By Barem ratni dio Domovinskog rata završen je, ali Domovinski rat nastavlja se na hrvatskim ulicama i društvenim mrežama kao nastavak sukoba hrvatskih domoljuba i onih istih protiv kojih smo se borili u Domovinskom ratu, a koji se danas kriju iza tzv. antifašista i djeluju kroz razne udruge, koje, gle čuda čudnoga,,, za ne vjerovat,,, financira ova naša hrvatska država. Dakle, svi mi njih financiramo da nam oni danas ulicama mašu jugoslavenskim zastavom i petokrakom, crnom zastavom sa mrtvačkom glavom, istom onom koju su srbočetničke zvijeri ponosno nosile u Vukovaru 1991. i da traže neku novu balkansku državu, dakle raspad Hrvatske. Ima još nešto. Vidio sam jedan crveni plakat koji su nosili ti tzv. antifašisti, a koji su vrsta komunističkog fašizma, na kojem je pisalo DOLJE KAPITALIZAM pa sam se zaista nasmijao. Tržišna ekonomija sinonim je kapitalizma koji svaka država oblikuje na svoj način pa primjerice sada imamo Kinu koja razvija kapitalizam unutar svoj starog komunističkog sustava. Mudar je taj kineski model koji sada teoretičari istražuju i slažu se da je učinkovit. Dakle, negirati privatno vlasništvo, kapital kao ekonomski pokretač, neshvatljivo je i smiješno,,, odraz totalnog neznanja. Pa ako se tu misli revitalizirati jugoslovenski socijalizam onda to već prelazi u bolest koju psihijatar Herman Vukušić stručno naziva histrionika. Osim toga, neznanje pokazuju i komentari političara koji ove tzv. antifašiste nazivaju ljevičarima, pa su ovi drugi, kao, desničari,,, opet se moram nasmijati i to iz dva razloga. Ponovio sam to bezbroj puta,,, u vremenu četvrte i pete industrijske revolucije ne postoje više plavi i bijeli kolari, što znači ni ikakav realan razlog za postojanje lijevih i desnih. Politike svih uljuđenih država davno su to shvatile pa su svoju političku scenu prilagodile novim društvenopolitičkim prilikama. To bi bio prvi razlog, a drugi razlog bila bi hrvatska realnost koja se sastoji od polarizacije dvaju strana. Jedni zagovaraju povratak nekakve nove balkanske Jugoslavije, pod krinkom tzv, antifašizma, demokratskih sloboda, ugroženosti srpskog naroda, uznapredovanog ustaštva po kojemu su svi u Hrvatskoj ustaše osim njih jugonostalgičara, kao i drugih suludih objeda, dok drugi kao domoljubi podržavaju Domovinski rat i otklon od bilo kakve prošlosti koja se pokušava vezati za ovu Hrvatsku. Neznanje, psihičko bolesna mržnja, nemir i sve drugi zapljusnulo je Hrvatsku ovih dana.
Ali dobro, pustimo to sada, jer nije danas ovo tema članka koji šaljem u javnost preko ovog malog, ali uvaženog portala. Danas, 06. prosinca dan je Svetog Nikole zaštitnika pomoraca kojeg svi slavimo, a posebno Dubrovčani, danas nakon rata u maloj crkvi Svetog Nikole u Gospinom polju u Dubrovniku. Nadam se da vas ne moram podsjećati zašto Dubrovčani kao i svi mi ne samo slavimo dan Sv. Nikole, nego taj dan nosimo u srcima s posebnom misli i sjećanjima na one grozne dane srbočetničke opsade Dubrovnika.
Ako je netko ipak zaboravio podsjetiti će nas Thompson sa ako ne znaš što je bilo,,, Dubrovnik. Pa za one „zaboravljive“ podsjetimo se malo šta je to bilo tog 06. prosinca 1991. u našem dragom Dubrovniku i zašto ga s pravom nazivam dalmatinskim Vukovarom, pa vratimo se malo u te dane rata i obrane hrvatskog juga.
