabir po tržišnim načelima najkvalitetnijeg menadžerskog kadra.
Je li itko od naših političkih elita uopće razmišljao o ovome i imao bilo kakav smisleni plan sprečavanja ovakve kanibalizacije hrvatskih najvrjednijih resursa od strane globalnih moćnih predatora koji sukcesivno i uporno provode svoje geostrateške ciljeve. Malena i ranjiva Hrvatska svojim položajem na razmeđu civilizacijskih i kulturoloških blokova, bez temeljitog zaokreta u vođenju državne politikenema nikakve šanse za kontrolu nad svojim državnim integritetom. Nažalost, ako se uskoro na političkoj sceni ne pojavi sasvim drugačija paradigma s nekim novim poštenim i sposobnim ljudima, biti će prekasno, a narod će to shvatiti tek kad je šteta već napravljena i gotovo je nemoguće istu ispraviti.
Anđelko Jeličić
