By Ovo su dani proslava vezanih za razne događaje iz hrvatske prošlosti, ali i za uspjehe Hrvatske vojske u obrani naše Hrvatske, rođene 1991. godine. U sklopu proslava i događanja vezanih za obranu Hrvatske svakako treba istaknuti 35 godina od formiranja zapovjedništva HRM-a Ston & Broce.
Kako bi obilježili i evocirali uspomene na ono što se događalo prije 35 godina na području Stona, preživjeli borci HRM-a nalaze se svakih nekoliko godina u Stonu, odnosno u malom mjestu Broce. U tom davnom ratnom vremenu Ston je bio zapovjedno mjesto Hrvatske vojske, ali u samom je početku bilo teško točno odrediti kojem je dijelu vojske pripadao. Kada sam došao u Ston sa svojim dragovoljcima početkom listopada 1991., dočekao me je Mate Šarlija, Daiđa. Naime, kada se 1991. godine Daiđa vratio iz emigracije, predsjednik dr. Franjo Tuđman dodijelio mu je čin brigadira HV-a i postavio ga za zapovjednika Sektora Dubrovnik, odnosno prvog zapovjednika Južnog bojišta. Pod njegovim su zapovjedništvom na tom području djelovale postrojbe Zbora narodne garde, ZNG-a, a eto i mi kao prva postrojba HRM-a na jugu. Bilo je to vrijeme oblikovanja Hrvatske vojske i njezinih dijelova, pa tako i Hrvatske ratne mornarice, HRM-a. O tome kako je to tada izgledalo puno se pisalo, ali ipak ću u najkraćim crtama obrazložiti tu pomalo daleku prošlost.
Odmah početkom agresije srbočetničkih postrojbi na jugu Hrvatske, pljački i paleži u Konavlima i dubrovačkom okruženju, kao i agresije na sam grad Dubrovnik, predstavnik Dubrovnika Maro Rathman došao je u Split krajem rujna 1991. i pokucao na vrata Hrvatske ratne mornarice, tek formalno formirane 12. rujna 1991. Taj datum, kao formalni početak HRM-a, vezuje se ujedno uz ustoličenje prvog admirala HRM-a Svete Letice Barbe. Nade Dubrovčanina Mara bile su realne, ali tadašnje stanje HRM-a nije omogućavalo odgovor na zahtjeve opkoljenog Dubrovnika i okupiranog hrvatskog juga.
S tim u svezi treba reći istinu.
S obzirom na to da su u splitskoj ratnoj luci Lora bili brodovi i ratne snage Jugoslavenske ratne mornarice, JRM-a, a s njima i uvjetno, ali i realno zatočeni ročnici, Hrvatska ratna mornarica, HRM, smjestila se na jednom katu poslovne zgrade u Jadranskoj ulici 1 u Splitu. Ratna luka JRM-a Lora bila je pod kopnenom blokadom 4. gardijske brigade pok. Ive Jelića. Blokada je svakodnevno jačala, a time i pritisak na Loru. Dakle, kada je Maro došao do Letice tražeći pomoć za Dubrovnik, Letici je ostalo samo moliti Boga da pošalje tu pomoć jer tadašnji HRM to nije mogao. U toj su situaciji ljudi, hrvatski domoljubi, brzo reagirali pa su dva-tri splitska pomorca otišla na jug, ali kada su vidjeli masovno okupiranje juga i mora sve do Stona, nemoćno su se vratili u Split. Tada se iz 4. gardijske brigade izdvojila mala grupa ljudi vezanih za more pa smo nas šestorica (pok. Ante Ondini, Pero Mihovilović, pok. Ivo Barzić, Frane Cecić-Acosta, Tomislav Krnić Braco i ja) došli do Letice i ponudili se za odlazak na jug. Malo je kazati da to nije bila Letičina zapovijed, nego ono Hvala ti Bože da si poslao ove ljude jer ja ne znam šta ću. Zahvaljujući vezama s Lukom Bebićem, odmah smo uzeli tri gumenjaka od firme „Dumi“ i početkom listopada 1991. stigli smo noću u Ston. Splićanka pok. Ani Paparela, odmah je svoju kuću u Brocama stavila na raspolaganje HRM-u pa smo odlučili formirati našu pomorsku diverzantsku bazu HRM-a u njenoj kući u Brocama.
Kako je to tada izgledalo?
Prvo jutro nakon dolaska u Broce otišao sam se javiti u zapovjedništvo u Stonu, za koje se samo znalo da je hrvatsko jer nije pripadalo HRM-u. Tada se cijela obrana svodila na Zbor narodne garde, ZNG, pa nije bilo ni važno čije je bilo zapovjedništvo. Važna je bila samo njegova svrha, braniti Hrvatsku i hrvatski jug. U Stonu me je dočekao stari Daiđa i sve je bilo jako brzo riješeno. Dok sam ja pokušavao nekako nespretno salutirati, jer vojska i ja dva smo pojma, rekao je, gledajući me onako kroz brkove, Čuj ti, bemti isti si Obersturmbannfuhrer, čuj, ja ne znam plivati pa ti čuvaj more, a ja ću kopno. Nasmijao sam se i time smo sve brzo riješili.
