Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Godine idu, a sjećanje na pojedine Junake hrvatskog obrambenog Domovinskog rata ne blijede.

Evo, s divljenjem se sjećamo hrvatskog branitelja – dragovoljca Marka Babića (Vukovar, 16. veljače 1965. – Zagreb, 5. srpnja 2007.), koji je  još  za života postao ( i ostao)  legenda, ali se nikada nije tako ponašao. Prerano nas je napustio. Nu, ono što je najtragičnije o njemu se govori i piše samo i isključivo nekom prigodom, a ovaj čovjek već je odavno zaslužio da i djeca u školi znaju tko je – Marko Babić, junak s Trpinjske ceste, najbliži suradnik general – bojnika Blage Zadre, neustrašivi ratnik koji je rušio srpske tenkove kao „kule od karata“, ratnik u kojeg su svi imali povjerenja, koji im je bio uzor nad uzorima. Nikada nije vikao „ja pa ja“, a još manje se poput bivšeg i žalosnog ministra branitelja, bez branitelja, Predraga Matića „hvalio“ da ima PTSP-i, pa na osnovu i toga sakupljao političke bodove. Politika ga uostalom nikada nije zanimala. Zanimala ga je istina o hrvatskom oslobodilačkom Domovinskome ratu. Sanjao je o seriji dokumentarnih filmova na tu temu, što je djelomično i ostvario. Roditelje su mu sredinom rujna 1991. odveli iz Vukovara i ubili u jednom obližnjem selu. Mi koji smo ga poznavali, netko više, netko manje, sa sigurnošću možemo tvrditi da nije mrzio, ali nije ni zaboravljao.

Ova vukovarska legenda, čiji se posljednje počivalište nalazi na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru, samo je metar udaljen od počivališta Blage Zadre. Zajedno u ratu, zajedno na – groblju! Je li to sudbina, ili je to tako naprosto trebalo biti?

Nu, ako je tko, gospodo hrvatski generali,  zaslužio generalski čin, zaslužio ga je ovaj čovjek. Zašto mu ga ne udjele, makar i posthumno, kao Zadri? Njegova fotografija trebala bi biti i u prostorijama Hrvatskog generalskog zbora (HGZ), o njegovu junaštvu, ali i skromnosti netko bi i pojedinim generalima trebao pričati. Na moju inicijativu (2012.) Udruge proistekle iz Domovinskoga rata dodijelile su mu priznanje Junak hrvatskog Domovinskoga rata. Tom svečanom činu, na Trpinjskoj cesti, bio je nazočan i tadašnji žalosni ministar Matić. Priznanje su primili njegovi najbliži, koji se nisu mogli načuditi da ga je i po tom pitanju tada država zaboravila. Matić se uz ostalo jedno vrijeme hvalio (u propagandne svrhe) da će uvesti odličje Junak Domovinskoga rata s nazivom „Blago Zadro“. (Zašto to ne uvede sadašnje Ministarstvo hrvatskih branitelja?) Bila je to još jedna Matićeva  propagandna smicalica, marginaliziranje istinskih junaka, sapunica nad sapunicama. A ako usporedimo (zašto ne?) sudjelovanje u Domovinskome ratu Marka Babića i Predraga Matića (danas zastupnika u Europskom parlamentu!?) dolazimo i do ovih podataka: Babić je kao branitelj u  borbenom sektoru prikupio 1888 dana, a Matić 1127 u borbenom i 716 u neborbenom (ukupno 1843 dana). Babić se osim u Vukovaru borio i na drugim ratištima, a Matić isključivo u Vukovaru, ali i taj dio njegove životne povijesti pod debelim je upitnikom, jer neki kažu da je navodno dobar dio rata proveo u podrumu i da je to „samo istina“. Tko će ga znati.. Babić je uništio iznimno veliki broj tenkova agresora, što mu nitko ne može osporiti. Došao je u najteže dane u Vukovar iz Švicarske, gdje je bio na privremenom radu.  Bio je ratni zapovjednik (pukovnik), a notorni Matić (tek toliko da uspoređujemo) – vojnik. Nekako bi bilo i za očekivati da jedna od najvećih legendi Domovinskoga rata ima  barem i nekoliko puta više ratnih odličja, od recimo  tog i takvog Matića ili pojedinih hrvatskih generala koji su se odličjima i priznanjima nakitili kao paunovi (svaka čast iznimkama). Ali, vraga. Matić je dosad dobio (tko ga je predložio?). Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red hrvatskog Križa, Red hrvatskog trolista, Red hrvatskog pletera, Spomenicu Domovinskog rata, Spomenicu Domovinske zahvalnosti, medalju „Oluja“ i još niz nagrada i priznanja.

Ima ih daleko više i od Mile Dedakovića- Jastreba i Branka Borkovića-Mladog Jastreba!?

Sramota je blaga riječ.

Dakle,  kad je u pitanju Marko Babić, koji je bio pripadnik Hrvatske vojske od 1991.-1997. umjesto da mu već jednom dodjele i čin generala nad generalima, (Milanoviću što čekaš?) stječe se dojam da ga oni „na vrhu“  i dalje na određeni način omalovažavaju.

Babić je, kako je to jednom lijepo naglasio i Zvonko Milas ostavio izniman pečat u vremenu u kojem živimo. Nakon rata posvetio se očuvanju sjećanja na ljude koji su bili prvi kad je trebalo.

  • Ovaj je hrvatski vitez jedan od prvih povjesničara hrvatskog Domovinskoga rata. Sa skupinom branitelja stvorio je serijal „Heroji Vukovara“, jednu od najgledanijih dokumentarnih serija na Hrvatskoj radioteleviziji (a u kojoj nema raznih matića, op.p.) – kazao je Milas.

Mladen Pavković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Branitelji