Naknadno prisjećanje na civilne žrtve domovinskog rata i, posljedično, i branitelje stradale u ratu…

Sjećate se kako se Vlada nedavno odjednom, nakon silnih godina tijekom kojih se niti jedna opcija na vlasti nije sjetila civilnih žrtava stradalih tijekom srpske agresije na Hrvatsku (Domovinskog rata) i tijekom srpske okupacije trećine hrvatskog ozemlja, odjednom sjetila tih žrtava i odlučila im dati status sličan HRVI? Sve je to izgledalo, na prvi pogled, kad čovjeka iznenadi takva odluka, jako lijepo… Tolike su godine prošle od rata a da se nitko od vladajućih koji su se izmijenjali na vlasti nije sjetio da bi država trebala, privremeno, dati neka prava takvim žrtvama dok se ne naplati odšteta od Srbije (što bi moglo biti i trajno s obzirom da te odštete ne bumo vidjeli, ali barem treba pokušati) i konačno se netko sjetio da bi to trebalo učiniti… No nakon toga su uslijedile izjave što vladajućih (u koje spadaju i gospoda Pupovac i Plenković i njima pridružena ekipa u Vladi), a što njihovih suradnika koji nisu u Vladi iz kojih se dalo iščitati da su zakon donijeli zapravo kako bi omogućili da se takav status da Srbima koji su stradali (što bi isto tako trebala plaćati Srbija, kao agresor jer je kriva za to, a ne da mi pristanemo na tezu, po tko zna koji put, da smo zločinci koji su namjerno ubijali civile sa srpske strane i to pokažemo davanjem statusa sličnog RVI tim osobama)  omogućimo primanje nekih mirovina ili invalidnina povezanih sa statusom sličnim RVI statusu kakav imaju pripadnici naših oružanih snaga… Dakle, da to gospodin Pupovac nije tražio za svoje ljude ni naše civilne žrtve to ne bi nikad dobile. I opet to ne izgleda toliko loše ako bi se vodilo računa da sve bude pošteno i čisto i ako bi se radilo na temelju mjerodavnih dokumenata/dokaza kojima bi ti civili dokazali da su bili civili (iako je general Perišić kao svjedok u Haagu rekao da tamo nije bilo civila nego je sve bio naoružani narod) i da su stvarno stradali od ratnog djelovanja… Međutim, tada Pupovčeva družina na novinarsko pitanje o tome kako su zadovoljni tim zakonom odgovara da su prilično zadovoljni, ali da bi trebalo malo nešto promijeniti jer ne bi se trebalo inzistirati na dokumentima, jer prošle su tolike godine… I da o tome već razgovaraju…

Dakle, branitelji su morali predati gomile nalaza i povijesti bolesti, ovjerenu dokumentaciju gdje su i što su bili tijekom rata, ratni put koji im je trebao dati Ured za obranu koji nije niti znao da ti ljudi postoje jer je imao (kao u mom slučaju) samo moj karton od JNA, a ja sam od 1991. dragovoljno pristupio ZNGRH i to u djelatni sastav, dakle potpisao sam ugovor i za cijelo to vrijeme se vodim kao pripadnik borbenog sektora… DA ne kažem da su nekim mojim kolegama 1992. došli pozivi od njihovih ureda za obranu za mobilizaciju, a oni su isto tako dragovoljci iz 1991., dakle ni za njih nisu znali… A 1991. smo svako malo ispunjavali neke tiskanice/anketne listiće u kojima smo svaki put navodili gdje smo i što radimo… Kamo je to otišlo, bog te pitaj. I takvi bi nekome trebali pisati ratni put? Za krepati od smijeha… A to se moralo predati tijelu koje je do toga samo moglo i moralo doći i tražiti to od onih koji su to trebali izdati (ako imaju pojma).