Već nakon prvog isplovljavanja s našim gumenjacima shvatili smo što se događa. Tijekom prvih dnevnih plovidbi prema Šipanu, nakon paljbe po nama s kopna, s ceste i područja oko Slanog, shvatili smo da su nam dan i mirno more neprijatelji. Rješenje smo našli u plovidbama pod okriljem noći i po jako lošem vremenu, uz uzburkano more i vjetar jačine preko 5–6 bofora. Mi smo imali svoje gumenjake, a oni, ta tzv. JRM, imali su u luci Slano ratne brodove. Mislim da je ipak vrijedno napisati nekoliko riječi o tijeku događanja, barem o onome što nam se usjeklo u sjećanje i o čemu smo razgovarali na ovom našem susretu.
Kako je izgledao tijek zapovijedanja i rasta HRM-a i obrane hrvatskog juga?
Dakle, naš dolazak u Broce bio je prvo pojavljivanje HRM-a na hrvatskom jugu. Nas šest dragovoljaca na moru u tri gumenjaka, uz svesrdnu podršku stanovnika Broca i momaka iz servisa tadašnjeg ACY-a, činili smo taj prvi HRM. Ipak, sve se strahovito brzo odvijalo pa je snaga HRM-a na ovom području brzo rasla. Taj rast bio je pomalo i komičan, posebno kada su starog Daiđu počeli zamjenjivati novi zapovjednici u Stonu, gdje je zapovjedništvo ubrzo preuzeo HRM.
Ovdje treba spomenuti zapovjednika Južnog bojišta Luku Đanka, koji je od kolovoza 1991. bio smješten u Metkoviću pa je njegov utjecaj na ratna zbivanja na području Stona, a posebno na moru, bio minoran. Nakon odlaska Daiđe iz Stona mjesto zapovjednika kopnenih snaga Stona preuzeo je Petar Šimac, ali vrlo kratko, pa ga je na tom mjestu zamijenio topnik Ante Bilić. Kako je HRM brzo rastao, Anti Biliću pridružio se Zoran Šimić pa je taj dvojac predstavljao kopnenu crtu obrane Stona i hrvatskog juga. Svakako treba spomenuti i lokalnu satniju dragovoljaca pod zapovjedništvom mještanina Bože Šare.
Dok je kopnena obrana Stona jačala, morski dio ostao je na brizi naše grupe pomorskih diverzanata, za koje sam na internetu našao ovo: „Dok su Šimić i Bilić držali kopnene zidine i topništvo Stona, Luković je u Brocama držao more. Njegova postrojba je pod stalnim neprijateljskim granatiranjem gumenjacima i brzim brodicama probijala pomorsku blokadu, krala neprijateljske brodove (poput sudbonosnog odvlačenja broda “Perast”) te opskrbljivala potpuno odsječeni Dubrovnik hranom, lijekovima i ljudstvom. Kada su neprijateljski VBR-ovi previše devastirali Broce, Luković dio operacija prebacuje s vanjske strane Pelješca na Prapratno i Šipansku Luku“.
Sve je ovo točno i hvala internetu na kratkom obrazloženju, ali ipak ću radi istine dodati opis zbivanja u Brocama. Dakle, nas šest ubrzo je postalo osam dolaskom Splićanina Roberta Kramarića i Višanina Mikija Jerkovića. Dva sjajna momka ojačala su našu postrojbu HRM-a, a broj se dodatno povećao pridruživanjem Harija i Malgdera. Time je početna osmorica dobila nekoliko dana predaha, a ja mogućnost odlaska u Zagreb kod Gojka Šuška, Martina Špegelja i zagrebačkih vrhovnih zapovjednika, koji su nam pomagali koliko god su mogli. Tijekom tih zaletavanja do Zagreba upoznao sam Antu Rosu i Antu Gotovinu, koji su tek došli u Hrvatsku iz Francuske. Poznanstvo, a zatim i prijateljstvo s izuzetno obrazovanim Slobodanom Praljkom ostavilo je na mene dubok dojam. Zahvaljujući Martinu Špegelju i njegovim vezama s pokretom otpora na Visu, razvijali smo veze s Višanima, što se tijekom našeg daljnjeg ratovanja pokazalo dobrim. Kada smo se pridružili postrojbama Ante Gotovine, izveli smo veliku diverziju na Visu pa su nakon tri dana brodovi zloglasne JRM počeli napuštati Vis.
