Razgovor s Mladenom Pavkovićem, koje se kontinuirano zalaže za istinu i pravdu….

Mladen Pavković, novinar, publicist i književnik,  bio je pripadnik 117. Koprivničko – križevačke brigade i Taktičke grupe „Jastrebovi“ s kojom je proveo najteže dane u Bosanskoj Posavini, a o čemu je objavio i knjige. Pored velikog broja knjiga na temu Domovinskoga rata, autor je i dokumentarnih filmova, tridesetak spomen – obilježja, Spomen-križeva, ratnih izložbi, domoljubnih koncerata, tribina… jednom riječju, tko što god o njemu mislio, zadnjih dvadeset i više godina nema mu ravna na kontinuiranoj posveti ljudima koji su branili i obranili hrvatsku državu. Nije primio ni jedno odličje, iako je oko 150 ljudi predložio za odličja i priznanja, od kojih su ih  mnogi i dobili. Organizator je i nekoliko stotina humanitarnih akcija, itd. Sada mu izlazi iz tiska knjiga o stradalim novinarima u Domovinskome ratu. Predsjednik je Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.

Pitali smo ga, prije svega,, što ga je najviše pogodilo u zadnje vrijeme? – Pavković je rekao:

• Pa, prije svega što je u zadnjih 10 godina Hrvatska ostala bez 400.000 stanovnika, što je nenadoknadiv gubitak. Ako ta brojka sa svakim Popisom stanovnika samo bude takva, a pretpostavlja se da bi mogla biti i veća, onda će hrvatska država imati stanovnika koliko i jedna ulica u nekoj svjetskoj metropoli, što znači da ćemo relativno brzo otići – vragu. Ni hrvatski obrambeni Domovinski rat nam nije nanio toliko štete koliko ovaj podatak od toliko stotina tisuća „nestalih“ ljudi. No, od svega je još i gore što to malo koga „dira“, baš kao i lopine koje svako malo opljačkaju neku milijardu.

A, gdje su tu hrvatski branitelji i stradalnici, odnosno brojne udruge proizašle iz Domovinskoga rata?

• Nažalost, relativno ih nema, mada svaka čast izuzecima. Većina je kupljena, prodana i ne izlazi iz svojih „rovova“, već sve to manje-više jako i žestoko komentiraju po kafićima, ili na društvenim mrežama, pod pseudonimima, da se nekome ne zamjere. Oni koji se u njihovo ime nastoje boriti, oni ih uglavnom sami popljuju i pobljuvaju. Kad ste primjerice čuli da su se branitelji javno pobunili zbog relativno čestih partizansko-komunističkih derneka u Kumrovcu, gdje se slobodno nosi i maše sa crvenom zvijezdom petokrakom i jugoslavenskim zastavama, protiv koje smo se borili u ratu? Od njih nitko ne protestira zbog činjenice da se hrvatski branitelji, pa čak i članovi njihovih obitelju sami ubijaju poput muha, ili što ne mogu dobiti zdravstvenu skrb kakvu zaslužuju. Evo, neprestano ukazujem na nepravdu što notorni Rade Šerbedžija već više od 20 godina uživa na otoku Mali Brijuni, što  je njegov „regionalni“ teatar dobio na korištenje jedan od najljepših otoka na Jadranu za gotovo nikakve novce,  a uz to je malo poznato da Šerbedžija navodno ima adresu stanovanja i osobnu iskaznicu na otok – Brijuni, što je mogao imati samo komunistički zločinac Josip Broz Tito.. I tako, dok se branitelji i stradalnici kupaju u „lavoru“, ratni dezerteri, izdajice i profiteri uživaju u Hrvatskoj za koju su drugi ginuli.

