By Hrvatsko nacionalno etičko sudište
Projekt:
„Budnica hrvatskog nacionalnog suvereniteta“
najavljuje:
Actio Popularis – Narodnu akciju
proglašenja Isključivog gospodarskog pojasa hrvatske države (IGP), prema Konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982., čime ostvarujemo državni suverenitet na još toliko Jadranskog mora koliko ga sada imamo.
U subotu, 21. rujna 2019. krećemo brodovima iz Zadra na našu crtu IGP.
Peta obavijest
Isključivi Gospodarski Pojas (IGP)
Isključivi Gospodarski Pojas kojeg će hrvatski narod, za manje od mjesec dana, proglasiti i za našu domovinu, pripada svima. To suvereno pravo nad novim područjem mora ostvaruje 141 država, koje su poklon UN-a primile, prihvatile i proglasile. Hrvatska nije među njima, zato jer Italiji valja dopustiti da i dalje bez ikakvih prijekora i prepreka pljačka sve vrste našeg morskog blaga, te zato da se „našim dragim i dobrim susjedima na obali“ omogući oteti još dio hrvatskog kopna i mora, kako su se izvježbali kroz postavnojevska vremena. Fijasko hrvatske državne politike i tragedija pravosudne znanosti – po Konvenciji UN-a o Pravu mora je nezamisliva i nedopustiva. Ta skupina posljednjih pravnih akata, dogovorenih i napisanih u okviru Međunarodnog prava – veličanstveni je dokument koji uljuđuje ljudsku uljudbu, počovječuje čovječnost čovječanstva – donosi sklad u međunarodne odnose suverenih država, u širokom luku pravosudnih barijera zaobilazi ratove.
Naša draga, napaćena domovina, sa međunarodnim priznanjem očito nije završila svoj 14-stoljetni križni put i sa svojim suverenitetom ne zna što će, sluđena činjenicom da je dalje u kandžama mentaliteta koji joj određuje sudbinu smanjivanja, a ne povećavanja; propadanja, a ne blagostanja. Nije spominjano ni zapisano, nikada i nigdje, da naprimjer jedna država može, ne samo otvoreno uzimati blaga u području druge države, nego to još javno, drsko i bezobrazno obrazlagati: „mora se razumjeti da mi Talijani imamo veliku ribarsku flotu, pa nam odgovara lov u susjednom moru, a i za veliku, skupu, atlansku flotu koju smo sagradili, također je do susjedng mora, brže, lakše i jeftinije“. Isto tako, ne samo da se nije dogodilo, nego niti pomislilo da susjedne države jasno i glasno – traže, tuže, ucjenjuju, prijete kako moraju dobiti dio hrvatskog mora i kopna, kojeg su si poželjele. Mala, neugodna, gramzljiva Slovenija. Bosanski lonac od tri naroda i dva entiteta. Crnogorsko „drugo oko“ u četničkoj glavi idu zajedno, govore svijetu kako je Hrvatska sa svima u sukobu, dok pružaju kandže po „svoje parče ustaške Hrvatske“. Kažu moramo im dati! Ne moramo, i ne smijemo; ali možemo dragovoljno pokloniti. Na to računa jedinstveni scenarij i zajednički plan, koji se oslanja na hrvatske veleizdajice.
Dakle: Agresija je prozvana graničnim sporom, a iznuđivanje našeg teritorija ide preko ucijene nekim ciljem „presudno važnim za Hrvatsku, pa je svaka cijena prihvatljiva“. Slovencima bi naš dio Piranskog zaljeva trebali prepustiti da nam dozvole pregovore sa EU. BiH bi trebali prepustiti kopno i more uz poluotok Klek za dozvolu gradnje Pelješkog mosta. Crnoj Gori, koja već računa da je cijelo more do kopna Prevlake njeno, treba dati i Prevlaku, radi fantomske investicije u turističku destinaciju i, pišu mediji, „eto šanse da i Hrvati zarade prodajom svoje zemlje“…
Nažalost, sve te tri neuralgične točke u startu imaju potpisane dogovore na najvišoj razini: Račan – Drnovšek, Tuđman – Izetbegović, Račan – Đukanović – iako se radi o teritorijalnim pretenzijama na koju susjedi nemaju pravo, i prema kojima Hrvatska nema obaveza. Otišlo je tako daleko da je hrvatskom dijelu bratske ekipe još samo ostalo sve provući kroz Saborsku proceduru i ratifikacijom riješiti zadatak. Protuotrov, jasno, postoji. Pravni lijek također. O tome je prof. Ibler dao savjet predsjedniku Tuđmanu nakon što je saslušao, proučio i ocijenio stav, za sada, verbalnih agresora: „mi znamo da nismo u pravu, ali ćemo vas dobiti na upornosti“. Savjet je bio: Ni riječi više! O apsolutu se ne pregovara! Državni teritorij je nedodirljiv i nedohvatljiv nikome! Razgovori o temi, koja ne postoji, stvaraju opasan dojam, pa pretpostavku, pa sumnju da se ipak ima o čemu pregovarati, a tada mogu nastati veliki problemi. Ibler više nije pozivan. Rudolph je ustoličen.