Ipak, što se tiče Broca i naših akcija na moru, veliku pomoć odmah na početku pružila nam je grupa maljutkaša, pripadnika HRM-a, koji su maljutkom pogodili jedan neprijateljski ratni brod. Brod se jedva spasio od potapanja, a nakon toga neprijateljski su se brodovi ipak držali podalje od nas. Ne smiju se zaboraviti ni Omišani, koji su u jednoj akciji napali ratnu bazu JRM-a na Lastovu, pa je i to dobrano poljuljalo moral neprijatelja. Početkom 1992. Ante Bilić imao je i topničku postrojbu pa je obrana ove crte na jugu bila sve jača, što je pridonijelo konačnom oslobađanju Dubrovnika i hrvatskog juga.
Ali vratimo se Brocama.
Ono što je bilo zanimljivo, ali i smiješno, bilo je nastojanje zapovjedništva HRM-a i Letice da ojačaju Broce bivšim vojnim licima JRM-a koja su se vraćala u HRM. Sve se brzo odvijalo pa se, čim su krenule naše prve akcije na moru, probijanje blokade i suradnja s Odredom naoružanih brodova (ONB), u Brocama pojavio neki zapovjednik kojeg je HRM poslao kao formalno vojno lice. Nadobudan i vojnički nastrojen, odmah je počeo izdavati zapovijedi prema svojoj zamisli djelovanja na moru. Nismo znali što mu je jer je čovjek očito, barem što se tiče mora, „pao s kruške“, tako da je za manje od sedam dana napustio Broce.
Nakon njega došao je sljedeći naš formalni zapovjednik, koji je izgleda bio malo pametniji pa se zaključao u sobu na katu zgrade našeg zapovjedništva i boravišta. Iz nje nije izlazio sedam dana, a potom se i on vratio u Split. Zapovjedništvo HRM-a poslalo nam je i trećeg službenog zapovjednika Broca, koji se razbolio čim je vidio kamo je došao pa smo ga morali liječiti čajevima i Andolima. Sve je završilo sedmog dana njegovim povratkom u Split.
Tada je Letica 18. prosinca 1991. izdao zapovijed o mojem postavljanju za zapovjednika svih glisera i motornih čamaca koji prometuju na navedenoj relaciji, dakle pomorskog prometa HRM-a. Kada se neprijatelj probio na brdo preko puta Broca, snajperi su počeli tući po nama, a uskoro i VBR-ovi, pa smo se premjestili u Prapratno i nastavili s akcijama.
Da ne duljim o našem ratovanju, upućujem sve koje zanima to vrijeme da pogledaju dugometražni film Đele (juniora) Jusića i njegove supruge „Perast, ranjeni brod“, a ja se vraćam na proslavu 35. godišnjice HRM-a Ston & Broce.
A sada malo i o samoj proslavi HRM-a Ston & Broce.
Odmah na početku moram zahvaliti predsjedniku Vlade i ministru Ivanu Anušiću, koji su odgovorili na moj/naš mail kojim smo ih pozvali na proslavu. Ministru Anušiću dodatno hvala jer je odobrio slanje jednog ratnog broda radi polaganja vijenca u more za naše poginule i umrle suborce. Njegovo odobrenje, kao zapovijed, proslijeđeno je zapovjedniku HRM-a u Splitu, kontraadmiralu Damiru Dojkiću, koji je prihvatio moju molbu da pošalje dva predstavnika HRM-a kako bismo povezali prošlost i sadašnjost HRM-a.
A sada o Brocama i uvali Kobaš 11. listopada 2026.
Po tradiciji, mjesto proslave HRM-a, barem njegova pomorskog dijela, ostalo je nekadašnje zapovjedništvo HRM-a u Brocama. Kišna nedjelja 11. listopada 2026., brojni automobili i misa u maloj kapelici u Brocama. Sjećam se da smo se prije isplovljavanja krstili u toj kapelici, koja je bila stalno otvorena za nas, a svoj život davali Bogu u ruke uz ratni pozdrav ZA DOM SPREMNI! Evo sada, u ovu kišnu nedjelju, crkva je puna, a kiša kao da je pojačavala sjećanje na te opasne, ali lijepe dane 1991. i 1992. godine.
Na misi su nam se pridružila i dva predstavnika HRM-a, na čemu njima i HRM-u posebno hvala. Lijepo je bilo vidjeti dekana Pomorskog fakulteta u Splitu prof. dr. sc. Ivana Peronju, na čijem se fakultetu danas obrazuju hrvatski pomorci, visokovrijedan nacionalni ljudski resurs. Velečasni otac Bernardo održao je na misi lijepu propovijed pa je i on dao svoj obol ovoj svečanosti.