Obično se čuje da općine, županije, pa i država financiraju sve te brojne udruge…

• Bilo bi dobro da je tako, ali nije. Uglavnom se financiraju samo i isključivo udruge koje su „na liniji“, recimo na državnoj razini njih oko četrdesetak. Ostali se moraju javljati na razne natječaje, gdje najčešće „kupe“ mrvice, ono što je ostalo na stolu. A da bi dobili nekoliko tisuća na nekom natječaju od vas traže „garancije“ kao kad je Todorić dizao kredite.

Pa, kako se onda financiraju sve te brojne udruge?

• Većinom po onoj paroli: „Snađi se, druže!“

Često se čuje: zašto se braniteljske udruge ne ujedine?

• To ne odgovara onima na vlasti, ni lijevima, ni desnima. Stoga „svi“ podržavaju brojne udruge, lakše ih je kontrolirati. Zavadi pa vladaj!

Što mislite, zašto imamo tako veliki broj hrvatskih branitelja, navodno i dalje blizu pola milijuna?

• Kako znate? Tko je vidio taj popis? Tko je tako velikom broj branitelja potpisivao da su to što jesu? Pitajte većinu ratnih zapovjednika i čut ćete da oni nisu. Evo, u 204. vukovarskoj brigadi bilo je u vrijeme rata oko 1800 branitelja, a danas ih na popisu navodno ima pet puta više. U 117. koprivničko-križevačkoj brigadi bilo je oko 2800, a danas ih navodno ima više od pet tisuća. Ratni zapovjednici ne mogu više doći do popisa, jer su oni tajni. Slično je i sa odličjima. Ako se nekome daje odličje za sudjelovanje u ratnoj brigadi, kako to da ratni zapovjednik ne zna tko je dotičnome potpisao prijedlog, kad ga on nije ni vidio? Uostalom, pojedinci i danas imaju potvrde, a uz to su „ugledni i cijenjeni“, da su sudjelovali u Domovinskome ratu čak i do dva mjeseca prije nego je Domovinski rat i službeno počeo!

A, kako bi se po Vama mogao sačiniti točan popis sudionika Domovinskoga rata?

• Vrlo jednostavno, u svega nekoliko mjeseci,– postrojavanjem pripadnika ratnih brigada! Ali…ni za to uopće neće čuti oni na vlasti, tako da imamo što imamo.

Koja ratna godina je najznačajnija?

• U svakom slučaju-1991. Oni koji su se tada uključili u Domovinski rat, a nisu kalkulirali, trebali bi imati poseban status. Tada je u Hrvatsku vojsku, odnosno ZNG došao i veliki broj dragovoljaca, ali…jedan dio i njih su uspjeli izigrati, pa dragovoljac nije dragovoljac ako nema 100 i više dana od 1991. u ZNG-u. Dakle, ako ste došli sredinom listopada 91., kad su bile najžešće borbe, vi nemate prijeko potrebnih 100 dana i niste dragovoljac, iako jeste dragovoljac! Tko je to smislio svaka mu čast.

Kako su tek prošli oni koji su  bili ranjeni…

• Da se razumijemo. Hrvatska država je odlično zbrinula obitelji stradalih pa i ratne vojne invalide, koji imaju postotak od 20 i više posto. Ali…što je s onima koji su bili ranjeni i koji su se oporavili? Ti nikada nisu dobili ništa. Tko im je kriv što su se od ozljeda oporavili, ili što su imali postotak ranjavanja manji od 20 posto? Izgleda da su oni sami bili „krivi“ što nisu bili teže ranjeni. Još su gore prošli oni koji su  vrijeme provedeno u ratu prošli, a da nisu bili ni „ogrebeni“. Njima se pišu sami dani provedeni u vojnoj postrojbi. No, svatko onaj tko je doživi napad tenkova, aviona, ili je pokraj sebe čuo „šum“ metaka, vidio ranjavanja ili smrt svojih suboraca, taj to nikada ne će zaboraviti, taj je doživotno ranjen u duši.

