Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Prigodom obilježavanja obljetnica vezanih uz hrvatski obrambeni Domovinski rat, jeste li primijetili, da sjećanja na poginule i stradale hrvatske branitelje i civile manje-više organiziraju, odnosno šalju pozivnice župani i gradonačelnici?

U većini se gradova i mjesta takvi skupovi  organiziraju nekoliko dana prije samih događaja koji se obilježavaju, (sic!), pa čak i u ranim jutarnjim satima, recimo oko 7, 30 sati, dok još nije vruće i dok još nema puno ljudi u gradu.

Kao prvo, iskrena sjećanja na one koji su dali svoje živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu trebaju se i moraju organizirati u svim gradovima i mjestima na dan sjećanja, tj. 5. kolovoza ili 18. studenoga, a ne kad kome odgovara.

Drugo, nositelji takvih i sličnih komemoracija moraju biti isključivo hrvatski branitelji i stradalnici, a ne župani i gradonačelnici. Naime, kad službena vlast organizira ovakve skupove, oni za predstavnike Udruga kupuju i svijeće i vijence. Obično desetak svijeća i jedan vijenac koji zajednički polažu sve udruge iz grada ili županije. Nekada je svaka udruga donijela i položila vijenac, a sada je očito i na tome štednja.

Treće i najvažnije: kad komemoracije za stradanja hrvatskih branitelja organiziraju gradovi ili županije, onda su u prvom planu (kao i obično) političari i politikanti, od kojih gotovo nitko nije sudjelovao u Domovinskome ratu, (svaka čast iznimkama), a branitelji im služe kao neka vrsta „dekora“, jer mediji od televizija do novina, mahom objavljuju fotografije gdje neki župan ili gradonačelnik sa suradnicima nosi vijenac i pali svijeću- za sve poginule!

Nakon toga obično se župan i gradonačelnik obraćaju javnosti, sve u stilu „bili su prvi kad je trebalo“, „vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima“, skrbimo i uvijek ćemo skrbiti o onima koji su stvorili državu“, „hvala vam i naša su vam vrata uvijek otvorena“ i tome slično.

Takve i druge zahvale obično traju do završetka komemoracije, jer branitelji i članovi njihovih obitelji često se žale  da tijekom godine ne mogu ni do župana ni gradonačelnika, (svaka čast iznimkama), tim prije što vas u svakoj ustanovi na vratima dočeka zaštitar koji one na vlasti štiti i čuva od onih koji su ih i izabrali!

Da pukneš od smijeha ili jada!

Međutim, na mnogim spomenicima iz Domovinskog rata još uvijek nema imena onih kojima se “klanja“, pa čak ni imena ratnih postrojbi, kao to nije važno, važno je da smo podigli spomenik!

Nu, u cijeloj toj priči najvažnija su imena, a ne brojke.

Tako primjerice na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, na najvećoj masovnoj grobnici, uzdiže se 938 bijelih križeva, koliko je na tom mjestu bilo pokopano hrvatskih branitelja i civila, ali nema ni jednog imena, a ni jednog imena nema ni na centralnom spomeniku hrvatske pobjede Oluja95. u Kninu, kao ni na većini masovnih grobnica diljem Hrvatske, pa ispada da su brojke, a ne ljudi dali živote za svetu i jedinu nam Hrvatsku.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Branitelji