Dakle, za pripadnike naših oružanih snaga tražila se dlaka u jajetu i odbijali su ih gomilu na drugostupanjskom povjerenstvu.  Mnogi koji su trebali dobiti status RVI nisu ga dobili, ali se provukla i gomila onih koji nisu imali za što dobiti taj status, ali su ga dobili…Dakle, bilo je strogo, ali veze su veze. I sada bi ljudima koji su bili na suprotnoj strani bez ozbiljnijih dokaza dali nekakav status s posebnim pravima, a možda su pucali po nama… I kad bi ponudili dokumente koji nešto dokazuju to bi bili dokumenti koje su izdale okupacijske snage ili tzv. „Vlada RSK u izbeglištvu“ na čelu s notornim Savom Štrbcem… Dapače, status mogu ostvariti i osobe koje nisu naši državljani. Možemo očekivati da će i Beli orlovi i Arkanovi Tigrovi koji su iz Srbije došli ratovati u Hrvatsku dobivati taj status jer su tu „dovozili humanitarnu pomoć pa stradali tako“, „bili u posjetu rodbini“, „došli kako turisti“ i slično. Samo ako im Vlada u izbeglištvu izda potvrde koje su vjerodostojne. Groteskno… Tim se dokumentima sigurno može vjerovati… Ili potvrdama liječnika s okupiranog područja…. Ali očito im je i to prestrogo pa bi htjeli da se dokazi svode na dva-tri svjedoka i izjave tipa: „Očiju mi!“, „Đece mi!“, „Časna pionirska!“ i slično. A ako na to ne pristanu gospodin Pupovac će natrljati nos premijeru… Naravno, premijer ne voli da mu osoba koja mu je svjetonazorski i politički bliska (rekao je da će samo s takvima koalirati, a ne s Domovinskim pokretom, na primjer, a kako je koalirao s SDSS-om i Pupovcem, znači da ih smatra ideološki i svjetonazorski bliskima) prigovara i želi im ispuniti želju, ali ima jedna prepreka: pa ne možeš njima dati na vjeru (ili kako se to po srpski kaže veresiju) status, a branitelje si davio administracijom, nego prvo moraš dati iste uvjete braniteljima da to izgleda košer/halal kako god želite… Time će se izbjeći pobuna među braniteljskom populacijom, a istodobno će se, dopustivši da se olako i bez dokaza dobije taj status, dobiti još veći broj lažnih invalida koji će se bojati svake promjene vlasti koja bi mogla značiti reviziju tih mirovina pa da ostanu bez povlaštenih mirovina i moraju vratiti što su „pozobali“ kao ona koka iz one narodne izreke, dobiti gomila glasača ovisnih o ovima koji su sad na vlasti i u interesu im je da ih na vlasti zadrže… Dakle više muha jednim udarcem.

I onda se donosi zakon po kojem će se status RVI dobivati puno lakše…

Naravno, ovo samo radi moja bujna mašta, ali cijela ta situacija ostavlja takav dojam neutralnom promatraču…

Ja nemam namjeru ponovno davati zahtjev za neostvarena prava koja sam trebao dobiti. Ne dolazi u obzir. A iako mi to nije uspjelo, ne želim ublažavanje uvjeta jer bolje je da ništa ne dobijem nego da ijedan od onih koji su pucali po nama ili pak ubijali namjerno i svjesno naše civile ili ih protjerivali iz njihovih domova dobije povlašteni status… Rekao bi Kajin da sam štupido. Neka sam i štupido, ali ću svakome moći pogledati u oči…

Dakle, još jedan čina izjednačavanja žrtve i agresora, pristajanje na provođenje memoranduma 2 SANU nesvjesno (nadam se), iako to je li to nesvjesno i iz gluposti ili svjesno nimalo ne mijenja stvar: to je krivo, nepravedno i štetno. Ali kad su naši političari išta korisnoga i dobroga napravili? Rijetko i malo koji. Ovi sada sigurno nisu ni ne će.

Lux in Tenebris