Sjećam se tih dana kada se formirala 4. gardijska brigada koja je pod zapovjedništvom velikog i neprežaljenog generala Ive Jelića dobila s pravom ime „udarna“, jer zaista je bila udarna. Moji ratni počeci bili su sa Ivom Jelićem još u studenom 1990. kada smo uz prisustvo neprijatelja na svakom kantunu u Splitu radili na formiranju 4. gardijske brigade. Selila se ta početna 4. gardijska od Kaštel Sučurca i Jugovinila, a zatim se doselila u Resnik i dijelila ogradu sa tada neprijateljskom vojnom bazom Divulje. Bilo je to neko ludo doba,,, posve ludo, doba koje je tražilo isto tako ludo hrabro domoljublje.
U svom tom ludilu, u rujnu 1991. na papiru, bez ikakvih plovila i oružja formirana je službeno Hrvatska ratna mornarica (HRM). I opet, ludilo u Splitu,,, tek formirana HRM smjestila se u poslovnoj zgradi u samom gradu Splitu, tik preko puta gradske bolnice. Vojna luka Lora tada je još uvijek bila pod opsadom neprijatelja. Pritisak na Loru bio je sa svih strana, a posebno od strane Ive Jelića i 4 gardijske, koja je tada još bila nejaka. Uz njih su bili i građana Splita, a sve to kako bi tzv. Jugoslovenska ratna mornarica (JRM) napustila Loru što se i dogodilo početkom siječnja 1992. kada su brodovi JRM konačno isplovili iz Lore. Nakon izraženog bijesa prema Splitu, sa protjeranih brodova zapucali su prema Splitu, ali nakon brzog odgovora sa kopna pobjegli su iz splitsko-bračkog akvatorija prema Visu.
A šta je bilo sa Dubrovnikom?
Napad, odnosno opkoljavanje Dubrovnika, kojega Dubrovčani ponosno zovu Grad, počelo je krajem rujna 1991. pa je predstavnik Dubrovnika došao u tek službeno formiran stožer Hrvatske ratne mornarice (HRM). Napad na Hrvatsku, odnosno na Dubrovnik, počeo je iz Crne Gore pljačkajući i paleći sve pred sobom u Konavlima i Župi dubrovačkoj. Konavljani su se brzo organizirali, ali bez oružja nisu mogli zaustaviti nadmoćnog i dobro naoružanog neprijatelja koji je došao na domak samog Dubrovnika. U svom tom zlu koje se nadvilo nad Dubrovnik stara povijesna tvrđava Srđ pokazala se kao ključ obrane Grada. U njoj su se smjestili slabo naoružanju Dubrovčani i prvi HOS-ovci koji su došli u obranu Grada.
A kako su Split i HRM krenuli u obranu Dubrovnika?
Sjećam se tog dana,,, došao sam u improvizirano zapovjedništvo HRM u gradu kod admirala Svete Letice gdje se nalazio predstavnik Dubrovnika koji je došao tražiti pomoć u obrani Grada. Tada sam još bio pripadnik 4 gardijske brigade, ali čim je službeno formirana HRM okupio sam prijatelje spremne krenuti u obranu hrvatskog Jadrana ma gdje god to bilo. To se poklopilo za potrebom Dubrovnika pa je admiral Letica tražeći dragovoljce u još ne formiranoj HRM zamolio nas da krenemo na jug u pomoć obrani Dubrovnika. Uslijedilo je pitanje, sa čime ćemo krenuti i boriti se, ali pitanje je ostalo bez odgovora pa smo se sami trebali snaći. U tim ratnim počecima logično je sve bilo u kaosu pa su svi rado prepuštali zadatke drugima koji su prihvaćali zadatke obrane. Zahvaljujući barba Luki (Luka Bebić) koji nam je veoma rado dao sve ovlasti za opremanje naše grupe HRM-a došli smo do 3 manja gumenjaka marke DUMI koje su nam u trgovini u Splitu rado dali i bez konfiskacije. Zahvaljujući prijateljstvu sa servisom ACY Split odmah nam se priključila grupa brodskih mehaničara sa krmenim morima za gumenjake. Krpali su nam motore koji su se često kvarili, jer smo povremeno morali izlijetati na obalu u ludoj vožnji na moru koje su nadzirali ratni brodovi JRM i jedna podmornica. Kombijem PTT-a u noći početkom listopada 1991. došli smo u Ston i smjestili se bliže punti Pelješca u mjestu Broce u vikendici naše Splićanke pok. Ane Paparela. Odmah prvog jutra isplovili smo kako bi stekli smo uvid u stanje ove morske bojišnice. Shvatili smo da je stanje jako loše i da će veza sa Dubrovnikom biti izuzetno teška. Bilo je to vrijeme u kojem se srbočetnička vojska već spustila u Slano, pljačkala kuće i palila ih, a na moru su slobodno bez straha krstarili ratni brodovi srbočetničke JRM kao i jedna podmornica.