Sve su bivše jugoslavenske republičke granice postale međunarodno priznate državne granice, i sve su se nove države u tim granicama međusobno priznale. Kada je procijenjeno da se ništa nije promijenilo što bi poremetilo stare planove, atak na Hrvatsku je nastavljen:
Slovenija je krenula još odavno, u sredini II. Svjetskog rata, kada su slovenski partizani preveslali hrvatske partizane i pomakli granicu sa 10 km sjeverne obale na polovicu korita rijeke Dragonje. Od 1953. provode pravo etničko čišćenje, osvajaju desetke kilometara hrvatskog prostora prema jugu, u Savudrijskoj vali. Po crti okupacije kopaju kanal sv. Odorika, nazivaju ga Novom Dragonjom, osvojeni dio Savudrije – Piranski zaljev i odatle bi vukli morsku granicu. Slovenci su uporni (!) kako su to i najavili, iako u ničemu nisu u pravu, i njihova je situacija nepromjenjiva pravnim putem. Dakle: Kako se granica na moru crta ravno od mjesta dodira kopnene granice sa obalom, ispalo je da talijanska i hrvatska državna granica teritorijalnog mora u trokutu omeđuju Sloveniju. Kopno Slovenije jednostavno se nalazi više od 12 mm (to je širina teritorijalnog mora) daleko od najbližih međunarodnih voda, odnosno otvorenog mora, s kojim Slovenci nemaju, a žele dodir. Traže da im Hrvatska pokloni: 166 km2 svog teritorijalnog mora, unutar naše državne granice, od čega bi 46,4 km2 bilo pretvoreno u međunarodne vode, a 113 km2 Hrvatska bi trebala pokloniti Sloveniji, uz veliki, fantomski IGP od 350 km2 (Slovenija ga je samoinicijativno proglasila još 2005.g.). Ne prihvaćaju dogovor o granici, jer kažu da je nema, budući da je cijeli zaljev (koji postojeća granica dijeli po pola) njihov, i to povijesno (nije jasno kada se ta povijest dogodila). Sve pretenzije Slovenije prema Hrvatskoj prihvatio je i potvrdio Državni zbor, a Vlade su obvezne poštovati njegovu odluku… Što god smislili i pokušali izvesti – Nn ide, i ne ide. A onda se našao viši cilj – ucjena ulaskom Hrvatske u EU. Kao štafetna palica, koju su nekada slovenski i hrvatski pioniri izmjenjivali na polovici mosta preko rijeke Dragonje, tako prihvaćanje ucjene raste od jedne do druge hrvatske vlade, a usklađeno „stručnjaci“, umjesto Iblerovog savjeta, vode duge pregovore, koji su doveli do arbitraže, a Kosor-Stier ju prihvatili… Dotureni Transkript, kao dokaz „kontaminacije i kompromitacije“, politika ne može eskivirati, pa se i mediji tome prilagođavaju. Ali, zapravo je preskočeno pitanje, ne što je rekao Slovenac – Slovenki: dobili smo more!, nego što Hrvat nije rekao Hrvatu – izgubili smo more! Tragedija je u tome da i jedna i druga strana, te strašne igre i farse (na sreću izvana prekinute), misle da je dobro što je Slovenija dobila, a Hrvatska izgubila. Uporno (!) i dalje nešto tužakaju, a mi glupo i korektno sudjelujemo.
