By Ovih dana većina civiliziranog i pravdoljubivog svijeta, pa tako i glavnina hrvatskog puka izuzev onog dijela koji je trajno i nepovratno otrovan boljševičko – komunističko – rusofilskom „ljubavi“, zgražava se nad brutalnom agresijom ruskog imperijalnog medvjeda nad mirnim ukrajinskim narodom, a ne primjećuje da isti taj baćuška već cijelo desetljeće odrađuje, uz svesrdnu asistenciju domaćih govnarskih izdajnika, tihu „soft“ verziju porobljavanja i hrvatske države putem infiltracije kroz energetski sektor. Žalosno je da pored budžetski skupo plaćenih institucija kao što su Sigurnosno obavještajne agencije, raznih instituta, gotovo svih medija, Sabora, Akademije nauka i još mnogih novcem poreskih obveznika skupo financiranih čimbenika koji određuju svijest ovog naroda, najsnažnija i gotovo usamljena reakcija na ovu pojavu došla je ovih dana vjerovali ili ne, od strane GONG-a i „Nezavisnog društva novinara Vojvodine“. O ovoj temi se još u ožujku 2019. godine oglasio novinar Faktografa Petar Vidov i analitičar javnih politika Duje Prkut putem GONG-ove istraživačke publikacije „Zarobljavanje plinom“, ali uglavnom bez nekog odjeka iako je ovaj rad prezentiran u Hrvatskom novinarskom domu. Zanimljivo je da su novinarske članke na ovu temu pisali uglavnom novinari koji su voljom politike i onih koji imaju kontrolu nad medijima izgnani iz hrvatskog medijskom prostoru, ili pak u istom marginalizirani. Očito je, a što je vrlo znakovito, pisanje o zarobljenom i opljačkanom energetskom sektoru u Hrvatskoj zabranjena tema.
Inače ova publikacija je potaknuta studijom izrađenoj od strane uglednog europskog instituta CSIS – (Center for Strategic & International Studies) „Kremaljski priručnik“ (The Kremlin Playback) iz 2016. godine. Iako se u istoj eksplicitno ne obrađuje Hrvatska, nevjerojatno je kako je gotovo do tančina opisan način „kanibalizacije“ hrvatskih energetskih kompanija od strane kompanija kojima upravljaju ruski vlastodršci. Prema navedenoj studiji ovaj velikodržavni ruski scenarij se odvija kroz sustavno slabljenje lokalnih aktera primarno u plinskom biznisu, kako bi Gazprom-ove posredničke kompanije ostvarile prevlast. Ruski kapital koji je vrlo vjerojatno i u pozadini MOL-a, uspio je „eutanazirati“ hrvatsku proizvodnju plina koja je pokrivala čak 80% domaće potrošnje i svesti je na svega 20%. Paralelno s gušenjem hrvatske proizvodnje plina ekspandirala je sitna lokalna plinarska distributerska tvrtka PPD koja je imala promet još prije desetak godina od cca 20 milijuna kuna na preko 10 milijardi kuna u 2021. god, uz nezabilježeno visoke ekstraprofite koji se kanaliziraju u strateški i za „ruski svet“ geopolitički interesantne sektore ( Luka Ploče, Luka Rijeka, CNG – Compresed Natural Gas terminal, Petrokemijski biznis, turistički sektor …..). Bez visoke interesne povezanosti ove tvrtke s vrhom hrvatske politike, ovakav rast male provincijalne tvrtke koja svoj eksplozivni rast bilježi zahvaljujući zakonskom okviru i političkom pogurancu koji je izašao iz radionice ministra Ivana Vrdoljaka uz zatvaranje očiju tadašnjeg premijera Zorana Milanovića koji je u vremenu u kojem su se odvijali sudbonosni procesi za državu, kada nije ispijao birana svjetska vina uz svježu oboritu ribu u „Taču“, svoje vrijeme kratio igrajući igrice u svom kabinetu ili pak u joging-u prisljemenskim stazama. Je li u pitanju podvala tadašnjeg ministra gospodarstva ili pak neznanje premijera kao u slučaju Linićeve podvale „Predstečajnih nagodbi“, ostaje na SOA-i i DORH-u da utvrde, ako uopće imaju stručni, intelektualni i etički kapacitet za razriješiti razloge potpisivanja Ugovora s investitorom Vjetroparka „Krš-Pađene“ zadnji sat važenja visoko poticajne „feed in“ tarife na teret hrvatskih potrošača, za otkup proizvedene el energije. Još jednom se dokazala stara američka mudrost iz doba uspona sicilijanske mafije da se na brzinu možeš obogatiti samo na dva načina – ili da kršiš zakone, ili da stvaraš zakone.
