By I ovaj put, bol, tuga, patnja, sjećanje, dostojanstvo, uzvišenost, ali i osjećaj enormne, neslućene, snage Hrvatskog naroda i njegov prkos, inat i spremnost za obranu od vanjskih oružanih napadaja. Jako me raduje što su, ispred središnjeg križa na groblju sv. Luke u Škabrnji, ispred hijerarhijski poredanih:
Predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, predstavnika Sabora i predstavnika Vlade Republike Hrvatske, zajednički vijenac položili obitelji poginulih branitelja i civilnih žrtava, i predstavnici koordinacije svih udruga proizašlih iz Domovinskog rata Zadarske županije.
Držim da navijek svaki protokol i javni mediji, uz poštovanje svih državnih vlasti, trebaju u središte pozornosti staviti one najzaslužnije za događaj koji se obilježava.
Lijepo zvuči govor predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića u Vukovaru: „Vukovar je temelj hrvatske slobode i samostalnosti, a politika pomirbe i suživota jedina politika bitna za budućnost. Pitam se po čemu to Hrvatska, bez samostalne monetarne politike i svoje valute, rasprodaje strancima gotovo svih naših blagodati, prihvaćanjem 85% europskih zakona, gubljenjem hrvatskog identiteta u brojnim područjima našeg društva, sa slabim gospodarskim stanjem…, ima samostalnost i neovisnost?
Nema sumnje da mi Hrvati želimo pomirbu i život svih koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu. Suživot žele i dopuštaju oni koji žele biti apartni, posebni, jednakiji, oni koji i dalje sanjaju Hrvatsku dijelom tuđih država, No pasaran. I dalje većina dužnosnika, pa i crkvenih, odaje poštovanje i počast žrtvama, ali se nekako izbjegava imenovati agresora: tko je napao Hrvatsku i tko je oružanom pobunom htio ukrasti dio Hrvatskog teritorija i prognati Hrvate sa svojih ognjišta? Bogu hvala, narod i većina Hrvatskih branitelja ne taji istinu.
Dignitet Hrvatske su, pod vodstvom velikosrpske politike, dirigirani i poticani od strane nekršćanske, svetosavske Srpske pravoslavne Crkve i Srpske akademije nauka i umetnosti, željeli utrnuti kroatofobi, četnici svih vrsta: velikosrpska Jugoslavenska narodna armija i paravojne formacije Srba iz svih država gdje su živjeli.
Iz razgovara s brojnim Hrvatskim braniteljima, koji smo u Škabrnju, sa svijećama i cvijećem, u anonimnosti došli dragovoljno, na osobni trošak, bez dnevnica, prekovremenih sati, a državnim automobilom, vozačem, osiguranjem, pripremljenim svijećama i cvijećem, na račun poreznih obveznika, poput naših dužnosnika, može se zaključiti da je najveća većina branitelja svjesna opasnosti za Hrvatsku i potrebe ujedinjenja svih braniteljskih udruga i pojedinaca u cilju stvaranja časne upravljačke političke strukture.
Hrvatski su branitelji svjesni da 1995. godine nisu završili svoje poslanje i da je zadnji tren da opet, na drugačiji način, stanu na čelo obrane suvereniteta svoje Hrvatske. To je najbolji način zahvale svim poginulim i nestali Hrvatskim braniteljima i civilima.
Tako nam Bog pomogao.
Udruga Hrvatski Ratnik
