By Sve češće čitamo, uglavnom na pojedinim portalima, ili gledamo i slušamo na televizijskim vijestima (prije vremenske prognoze) kako i jedan dio političara na komemoracijama uzdignutih glava ističe: Hrvatski branitelji utkali su sebe u hrvatsku povijest, u hrvatsku slobodu, u hrvatsku demokraciju. I stoga smo im, danas i sutra, zahvalni zbog svega što su učinili za Hrvatsku. Bez njih današnje slobode, demokracije, napretka, razvoja, ne bio bilo…!
Pa, gdje su se onda izgubili toliki branitelji? Gotovo ih nema u vodstvima državnih institucija, (general Tomo Medved je „bijela vrana“ među njima!) nema ih među menagerima u velikim tvrtkama, diplomaciji, pravosuđu, nema ih među ravnateljima škola i fakulteta, bankarima, načelnicima, gradonačelnicima, županima (svaka čast iznimkama), nema ih nigdje gdje se dobro zarađuje.
U tom „metežu“, istina, jedino se dobro snašlo desetak i više generala i ratnih zapovjednika, koji su tko zna kako uspjeli „naplatiti“ svoje ratne dane, i danas, sa svojim brojnim odličjima, idu u red s najbogatijim tajkunima te na skupove svojih suboraca mahom više i ne dolaze, jer ljepše im se družiti sa „svojima“ u raskošnim hotelima nego u pretrpanim šatorima, koje obično pojedini župani i gradonačelnici velikodušno odobravaju braniteljima za njihove svečanosti.
Ljudi koji su branili i obranili hrvatsku državu gotovo se ne mogu prepoznati. A i „srame“ se, prije svega, pred dezerterima i izdajicama, govoriti kako su branili i stvorili hrvatsku državu.
Relativno mnogi se danas hvale kako voze skupe automobile, kako ljetuju po inozemstvu, kako diljem Europe, obilaze utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, kako na štednji imaju velike iznose, kako im djeca studiraju u Parizu ili Rimu, i tome slično.
Problem je što je oko 95 posto hrvatskih branitelja bio iz radničkih ili seljačkih obitelji, dakle ljudi nižih kvalifikacija, od NKV, pa do najviše SSS. Oni su često, kad je trebalo, sami kupovali oružje, pa i odore. Kod kuće su ostavljali nezbrinute obitelji, pa čak i malu djecu. Odlazili su srcem- u smrt, ali za drugu i drugačiju Hrvatsku, u kojoj nam pijani četnici ne će usred Kumrovca uzdizati Jugoslaviju i zločinca Broza. Kad je bio živ prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman nije dozvolio da se blati i gazi po ljudima koji su bili prvi kad je trebalo. Poglavito je bio ponosan na poginule branitelje i civile. Nakon njegove prerane smrti došli su drugi. Došao je jedan Mesić koji je „bježao“ od Tuđmanova groba, kao da se radi o Mussoliniju ili Hitleru, i na svaki ga način gazio i pljuvao, a da ga zato nikada nitko nije pozvao na odgovornost. Zamislite samo na ovom primjeru kakvu je taj navodni bivši Udbaš slao poruku mladima: “,,,Ako je Tuđman zločinac, kakvi su mu tek bili njegovi vojnici!” Tog Mesića Broz je svojedobno (kažu navodno zbog kriminala) dao zatvoriti, a on ga danas uzdiže, pjeva pjesme o njemu. Kakav je to čovjek, koji je uzgred tek onako vraćajući se iz Australije “izgubio” milijune dolara za obranu Hrvatske? Ni za to ga nisu proganjali!