U državi Bosni i Hercegovini, osim što Srbi su uzeli polovicu, a Muslimani (Bošnjaci) osvajaju drugu, a Hrvati nestaju – jedini pravi starosjedioci, stoljećima „branitelji kršćanstva na Drini“, danas ne znaju, što bi sami sa sobom. Za to vrijeme Sarajevo osniva Pomorsku Akademiju, „kao što i pripada pomorskoj zemlji“. Napisali su dokument od sedam kartica, kojim dokazuju kako po Konvenciji UN-a o Međunarodnom pravu mora, imaju, vlasnici su mora do Korčule, te najavljuju proglašenje svog IGP do talijanskog dijela. Cijeli tekst je točan, osim prve rečenice, koja polazište za cijelu konstrukciju temelji tvrdnjom da su vlasnici hrvatskog dijela kopna na poluotoku Kleku, koja im to sve omogućuje… Dakle, granična crta između socijalističkih republika Hrvatske i BiH ide obalom poluotoka Kleka, osim samog vrha (ponte) i otočića: Mali Školj i Veliki Školj! (Ili, kako je kao premijer, Zoran Milanović, rekao: dva kamenčića. Za Piranski zaljev je rekao da spor ne vrijedi one dvije lignje. Očito voli deminutive). Ugovorom o državnoj granici između novih država Hrvatske i BiH, potpisanim od dva predsjednika 30. srpnja 1999. u Sarajevu, granica se pomiče i BiH dobiva žuđeno kopno, koje im donosi more da se mogu pomorskom zemljom zvati. Naknadno objašnjenje jest da je Tuđmanova ekipa rekla da na tom području nemamo dokumenata, a Izetbegovićeva je pokazala jedan jedini dokument njihovog vlasništva. Ubrzo nakon sastanka hrvatski pravi pravni stručnjaci (Kapetanić, Vekarić, Ćosić) podastiru pravne podatke i dokumente koji dokazuju vlasništvo Hrvatske nad kopnom koje se trebalo izgubiti, i imaju dokaze da je Izetbegovićev dokument čisti falsifikat, čak i priznanje lažnog potpisnika. U takvom slučaju, svaki ugovor na svijetu prestaje važiti, ali u Hrvatskoj epilog tek slijedi. Za ucjenu je izabran Pelješki most, kao izuzetno značajan strateški i prometni objekt, a Bosanci objavljuju da od toga nema ništa, „dok se ne riješi pitanje granice na moru“.
Iako je Pelješki most u dijelu kopna i mora neumskog zaljeva u vlasništvu Hrvatske, a tzv. „granični spor“ se nalazi u susjednom zaljevu na poluotoku Kleku, pa jedno s drugim nema veze – vode se pregovori, pišu se članci o tome da Hrvatska treba odlučiti: ili most, ili gubitak dijela teritorija! Tada se priključuje Neven Mimica. Potpredsjednik Vlade za:
1. unutarnju, 2. vanjsku i 3. europsku politiku.
„Povezivanje hrvatskog juga rješavat će se zajedno sa EU, pojavljuje se dojam kako je dogovor o granici u vezi sa problemima teritorijalne nepovezivosti Hrvatske, i da za dozvolu gradnje od BiH, dajemo teritorij na Kleku. Međutim, motiv nije trgovina sa BiH, nego poruka koju šaljemo EU, da ulazimo sa uređenim međunarodnim odnosima, i da Hrvatska poštuje sporazume koji su potpisali prethodnici.“
Ide hrabro dalje, budući visoki, enormno plaćeni dužnosnik EU (u međuvremenu proglašen najgorim službenikom uopće), i u zanosu antihrvatstva, antidržavnosti, na pitanje novinara: Što je sa tvrdnjama da su dokumenti na kojima se Sporazum temelji u znatnom dijelu krivotvorina, Mimica odgovara: „Sve što se navodi u Sporazumu temeljito je sagledano i postoje argumenti da se on ratificira u ovom obliku, kako u odnosu na otok Zrinski na Uni kod Kostajnice, tako i na tražene dijelove otoka Kleka.“
Milanović je najavio ratifikaciju Saboru, i odredio datum. Dan prije članovi „Udruge Pelješki most“ podijelili su saborskim zastupnicima knjigu dokumenata „Granica na Kleku prevara ili zabluda“ i preslik članka Kaznenog zakona, koji za ustupanje državnog teritorija predviđa sasvim određene zatvorske kazne. Tema je skinuta sa dnevnog reda. Most se, naravno gradi, i dobro napreduje, ali vrag ne spi. U društvu novinara Hrvatske, kojim vlada Pupovčeva produžena ruka, nedavno je organizirana neobjašnjiva izložba: Fotografije Alije Izetbegovića. Prisutan sin Bakir novinarima je objasnio da „tu lijepu gestu tumači kao spremnost Hrvatske da ispoštuje dogovor dvaju pokojnih predsjednika“. Sa proglašenjem IGP sve će to u ropotarici povijesti.
