By Ovih dana obilježit ćemo ponovno nekoliko značajnih obljetnica vezanih uz hrvatski obrambeni Domovinski rat, ali i uz sjećanje na zločine komunista. Tako će 23. kolovoza biti obilježen Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Riječ je o tome da je tog dana Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osudila teška kršenja ljudskih prava koje su od 1945. do 1990. počinili totalitarni komunistički režimi, te je izrazila suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Spomen dan potječe od Praške deklaracije o zločinima komunizma koju je između ostalih predložio i potpisao, 3. lipnja 2008., Vaclav Havel i brojni članovi Europskog parlamenta, podsjećajući na pakt Hitlera i Staljina. Naime, 23. kolovoza 1939. u Moskvi je potpisan Njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju (Sporazum Molotov – Ribbentrop), kojim je postignut javni sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi. U slobodnom svijetu na taj dan organizirali su se prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina, pa se i kod nas Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima obilježava 23. kolovoza. Dakle, osim što je Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila teška kršenja ljudskih prava u tom vremenu, mišljenje je da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji, te je Parlamentarna skupština Vijeća Europe u tom duhu pozvale sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima, te da ih potpuno jasno osude.
A što je s timu svezi Hrvatska dosad učinila? Prihvatila je obilježavanje Europskog dana sjećanja, ali na način da se zapale svijeće, polože vijenci, i minutom tišine oda počast tim stradalim ljudima, na grobnicama i onih iz II. svjetskog rata koje su navodno ubili ustaše, ali i onih nakon 1945., kad je rat već bio gotov, koje su i bez suda i suđenja ubili partizani-komunisti, predvođeni Josipom Brozom Titom. Inače, Hrvatska je prekrivena masovnim grobnicama koje su nam ostavili Brozovi komunisti. Nema gradova ni mjesta gdje komunisti nisu izvršili neki zločin. Najčešće zbog osvete. Progonili su sve koji nisu bili na njihovoj strani, a taj njihov zločinački progon trajao je od 1945. do 1990. E, sad se postavlja pitanje, je li dovoljno na taj Europski dan sjećanja samo zapaliti svijeću i položiti vijenac, ili se treba uz ostalo obračunati i sa svima koji su činili zločine u komunističkom režimu? Na taj dan i preko tzv. režimskih medija može se čuti nešto i o tom obilježavanju, ali baš ništa o zločinu i zločincima, iako se kaže da svaki zločin ima svoga zločinca. Političari i politikanti nas svaki puta manje-više izigraju. Kažu da da je žrtva – žrtva, pa malo odu na spomen područja poput Jasenovca, a malo na spomen područjima onih koje su partizani – komunisti ubili kao pse, pobacavši ih, kao u jamu Jazovka kod Sošica na Žumberku ili diljem Maceljske šume još i žive. Za zločine učinjene od završetka II. svjetskog rata pa naovamo, kriv je isključivo Josip Broz Tito, zajedno sa svojim najbližim suradnicima. Kako se samo prave “blesavi” pojedini hrvatski i ini “povjesničari” kad tvrde da Tito, recimo, nije imao pojma o masovnim zločinima u Bleiburgu ili na tzv. Križnim putovima. Ništa se u bivšoj Jugoslaviji nije moglo učiniti bez Brozova blagoslova. Stoga, kad govorimo danas o žrtvama totalitarnih i autoritarnih režima, što se tiče Hrvatske, govorimo jedino o zločincu Josipu Brozu, a njega u tom kontekstu i malo tko od pojedinih aktualnih političara i spomene. Tako ispada da su u Hrvatskoj Hrvati sami sebe ubijali, jer krivca nema, još od 1945., pa do današnjih dana. Tito je i dalje za mnoge “trostruki heroj” (jer je “krao, ali je i nama dao”), pa ako je to tako, a jeste, onda zbog čega obilježavamo Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, kad zbog tih zločina nitko nije ni suđen, a kamoli osuđen, kad se taj dan ne izražava sućut, razumijevanje i priznavanje patnji onih koji su prošli Titove robijašnice i mučilišta, kad nismo ocijenili povijest komunizma niti se jasno distancirali od zločina komunističkog režima? Ako neki smatraju, a smatraju, da je dovoljno zapaliti svijeću i položiti vijenac, sve u pet minuta, i time riješiti ono što Parlamentarna skupština Vijeća Europe od nas traži, a mi smo to prihvatili isključivo na papiru, onda se varaju. To nije to. Stoga tražimo od Državnog odvjetništva, Uskoka i ostalih institucija koje se bave progonom zločinaca i zločina da se više pozabave time, a manje tko je kome “ukrao kokoš”. U ovom slučaju u pitanju su ljudi koje je Brozov komunistički režim ubijao, maltretirao i nije im dao živjeti. Oni koji su sudjelovali u tim i inim progonima Hrvata, sve do kraja devedesetih (ala nobile i sl.), danas su “trostruki heroji”, koji se ni ne stide svoje komunističke prošlosti. I smiju nam se u lice, vjerujući da je za lustraciju prekasno. No, nikad ne reci – nikad.
S druge pak strane, 24. kolovoza obilježit će se i prvi dan bitke za Vukovar. Naime, toga dana 1991. Srbi su izvršili agresiju na ovaj grad, (ali i Hrvatsku!), poklali brojne građane, žene, djecu, starce, veliki broj otjerali u koncentracijske logore, a sve što je bilo hrvatsko-uništili.
Čut ćemo opet riječi zahvale poginulim junacima ovoga Grada-junaka, koji se junački branio tri-ćetiri mjeseca, ali malo ili ništa o imena ratnih i inih zločinaca, pa čak ni ime balkanskog krvnika Slobodana Miloševića.
I prigodom ovog obilježavanja, trebalo je pozvati Državno odvjetništvo, Uskok, ali i bivše Udbaše da nam kažu tko je odgovoran za rušenje vukovarske ratne bolnice, dječjih vrtića, crkava, škola, pa sve do toga hoće li ikada napokon netko odgovarati za 938 bijela križa na tamošnjem Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata?
Spomenimo još da nas krajem kolovoza očekuje i obljetnica kad je hrvatski domoljub, kojeg je odlikovao i predsjednik Republike Zoran Milanović za osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskome ratu Anton Kikaš, 29. kolovoza 1991. pokušao Republici Hrvatskoj dopremiti velike količine oružja za obranu od velikosrpske agresije, i kad je izdan.
Nu, nakon svega, ipak se trebamo upitati: koliko još obljetnica treba proći da saznamo i tko su zločinci, odnosno agresori?
Prije će, očito, prema svemu sudeći, Sava prema Zagrebu, nego što će se Hrvati ozbiljno početi baviti svojom krvavom poviješću.
Mladen Pavković