U tim je danima u Dubrovniku formiran Odred naoružanih brodova koji je operativno predvodio jedan naš prijatelj Splićanin Aljoša Nikolić pa smo se brzo dogovorili o podjeli djelovanja. Mi smo držali dio mora od Stona do Šipanske luke, a Odred NB od Suđurđa do Grada, i ta je organizacija štimala. Teren je praktično bio podijeljen pola-pola. Veliko nam je olakšanje bio dolazak grupe „Maljutkaša“ kao pripadnici HRM koji su se smjestili sa maljutkom na brdu na punti Pelješca i organizirali centar obrane. Sa tog su mjesta imali dobar pregled stanja na moru, posebno u prostoru kojim smo mi trebali ploviti. Od velike pomoći nam je bio pogodak maljutkom u krmu jednog velikog patrolni brod JRM, koji se jedva izvukao, što je neprijateljske brodove učinilo opreznijima i udaljenima izvan dosega maljutke.
Sve to dovelo je do pojave dvaju sukobljenih snaga na moru, nas u malim brzim gumenjacima, i neprijatelja JRM u vojnim dobro naoružanim brodovima. Neprijatelj je uskoro pokrio cijelu cestu prema Dubrovniku pa su njihovo ratni brodovi imali snažnu podršku sa ceste u kanali između kopna i Elafita. Dakle, oni i mi plovili smo u tom kanalu, a ponekad smo plovili iza Elafita napadajući jedni druge, ali ipak, da ne bude zabune, više smo se skrivali mi od brodova JRM nego oni od nas. Kako god bilo, naše prisustvo na moru bilo je ključne, u smislu da neprijatelj zna kako „nije ovdje dobrodošao i da mu nećemo prepustiti naše hrvatsko more“, pa su se i oni bojali nas.
A kopno?
Nakon našeg dolaska u Broce uskoro je blizu nas došla splitska 4. gardijska brigada na čelu sa legendarnim pok. Ivom Jelićem. Zapovjedništvo se smjestilo u Kleku, a držali su kopnenu liniju neprijatelja koji je težio krenuti cestom sjevernije prema Neumu, a onda dalje zauzeti Dalmaciju. Borbe oko mosta južno od Neuma bile su žestoke, čemu svjedoči veliki spomenik kojega možete vidjeti danas na sjevernoj strani mosta, gdje je poginulo nekoliko boraca, ali i u ratu 4 gardijska brigada jačala je. Gubitak boraca 4 gardijske više nego duplo nadoknađivali su novi borci, uglavnom dragovoljci. Naša veza sa 4 gardijskom bila je hvale vrijedna, pa smo se povremeno posjećivali i dogovarali. Dakle, splitska 4. gardijska držala je kopnene položaje, jačala je, a mi smo na moru u ludoj igri mačke i miša jasno pokazivali da na moru neprijatelj nije dobrodošao i da se ne mi predajemo ma kako god nejaki bili.
A šta je bilo sa obranom Dubrovnika?