Crna Gora, odnosno sa crne gore, spustili su se davno neki drugi ljudi, i malo pomalo okupirali veliki dio nekadašnje Crvene Hrvatske. Kroz povijest više puta napadali su naš preostali teritorij. Neposredno nakon II. Svjetskog rata, general Peko Dabčević, posjetio je svoje crnogorske suborce, a iznenadilo ga je pitanje: „druže Peko, kada ćemo ratovati? jer ogladnilo se, ogolilo se, obosilo se!…“ 90-tih godina prošlog stoljeća Crnogorci su bili opaki ubojice i pljačkaši hrvatskoga juga. Dolazili su sa „prvim okom“ u četničkoj glavi, i to preko našeg oduzetog Bokokotorskog zaljeva, u koji se tijekom stoljeća slijevalo sve najljepše iz naše prirode i oplemenjivalo sve najbolje iz kulture hrvatskoga naroda. No, po Mesiću, mi nismo nikada sa njima ratovali, pa su izuzeti iz hrvatske Tužbe za genocid, i zajedno sa brzozaboravljajućom Hrvatskom, utvrdili granicu u bokokotorskom zaljevu, po pravilima Međunarodnog prava – po crti sredine, prateći oblik kopna. To je bila ozbiljna prepreka za širenje dalje kamo su naumili, ali bratska pomoć Podgorici stiže iz Zagreba.
Premijer Račan i njegov ministar vanjskih poslova Picula, sa Crnom Gorom potpisuju Privremeni sporazum o crnogorskom upravljanju cijelim zaljevom, (odnosno i hrvatskim dijelom mora), sve do kopna Prevlake, i to na 10 godina. Od tada je prošlo još toliko, a umjesto postavljanja pitanja odgovornosti za takav „privremeni sporazum“, on postaje trajno stanje. Crnogorci sada traže i kopno Prevlake. Doduše, po Međunarodnom pravu, more ne donosi kopno, nego obrnuto, ali u ovom slučaju koristi se načelo dosjelosti – ako se prisvoji tuđe, a nema reakcije, onda je valjda tuđe – naše. Kako sada stvari stoje, čini se kako Crnogorci sada mogu iz veće blizine pjevati kako „vila kliče gdje si srpski Dubrovniče“, ali, kaže naš mudri narod, svaka sila za vremena.
I tako to ide, tako to traje, pa je vrijeme da stane i prestane. Tko je to vodio i kakve pregovore o državnom vlasništvu, tko je potajice planirao gubitak državnog teritorija, tko se usudio potpisivati neke mutne Arbitražne procese? Valja presložiti, pa uposliti, domaće sudovanje. Sa Slovencima treba početi pravni proces propitivanja vjerodostojnosti i legitimiteta onih partizanskih dogovora o granici, i postaviti pitanje prave, povijesne granice na 10 km od obale Dragonje. Treba preispitati sporazum o prevelikim pravima BiH u luci Ploče. Od Crnogoraca za sve užase i zlodjela koja su nam napravili, treba tražiti da nam vrate Boku Kotorsku, u kojoj „svaki kamen govori hrvatski“ kako je to za svoga posjeta svojevremeno rekao naš sveti Alojzije Stepinac. Hrvatski narod, koji ima suvereno pravo proglasiti svojim ono što nam je našim učinilo Međunarodno pravo mora, naći će načina da se koristi međunarodnim sudovanjem. Pravi, normalni, Međunarodni sud pod okriljem UN-a, to je mjesto koje mora biti uzor hrvatskom pravosuđu, i pomoć hrvatskom narodu, da osudi zločince, da naplati sve štete koje su nastale u pokušaju otimanja našeg teritorija. Međunarodni sud: „Sud se sastoji od 21-og nezavisnog člana, izabranih između osoba koje uživaju najveći ugled zbog svoje nepristranosti i poštenja, te priznate stručnosti na području Prava mora – na devet godina. Ne mogu obavljati političke i upravne funkcije, ni imati vezu s bilo čime što ima veze sa iskorištavanjem bogatstva mora. Sudu kao cjelini, moraju biti predstavljeni najvažniji pravni sustavi svijeta, te osigurana pravična geografska zastupljenost. Sud počinje tako da je glavni tajnik UN-a uključen u proces izbora sudaca za svaki proces, a na kraju Odluka suda je konačna i u skladu sa njom moraju poštovati sve stranke spora. Eto zašto naše provincijske, neobrazovane stručne veličine biraju arbitražu. Svaki od nabrojenih sudaca i najviših dužnosnika UN-a rekao bi Hrvatima ono što je Ibler rekao Tuđmanu: O apsolutima se ne pregovara. Ali to vrijedi za one kojima je apsolut svetinja vlastite države. Takvi će zaploviti daleko na more, što dalje od granice našeg teritorijalnog mora to bolje, jer ćemo toliko mora uskoro imati.
U sljedećim obavijestima bavit ćemo se ovom temom iz drugoga kuta. Govorit ćemo o tome kako otvoreno more, kojemu je Institut IGP oduzeo dio područja, može biti zadovoljno u dijelu, što je pripao Hrvatima, plemenitom starom europskom narodu, i velikoj pomorskoj sili svijeta, po svim kriterijima, kroz cijelu svoju povijest. Valja tako nastaviti, pretcima u zahvalu, potomcima za uzor.
