By Kad se govori i piše o doprinosu hrvatskih ratnih postrojbi u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu sve se više izostavljaju, a još više marginalizira doprinos HOS-a. Najviše se pljuje i bljuje po njihovoj ratnoj oznaci, kao oni su „ustaše“! A u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku Srbi su nas sve koji smo branili i obranili hrvatsku Domovinu nazivali također tako i drugačije nikako. Za većinu Srba mi smo i nadalje ostali „ustaše“, što će reći da se, po njima, nismo borili i ginuli za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu već za – NDH!(Da pukneš od smijeha).
Međutim, ne boli nas toliko što Srbi i njima slični govore i pišu laži i obmane o pripadnicima HOS-a, već što to sve više rade i Hrvati, poglavito oni koji se „“zaklinju“ u „rijeke pravde“ i kojima je i dalje crvena zvijezda petokraka na srcu.
- Da nije bilo pripadnika HOS-a na čelu s Markom Skejom i Dankom Dražinom, koje nam je u pomoć poslao general Ante Gotovina, već prvih mjeseci napada četnika na Škabrnju loše bi se proveli – rekao je Marko Miljanić, legendarni ratni zapovjednik Škabrnje te dodao: Uvijek se borim i borit ću se za istinu, a ona je samo jedna. Ali, sve se više pitam, kako smo dozvolili da nakon krvavih godina rata ta se istina sve više baca u stranu, a da ljudi koji su rat proveli u podrumima ili u inozemstvu danas su „prve violine“, od politike do gospodarstva.
Nu, unatoč i toga, poglavito od ekstremno lijevih političara i politikanata, HOS-ovci doživljavaju takav „smrad“ kakav se teško može i opisati. To je bila ratna postrojba kojoj se nije mogao pripisati nikakav ratni zločin, u njoj su bili istinski Junaci Domovinskoga rata, od kojih su mnogi nažalost i stradali. Jednom riječju, oni nisu zaslužili da se prema njima pojedinci ili određene skupine izdajica, ratnih profitera i dezertera tako ponašaju, jer, dok su i ginuli za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, ginuli su s uzvikom – Za dom spremni! Nitko ih tada zbog toga nije okrivljavao, nitko nije ni spominjao da je to ustaški pozdrav. A kako vrijeme ide ti se junaci, baš i zbog toga, sve više nastoje utrpati u nekakve margine, što je sramno da sramnije ne može biti.
Kad se tijekom studenoga 1991. vidjelo da će srbijanski i ini četnici zauzeti Vukovar i tamo pobiti sve što hrvatski diše, jedna grupa HOS-ovaca krenula je u proboj, tim prije jer su ostali i bez streljiva. Sa sobom su poveli i tridesetak, a možda i više civila. U noćnim satima iz Bogdanovaca su krenuli put Nuštra. Put ih je vodio kroz minska polja! Naprijed su išli dragovoljci HOS-a. Bilo ih je 11. Svi su stradali u minskim poljima! Sedmorica su ,nažalost, ostala tamo gdje su pali. Četvorica su teška ranjena uspjela preživjeti. Čekali su (dvanaest dana i noći!) pomoć u minskom polju, na iznimno niskim temperaturama, s malim ili gotovo nikakvim zalihama vode i hrane.
Je li igdje u svijetu bilo takvog ili sličnog junaštva?
O tim junacima Amerikanci bi primjerice već snimili i igrane filmove, a kod nas ti se ljudi optužuju da su „ustaše“ i tome slično.
Kakva smo mi to država, za što su se borili i ginuli junaci HOS-a?
O njima se gospodo i drugovi mora i treba govoriti i pisati cijele godine, a ne samo u pojedinim prigodama.
Evo, i akademik Josip Pečarić u zadnje vrijeme objavio je i neke značajne knjige o HOS-u, ali o njima se ne govori i ne piše, već manje-više samo o onima u kojima se blati Domovinski rat i njihovi junaci.
To je nama naša borba dala!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