Dubrovnik, Grad kako ga Dubrovčani zovu, u potpunoj opsadi proživljavao je dane u kojima su ga svakodnevno obasipale granate sa neprijateljskih položaja. Kao da su prihvatili granatiranje kao svoju redovnu svakodnevnicu građani su živjeli, bolje rečeno preživljavali, skupljajući vodu iz raznih bunara pa im je bio potreban klor da vodu učine pitkom, Klor u velikim kanistrima dovozili smo i prevozili morem, što je bio jedini mogući pristup Gradu. Za taj smo se pristup svakodnevno borili kroz ludo hrabre akcije i plovidbu.
Paralelno sa Dubrovnikom događao se Vukovar, dva grada heroja koja se nisu predavala. Na neki način, možda je Dubrovniku bilo teže, jer je tada bio vrlo aktivan unutarnji neprijatelj pa sam primjerice dobio prijeteće pismo sa optužbom da smo mi branitelji krivi za stradanja grada. Po autoru tog pisma, kao i njegove grupe, oni bi se dogovorili sa neprijateljem, a kako se otkrilo, radilo se o pokušaju reafirmiranja Dubrovačke Republike koja bi se očito priklonila toj nekakvoj Jugoslaviji. Suluda ideja neke nove Dubrovačke Republike, kao i špijunaže, koje su tada snažno bile na djelu otežavali su obranu opkoljenog Gradu. Podršku Dubrovniku dao je UNESCO sa svojom zastavom na Minčeti, uz uvjet da nijedna vojska ne smije biti unutar zidina. Moralnu podršku Dubrovniku dala su i brojna svjetska uvažena imena, ali bez posebnog rezultata. Divlje horde srbočetnika naprosto su pregazile Konavle i Župu dubrovačku, paleći i pljačkajući sve što su našli. Stanovnici Konavala pružili su žestoki otpor, ali lovačke puške protiv tenkova i do zuba naoružanih divljaka nisu imali rezultata. Neprijatelj je došao skoro do zidina starog grada. Grad je naprosto bio opkoljen sa svih strana, ali se nije predavao. U svemu tome, ključnu ulogu u obrani Grada odigrala je tvrđava Srđ, stara tvrđava nad gradom u koju su se smjestili branitelji, grupa najhrabrijih Dubrovčana kao i HOS-ovci koje smo morem doveli u grad. Otpor koji su pružali branitelji na Srđu ostao je legendaran, a 6. prosinca 1991. ostao je u ratnim analima zabilježen kao bitka i obrana za pamćenje i izučavanje ratnih strategija.
A šta je bilo sa morem?
Jugoistočni morski prilaz Dubrovniku bio je jedini mogući kontakt da Gradom. Od Stona do Dubrovnika je oko 20 milja pa smo sa Odredom naoružanih brodova (ONB) podijelili morski prostor našeg ratnog djelovanja. Mi smo održavali liniju od Stona, odnosno Broca, do Šipanske luke, a Odred naoružanih brodova održavao je vezu sa Dubrovnikom od Suđurđa. Mještani Šipana malim traktorima prevozili su sve od Šipanske luke do Suđurđa, tako da je cijela linija do Dubrovnika bila dobro organizirana. Jedan naš Splićanin pok. Aljoša Nikolić bio je u vodstvu Odreda NB pa smo se brzo dogovorili oko te podjele i jako dobro smo surađivali. Svake noći barem po 2 puta prenosili smo na otok Šipan sve potrebno, a posebno je bio važan časopis Slobodna Dalmacija koja je postojanjem u Gradu dizala moral i nadu građana da nisu ostavljeni. Po potrebi, nekoliko puta gumenjakom vozili smo noću ravno u Dubrovnik kako bi u bolnicu donijeli neki prevažni lijek ili ampule za bolesnike. Sve to bilo je važno da se Dubrovnik ne osjeti zaboravljenim. Potpuno bez oružja zaletavali smo se na njihove vojne brodove koji su u neznanju da u gumenjaku nemamo ništa bježali pred nama, ali ako ipak ne bi pobjegli onda smo mi bježali pred njima,,, luda igra mačke i miša.