Nego, vratimo se hrvatskim braniteljima. Oni su i te kako svjesni da za razaranja i ubijanja u vrijeme velikosrpske agresije u Vukovaru, Škabrnji, Osijeku, Vinkovcima, Kninu, Županji, Ćelijama, Saborskom, Pakracu, Lipiku, Daruvaru, Zadru, Sisku, Petrinji, Šibeniku, Voćinu, Kijevu nitko od četničkih glavešina nikada nije odgovarao. Kad su se hrvatski branitelji prvih mjeseci vratili s bojišta (mnogi i nisu) dali su im (ne svima) neke kredite, pa čak su ih i zaposlili. Bili su to ljudi koji su uglavnom odlazili u rat kao sirotinja, pa su vrlo brzo potrošili onu jadnu pomoć koju im je dala hrvatska država i drugi. Kako su godine odmicale, sve su im više govorili, pa “niste se vi borili za privilegije”, tako da su mnogi vrlo brzo ostali bez posla, a svoju djecu (za razliku od Brozovih zločinaca) nigdje nisu mogli niti mogu zaposliti. Istina, invalidi (najteži) dobili su nešto više, ali svatko od njih vjerujte vrlo bi se rado mijenjao s onima koji nisu bili nigdje i koji su za razliku od njih sačuvali svoje zdravlje. Roditeljima nitko ne može vratiti njihovu djecu. Nema te cijene. A danas pričaju o nekakvim “povlaštenim braniteljima”, o ljudima koji su odlazili u rat samo iz osobne koristi. To pričaju oni koji su se obogatili na krvi ljudi koji su pali za Domovinu. Nakon rata i smrti prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja RH hrvatski branitelji su doslovce opljačkani. I poniženi. Umjesto da se oni voze u luksuznim automobilima, ili da poput Šerbedžije ljetuju na Brijunima oni se i dalje „ponose“ s nekim polovnim “Jugom 45” i ljetuju kod kuće – u kadi! Svaki čas im isključuju struju, plin, vodu… Nemaju ni za pokrivanje mjesečnih režija. A neki ni za kruh. Kad hrvatski branitelji čuju i vide pupovce kako im drže lekcije to je isto tako kao da ih je još jednom pogodio metak! Branitelji su kod nas pretvoreni u brojke. Na vukovarskom Memorijalnom groblju iz Domovinskog rata ima 938 bijelih križeva, ali ni na jednom imena i prezimena! Gdje su i što danas radi većina ratnih zapovjednika pojedinih ratnih postrojbi, koji se očito nisu „snašli“ nakon rata? Ili su bolesni, ili su razočarani, ili su umrli od tuge i žalosti. Djeca u školi više znaju o turskim i inim bitkama i njihovim vojskovođama nego o Domovinskome ratu. Na razini države, nemamo ni Muzej hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, ali za to imamo stotine drugih muzeja, u kojima na godinu dođe tek „nekoliko“ posjetitelja. Dok su se branitelji borili, dok su krvarili, pojedini Hrvati su-po zakonu- opljačkali sve što se opljačkati dalo. Podijelili su se u političke stranke, iako malo kojoj od njih odgovaraju hrvatski branitelji. Pune su psihijatarske ustanove hrvatskih branitelja. Ali, i groblja.
Na kraju će ispasti da su se mnogi borili za tih dva metra na nekom vječnom počivalištu!
Ako je tako, a sve više nam se čini da jeste, onda – slava nam!
Međutim, o svemu ovome možda najbolje govore stihovi pjesme „Hrvatski ratnik“ u izvedbi „Baruna“, a u kojoj se ističe: “Bio sam hrvatski ratnik/Sada sam samo patnik/Godine sjećanja brišu/I novu povijest brišu/Jednom smo čekali novu/Daleko u snježnom rovu/Od dobrih želja i nada/Pogledaj, gdje sam sada/Kome još trebam ja/Sjena od čovjeka/Leđa mi okreću svi/Hej, moja ljubavi/U mojoj duši je zima/Za sto života je ima/Da sam barem pao s njima/S mojim ratnicima/.Bio sam hrvatski ratnik/ Sada sam samo patnik/A čujem govore svi/Da smo pobijedili/…Kome još trebam ja….“.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)
