By U Hrvatskoj se već godinama nitko javno ne obračunava sa agresorima u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. O tome se ne govori ni prigodom raznih komemoracija za nevine žrtve. Ali, o tome na koje su se sve načine obračunavali Titovi partizani i komunisti nakon II. svjetskog rata sa protivnicima i neistomišljenicima, pišu se i objavljuju knjige i snimaju filmovi. I što? Nikome – ništa, jer kažu da su se oni, kao pobjednici, imali pravo i nakon prestanka rata, obračunati sa svojim protivnicima. Možda to najbolje potvrđuju riječi Marka Belinića, izgovorene na Sindikalnoj konferenciji 18. svibnja 1945. u Zagrebu u kojima je naglasio da je „naša slavna Armija zarobila oko 50 tisuća ustaških koljača na austrijskoj granici. Razbijene smo ustaške bande iz naše zemlje protjerali i u ogromnom dijelu do temelja uništili. Fašističke tipove, koji su skriveni po kojekakvim rupama, naša je dužnost, radnička dužnost, da ih pronađemo i uništimo. Jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jest – kuršum“.
U tim i takvim obračunima, kako je često govorio i poznati odvjetnik pok. dr. Milan Vuković, poglavito značajnu ulogu imala je sudbena vlast, koja je bila snažno sredstvo u montiranju političkih i drugih procesa.
A što se dogodilo sucima i državnim odvjetnicima koji su tu svoju dužnost obavljali i prije Domovinskoga rata, odnosno stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države?
Nakon što su im još 1989. (!) Općinski i ini komiteti Saveza komunista napisali povoljne karakteristike, većina je i dalje ostala na svojim radnim mjestima. Stvaranjem hrvatske države, drugi su se pak jednostavno „prebacili“ u odvjetnike ili su se bez ikakvih dodatnih provjera zaposlili u državnim službama!
Neki od njih su i danas „cijenjeni“ i „ugledni“ suci, državni odvjetnici, zaposlenici DORH-a, Uskoka…. Kad ih se eventualno pita za njihovo „kriminalno“ djelovanje u vrijeme bivše, propale Jugoslavije oni samo odmahuju glavom ( poput Nobila i sl.) i kažu: što ćeš, takvo je bilo vrijeme!
Nu, ovaj problem svojedobno je dobro aktualizirao bivši nezavisni saborski zastupnik, general Željko Glasnović. Rekao je da treba osmisliti upitnik za lustraciju: svih sudaca i sličnih, jer da bi morali odgovoriti – jesu li bili u Savezu komunista ili surađivali s UDB-om, odnosno gdje su bili i što su radili 1991., ali i prije?
Nu, evo i nekih od pitanja koje je Glasnović tada želio da se postave: „Jeste li bili član Saveza komunista Hrvatske ili drugih saveznih tijela“, „Jeste li bili angažirani u represivnom sustavu komunističke SFRJ“, „Jeste li bili pripadnik ili suradnik UDB-e, SDB/S-a, KOS-a ili tajnih služni drugih država“, „Jeste sudjelovali u tzv. pretvorbi i privatizaciji“, „Jeste li bili ili ste sada član tzv. tajnih društava“, „Jeste li sudjelovali u Domovinskom ratu“?
Svrha tog upitnika, odnosno obrasca, po Glasnoviću, ne bi bilo samo pitanje sudačke etike, nego i hrvatske nacionalne sigurnosti te korak ka ispunjavanju uvjeta trećeg stupa (kadrovske) lustracije.
Nakon što bi suci ispunili ovaj upitnik, kazao je Glasnović, trebali bi ga ovjeriti kod javnog bilježnika, te mu obvezno priložiti dokumente o podrijetlu imovine prije i nakon 1990. godine!
Što je u tome loše? Pa, suci i državni odvjetnici u vrijeme komunizma (ali na žalost sve više i danas, mada svaka čast iznimkama) donose odluke koje drastično mijenjaju život pojedinaca. Nekima zasluženo, a drugima bome i ne!
A, što se događa sa sucem ili državnim odvjetnikom koji vas javno stavio na stup srama, a nakon eventualno dugog sudskog postupka (kao npr. Herak ili vatrogasac Slavica) donijeta je oslobađajuća presuda? Okrivljeniku, a često i njegovoj obitelji život je otišao u onu stvar, a zbog krive odluke sudac ne odgovara, jer je zaštićen do kraja života! (sic!) Tako jedan od njih reče: pa, i mi smo ljudi, i mi možemo pogriješiti, a vi se možete žaliti sve do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu!
Zanimljivo je da su neki Glasnovićev prijedlog odmah protumačili da želi „strijeljati“ suce i tome slično, što nema veze sa zdravom pameti!
Gdje su danas, primjerice, svi oni suci, državni odvjetnici, advokati, Udbaši i drugi koji su 1972. progonili sudionike „Hrvatskog proljeća“, koji su provodili okrutne istrage, mučili i zatvarali brojne nevine Hrvate među kojima su bili: Marko Veselica, Franjo Tuđman, dr. Šime Đodan, (tko ga se još sjeća?), Ante Bruno Bušić, Vlado Gotovac, Ante Glibota, Hrvoje Šošić, Vlatko Pavletić, Ante Bačić, Olga Hebrang, Zlatko Tomičić, Zvonimir Komarica…?
Veliki broj imena sramnih sudaca i javnih i privatnih tužitelja u vrijeme komunizma u svojoj knjizi „Verbalni i ini direkti u Titovom režimu“ objavio je Srećko Ilić.
Stoga, treba aktualizirati još jedan prijedlog, da se izgradi i utemelji Memorijalni centar stradanja Hrvata za slobodu i samostalnost, kao najjači podsjetnik svim budućim generacijama, da nikome ne padne nikada više na um nešto slično učiniti što bi hrvatsku slobodu i samostalnost dovodilo u pitanje.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