Teško je bilo održati se na tom morskom prostoru i suprotstavljati se neprijatelju bez oružja pa sam molio tadašnjeg ratnog ministra Martina Špegelja da nam pošalje nešto oružja. Njegov je odgovor bio „strpite se, nemamo mogućnosti, jer više od pola oružja što nabavimo ide u Vukovar“. Istu molbu uputio sam Gojku Šušku, ali odgovor je bio isti „strpi se Tiho“. Bilo je jasno da je Vukovar hrvatski prioritet i to je trebalo prihvatiti pa je ostalo samo „strpite se“…
Hrabrili smo se na moru domoljubnom pjesmom, a na odlasku pozdravljali smo se, hrabreći se, sa „za Dom spremni“. Bio je to spontani pozdrav misleći pritom „za naš Hrvatski dom, za naše hrvatsko more, tu smo i branimo ga do smrti“. Svaka noć i svaki dan stvarao je neku novu priču punu neke domoljubne ludosti. Bilo je to ignoriranje situacija za čistu pogibiju, a sve skupa bio je to samo izraz hrvatskog domoljublja. Bilo nam je očito da je taj morski put prevažan, jer je to bio jedini način ulaska u Grad. Nezaboravni su mi ostali HOS-ovci koji su mirno, bez riječi čekali da ih ukrcamo u neko plovilo i prebacimo do Šipanske luke odakle su išli dalje do Dubrovnika. Ostali su mi u dubokom sjećanju uz snažan osjećaj divljenja tim momcima, danas kritiziranog HOS-a. Sve o čemu smo mislili bilo je kako uspješno obaviti neki zadatak, pa tek danas shvaćam koliko je more bilo važno u obrani hrvatskog juga.
Kakav je to bio naš značaj i važnost u obrani hrvatskog juga?
Kada danas razmišljam jasno mi je da je naš zadatak održavanja tog opasnog morskog puta i prilaza Dubrovniku imao veći značaj od same obrane Dubrovnika. Bilo je to u stvari „kupovanje vremena“, jer dok smo mi onemogućavali zauzimanje mora i zatvaranje prilaza Gradu sa morske strane, jačala je hrvatska vojska. To „kupovanje vremena“ omogućilo je da 4 srpnja 1992. pod zapovjedništvom Janka Bobetka krene snažna akcija slična Oluji, vojna akcija oslobađanja hrvatskog juga koja je uspješno završena za 20-tak dana. Oslobađanje hrvatskog juga do Prevlake izvele su 4. gardijska brigada „Pauci“, 1. gardijska brigada „Tigrovi“, 2. gardijska brigada „Gromovi“ i 163. dubrovačka brigada. Tom je oslobodilačkom akcijom oslobođen hrvatski jug i omogućen život i obnova Dubrovnika, Grada i njegove okolice.
A kakav je bio za Dubrovnik dan Sv. Nikole, 6. prosinca 1991?
Naša obrana hrvatskog morskog juga u mislima je bila vezana za Vukovar. Svake noći zvao sam Stožer veze HV koji je tada bio u podrumu u Saboru, i pitao službujućeg „reci mi što se dešava sa Vukovarom?“ Pretužna je bila vijest u studenom 1991. kada je rekao da je Vukovar pao. Ta je vijest spojila u nama bijes i tugu, ali i prkos i oblikovala novo „ne damo Dubrovnik“, ne damo hrvatski jug i more. A onda se dogodio za Dubrovnik, taj krvavi 6. prosinac 1991.