Kako očekivati bilo kakav pomak u ovom području kad Vuk Hamović i Vojin Lazarević, djeca srpskih generala regrutirana iz udbaškog legla Genexa i Inexa, već više od 20 godina, zarađuju stotine milijuna EUR-a na namještenim natječajima za dobavu električne energije, te koruptivnim „našim“ novcem upravljaju između ostalog i životom cijele neretvanske doline? Ako ovi najkrupniji investitori u Republici srpskoj koji provode u gospodarskom sektoru Moljević – Šešeljev velikosrpski projekt, odluče vode tzv. gornjeg horizonta preusmjeriti prema izgrađenom tehničkom tunelu u crnogorsko primorje, voda Neretva će se pretvoriti u malo veći potok, a slane vode jadranskog mora preplavit će cijelu neretvansku dolinu i napraviti je neplodnim morskim zaljevom.
Kako očekivati od sadašnjeg premijera da izabere iz ozbiljne i široke lepeze prijavljenih visokostručnih kandidata poštenu i kompetentnu upravu u državnu elektroenergetsku tvrtku? Kako da namjesto svog hvaranina pravnika administrativca Frane Barbarića, da konačno postavi sposobnog menadžera koji će biti u stanju realizirati makar 50% zadataka iz sada važeće treće po redu „Strategije razvoja energetike RH do 2030. god. s pogledom do 2050“ i konačno da pokaže da se ovi strateški dokumenti nisu radili samo zbog potrebe da se opere par milijuna kuna? (Prethodne Strategije rađene su 2002. i 2009. god. i nisu realizirane niti na razini 5% zacrtanih planskih ciljeva). Očito se radilo o dokumentima upitne kvalitete, a razina nebrige za energetski sektor vidljiva je u činjenici da Strategije nisu popraćene operativnim dokumentima, što je jedan od ključnih preduvjeta za smislenu evaluaciju i upravljanje provedbom same energetske politike. Ključne odluke u energetskom sektoru donose se mimo, a ponekad čak i usprkos postojećim Strategijama te su podložne netransparentnim lobističkim utjecajima.
Otkad je izborila neovisnost, Republika Hrvatska uspjela je samostalno izgraditi tek jedan energetski objekt, malu hidroelektranu Lešće, ali i ona je idejno osmišljena još za vrijeme Jugoslavije, te obaviti revitalizaciju nekih od zastarjelih i istrošenih jedinica. Žalosna je činjenica da se energetski portfelj u vlasništvu HEP-a unatoč milijardskim profitima konstantno smanjuje kao posljedica izlaska iz proizvodnje velikih kapaciteta zbog proteka eksploatacijskog vijeka. . Energetski sektor u Hrvatskoj nije se razvijao jer je izgradnja energetskih objekata skup i dugotrajan posao, za koji je nužno dugoročno strateško planiranje, a to više od 1.200 nemotiviranih visokostručnih energetskih stručnjaka iz sustava nacionalne energetske kompanije, vođenih „prolaznim“ nestručnim političkim administratorima, kontroliranih od strane ministra sa sličnim performansama, neće napraviti dok se ovaj za državu prevažni sektor temeljito ne uredi po uzoru na uspješne slične europske kompanije.