Nego, što kažete, imamo relativno mnogo generala Hrvatske vojske…

• Nažalost, gotovo nitko ne zna ratne putove najvećeg broja hrvatskih generala, što daje naslutiti da su se u jednom razdoblju činovi i visoka odličja dijelili bez kriterija, šakom i kapom, kako u Hrvatskoj vojsci, tako i u policiji. Stoga bi trebalo da se svi postrojimo i da svatko dođe sa svojim činom i odličjima, pa da vidimo tko ih je za njih predložio, tko im je potpisao. Kako to da ratni zapovjednici obrane Vukovara, osim Blage Zadre, nemaju generalske činove, zašto ih nemaju oni koji su branili Škabrnju, ili nitko, ali baš nitko, od ratnih pilota? Zašto čin generala nije dobio recimo legendarni ratni kirurg Njavro, ili doktorica Vesna Bosanac? Kako to da ni jedan ratni novinar nije general, a oni su dobili medijski rat protiv velikosrpske agresije? Neki su očito primali činove i odličja, a neki – kaznene prijave…

Žalosno je, što su i Hrvati koji žive vani, a koji su srcem i dušom pomagali u Domovinskom ratu, dobrano zaboravljeni…

• Većinu od njih se nažalost jedino sjetimo kad nam trebaju. Kako onda, tako i danas, što govori samo za sebe. Umjesto da se Hrvati vraćaju, oni bježe iz svoje Domovine. Tko je za to kriv? Neki se i boje vratiti jer su pojedina važna državna mjesta ponovno zauzeli bivši komunistički kadrovi, koji su ih i progonili. Oni se nisu promijenili, samo su se prikrili. Bojali smo se da će lustracija razjediniti Hrvate, ali…to je bila greška, jer razne lopuže se na svim frontovima  i dalje uspješno ujedinjuju, i pljuju po onima koji su stvarali hrvatsku državu. Osim toga…

Što?

• Tijekom ovih mjeseci diljem Hrvatske organiziraju se komemoracije, sjećanja na poginule i nestale hrvatske branitelje i civile. Prvi nose vijence i pale svijeće i drže „srcedrapajuće“ govore oni koji nisu sudjelovali u obrani Domovine. Tek nakon njih se daje riječ i nekom od sudionika rata, koji više hvale ove koji su dezertirali nego što govori i predlaže što bi trebalo. Branitelji su i dalje jedna od najugroženijih kategorija. Oni koji su istinski branitelji više i ne dolaze na tribine i skupove, jer im se sve pomalo gadi. Nema ljestvice vrednota. Da je sve kako treba, ne bi se ubilo nekoliko tisuća branitelja i članova njihovih obitelji. No, još jednom kažem, kod nas su najbolje zbrinuti hrvatski stradalnici i obitelji poginulih, što i u redu.

Hrvatski branitelji se i dalje progone i to ne samo u Beogradu, već i ovdje, kod nas…

• Kod nas još nije ni počelo istraživanje o zločinima partizana i komunista nakon II. svjetskog rata. I dalje se stidljivo  raspravlja o Bleiburgu, Golom otoku, Jazovki, Hudoj jami… Može li se stoga, dok se ne utvrdi istina o tim zločinima govoriti o hrvatskoj samostalnosti i hrvatskoj pravnoj državi? Ne može se selektivno proganjati. Samo država koja je utemeljena na istini  može opstati. Evo, malo se govori i o tome da  je hrvatski narod uvijek bio antifašistički, jer smo se uvijek branili i nikada nikoga nismo napadali: Oni koji su napadali ne mogu biti antifašisti. Mi danas nažalost rehabilitiramo i  osobe koje su  progonile hrvatski narod s težnjom iskorjenjivanja. Dobra je bila ideja o pomirbi Hrvata prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja hrvatske države Franje Tuđmana, ali da bi do nje došlo, treba biti zadovoljena istina i pravda. Razjedinjenost Hrvata generira nove podjele – čuli smo od Mladena Pavkovića.
• Razgovarao: Milan Pišković