Napada na grad počeo je dan ranije u vidu priprema za napad koji je počeo u ranim jutarnjim satima 6. prosinca 1991. topničkom paljbom na tvrđavu Srđ, na njegovu utvrdu Imperial. Nakon toga krenuo je pješačko – tenkovski napad na tvrđavu Srđ iz dva pravca. Prvi pravac napada predvodio je tenk i pješaštvo koje je krenulo iz pravca Bosanke, a drugi pravac napada bio je drugi tenk i pješaštvo iz pravca stare utvrde Strinčjere. Branitelji su pogodili i onesposobili tenkove pa je taj prvi napad na Srđ bio obranjen zahvaljujući ludo hrabrim Dubrovčanima i HOS-ovcima. Braniteljima je bilo jasno da ako Srđ padne pada i Grad, što je značilo da je obrana Srđa obaveza do posljednjeg branitelja. Obrana Srđa pretvorila se u borbu prsa u prsa, što je značilo da su neprijatelji ipak ušli u tvrđavu. Neprijatelj je bio brojčano nadmoćan pa je bio na ulasku u tvrđavu Srđa: Branitelji, već na izmaku snaga poslali su zahtjev zapovjedniku Nojku Marinoviću da topovima tuče po samoj utvrdi Srđ. Kako god to bio bezuman čin pokazao se uspješnim, jer su neprijatelji panično pobjegli iz tvrđave. Topovi su zasuli tvrđavu, branitelji su bili u tvrđavi pa je jedini izlaz neprijateljima bio panični bijega. Srđ je bio obranjen, a tako i grad. Treba napomenuti kako se bitka za Srđ smatra jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Branitelji na Srđu, koje danas nazivamo Hrvatska vojska, u tom su trenutku sačinjavali ludo hrabri Dubrovčani i uvijek spremni HOS-ovci.
Kako je za nas na moru bio taj 6. prosinac 1991?
Prema našem dijelu bojišnice, dakle sa kopnene i morske strane, potez između Stona i Slanoga, 5. prosinca 1991. krenuo je motorizirani neprijatelj sa oko 600 vojnika iz pravca Ravno. Na tom putu otpor im je pružila grupa od 50-tak branitelja, ali neprijatelj se lako probio pa je svaka kopnena komunikacija sa hrvatskim jugom bila prekinuta. Na nas u Brocama krenula je paljba iz VBR-ova, ali smo ipak ostali u Brocama iako smo kasnije morali napustiti Broce i preći u Prapratno. Dakle, u Brocama smo dočekali taj krvavi dan Sv. Nikole, dan pomoraca, taj strašni 6. prosinca 1991. Od samog jutra slušali smo paljbu kojom je Dubrovnik bio obasut. Grad su zatim napali vojni avioni raketirajući ga, a posebno su se okomili na Srđ. U popodnevnim satima pa sve do kasno u noć odvijao se napad sa mora iz brojnih ratnih brodova koji su topovima tukli tvrđavu Srđ. Posebna im je meta bio veliki kameni križ nad gradom koji su pogodili i srušili. Grad je gorio, ali usprkos svemu, Grad nije pao. Pala je noć, a mi smo bijesni i nemoćni isplovili gumenjacima daleko na more, prema Mljetu, gledajući nemoćno crveno plameno nebo nad gradom koji je gorio. Nemoć povezana sa bijesom povezala nas je sa mišlju „ploviti se mora, a živjeti se ne mora“… Nebo nad Gradom bilo je crveno, a taj noćni pogleda sa mora bio je stravičan, ali zapaljeni Grad kao da je prkosno govorio „nema predaje,,, nećete ući u grad“. Za nas je to bila nova obaveza koja je značila ustrajat u tim teškim prilikama, a zatim omogućiti oslobađanje Dubrovnika i cijelog hrvatskog juga.
Hrvatski Dubrovnik je 6. prosinca 1991. ipak obranjen, ostao je živ iako u plamenu i u ruševinama, što je iza sebe ostavio taj dan bestijalnog razaranja Grada, dan Sv. Nikole. I dok je Vukovar pao, Dubrovnik nije pao. Dva grada heroja, jedan na dalekom hrvatskom sjeveru, a drugi na dalekom hrvatskom jugu, kao da su dva brata blizanca, gradovi koji su svojom kalvarijom obavezali ovu današnju Hrvatsku.
A mi? Mi smo evo u udrugama HRM-a, pokapamo naše suborce, koji jedan po jedan odlaze u neki novi mirniji duhovni svijet, a mi ostajemo sa sjećanjem na 6. prosinca 1991., ne ponovilo se.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković, Luka
Zagreb, 05. prosinca 2025.