Kako očekivati da će isti taj Frane Barbarić ili pak neki novi politički administrator motivirati bilo koga od vodećih inženjera u ovoj kompaniji da provedu energetsku transformaciju kompanije u skladu s ,usvojenim „Programom otpornosti i oporavka 2021.g – 2026. g.“ kada se isti ti inženjeri ne mogu niti približiti sa svojom plaćom krdu sekretarica i priležnica s kojim su se ovaj, kao i neki članovi uprave, okružili i troše desetke milijuna kuna izravno ili posredno preko svojih dobavljača na stalne bakanalijske provode.
Činjenica da je u mandatu premijera Plenkovića donesen novi Zakon o privatizaciji INA-e, otvara mogućnost da mađarski MOL konačno i službeno preuzme većinsko vlasništvo u hrvatskoj naftnoj kompaniji. Premijer Plenković ugostio je Orbana u Zagrebu prvi put nakon sedam godina, a dva su se premijera družila i neformalno tijekom Orbanovog ljetovanja u Hrvatskoj. Sjećamo se trenutka kada je Plenković nakon gubitka spora s MOL-om pred međunarodnim sudom, obećao hrvatskom puku da će otkupiti dionice ove kompanije u INA-i, a napravio je upravo suprotno donošenjem ovog Zakona i tako nastavio projekt kojeg je započeo Račan, a „temeljito“ nastavio i nepovratno trasirao Sanader.
Tužna je i bolna kronologija propadanja hrvatskih strateških kompanija, od mađarske koruptivne kontrole nad Inom za „Judine škude“ u dominantnoj režiji bivšeg premijera Ive Sanadera, pa sve do preuzimanja Petrokemije – Kutina od strane Gazpromovog lokalnog partnera PPD-a u mandatu Andreja Plenkovića, i to nakon što je država sanirala gubitak te tvrtke u visini od 450 milijuna kuna te je dokapitalizirala s dodatnih 150 milijuna da bi je prodala za polovinu uloženih sredstava i još je k tomu preuzela skupu obvezu saniranja otpada. Na svu sreću propao je pokušaj privatizacije HEP-a kroz dokapitalizaciju 25% portfelja u 2014. godini pod dirigentskom palicom ministra Vrdoljaka u korist ruskih banaka, zbog otpora sindikalista ove kompanije uz posvemašnji sramotni muk svih stručnih i političkih institucija u zemlji Hrvatskoj.
Neosporna je činjenica da je energetika najvažnija djelatnost u kojoj odgovorne države provode svoj strateški i državnički interes. Energija je za gospodarstvo ono što je hrana za ljude. Zašto se niti jedan hrvatski vlastodržac nije ozbiljno i odgovorno pozabavio ovim vitalnim gospodarskim i strateškim sektorom, osim što su se uplitali u desetak uglavnom voljom politike zamrznutih ili još nerazjašnjenih korupcijskih afera iza kojih se naslućuju skrivene isprepletene mreže osobnih interesa kleptokratskih korumpiranih političkih elita (tzv. zarobljavanje politike). Politička netransparentnost i sklonost korupciji, upitna nezavisnost medija i pravosuđa, slab rad nadzornih i kontrolnih institucija, opetovani pokušaji ograničavanja izborene razine ljudskih prava i sloboda ne garantiraju otpetljavanje koruptivnog čvora u području energetike.
Zarobljavanje Hrvatske preko energetskog sektora intenzivno se preljeva i na druge grane gospodarstva, pa su tako ruske banke u konačnici uspjele preuzeti nekadašnji Agrokor, gdje svoje prste ima i nominalni vlasnik PPD-a Pavao Vujnovac (kao i oni koji se iza njega kriju), a čiji imperij kojeg pogoni ruski plin sve više buja, te postaje nesporno i dokazano oružje širenja ruskog utjecaja,
I nakon svega moramo se zapitati u kojoj je mjeri stanje energetske politike RH refleksija vanjskopolitičkih strateških ciljeva Ruske Federacije?
Anđelko Jeličić