Nakon mise krenuli smo u uvalu Kobaš, kod našeg Bijelka (Ante Bjelančića), u njegov vrhunski restoran Gastro Mare. Tu nas je dočekao brod Obalne straže HR, RH 274339 ŠB, moćan gumeni brod s posadom koja je predstavljala HRM. Grupa mlađih s velečasnim Bernardom odmah je otišla na more kod otoka Olipa položiti vijenac u more u znak sjećanja i zahvale našim poginulim i umrlim suborcima.
Nakon njihova povratka u restoranu Gastro Mare razvile su se priče, kao one „priče iz davnina“, o davnim danima i događanjima. Na ručku su nam se pridružili i mještani s kojima smo tijekom rata ostvarili više od običnog poznanstva pa je ponovni susret izazvao puno grljenja i poneku suzu radosnicu. Kiša je prestala, ručak se polako privodio kraju i počeo se spajati s večerom pa su neki stariji, poput mene, u predvečerje polako krenuli kućama. Ipak, razgovori koji su se tijekom ručka razvili za stolom otkrili su mi, eto nakon 35 godina od mojeg i pristupanja moje postrojbe HRM-u, jednu novu nemilu istinu. Nije tajna da smo ipak svi mi dragovoljci u našoj Hrvatskoj dobili ulogu potrošene robe, ali i više od toga. Svi znamo da su početak ratovanja i pridruživanje građana dragovoljaca postrojbama Hrvatske vojske bili spontani, sa samo jednim ciljem, protjerati neprijatelja iz Hrvatske te razviti i imati Hrvatsku kao državu iz naših vjekovnih snova, građansku, katoličku, demokratsku i bogatu. Nitko tada nije mislio o nekim osobnim dohocima pa se živjelo skromno, a naše su žene bile čarobnice, stvarajući od jednog tadašnjeg dinara deset da djeci ništa ne fali. Ali dok mi na prvoj crti to nismo ni znali, počela je isplata osobnih dohodaka pripadnicima Hrvatske vojske, kao i HRM-a. Evo, sada se kroz razgovor saznalo da nije samo moja postrojba u Brocama bila pokradena, nego se to događalo i drugim postrojbama. Naime, sjećam se da je jednog dana netko došao dijeliti osobne dohotke, ali kao Djed Mraz, iz neke torbe. Netko je dobio jedan osobni dohodak, a netko ništa, da bi se krajem rata ustanovilo da su platne liste potpisane kao da su svi sve primili. Dakle, krađe su već tada počele jer sustava nadzora nije bilo, a ni danas ga nema u potrebnoj mjeri i obliku.
Šta na to reći?
U udžbenicima i na portalima pišem i obrazlažem da države se ne smije temeljiti na šumi zakona, a u Hrvatskoj to nazivamo vladavina prava što je pogrešno. Šuma zakona nije vladavina prava, pa evo i ovo sa krađom naših dohodaka to potvrđuje jer su istekli rokovi za tužbu pa je sve po zakonu ali ne po vladavini prava, što znači da smo pokradeni, a vladavina prava u Hrvatskoj kroz zakone u biti zaštiti tu prljavu krađu. Razgovori koji su se vodili tijekom ručka i nakon 35 godina otkrivaju neke lijepe, ali i prljave stvari iz naše ratne prošlosti. Zato treba shvatiti da Domovinski rat nije gotov, a tko će ga završiti i kako ne znam, ali mladima smo ostavili teško breme!
Što kazati na kraju?
Hvala svima koji su došli u Broce prisjetiti se onih dana nabijenih domoljubljem. Kada sam za ručkom sve pitao „Momci, unatoč svega što je bilo i što je ovo danas u Hrvatskoj, da li bi opet išli u Domovinski rat za Hrvatsku?“, svi su jednoglasno odgovorili DA! Taj DA ostaje kao obveza da svi, a posebno političari, radimo za boljitak naše jedine Hrvatske.
Moram napomenuti još nešto. Na povratku u autu tijekom vožnje dekan Peronja rekao mi je nešto što je vrijedno da svi čuju. „Drago mi je Tiho da sam danas bio u Brocama i čuo sve te divne ljude, što mi je dalo posve novo svjetlo na Domovinski rat kao i viđenja na ovo danas.“ Što je Peronja rekao? Ljudi, obični građani i političari, ne mogu shvatiti Domovinski rat ni što on znači danas ako u njemu nisu bili. A kako vidimo, svi danas sve znaju o Hrvatskoj i kao da im je sve jasno. Za neke od njih, kojima nije mjesto u hrvatskom društvu ni politici, svi smo mi fašisti i ustaše. Zato se pitam dokle će ova država, stvorena 1991., a izborena u Domovinskom ratu, i dalje trpjeti istupe neprijatelja i vrijeđanje svih nas?
Zanemarimo teška pitanja pa, s obzirom na ovu malu, ali važnu proslavu u Brocama i Kobašu, hvala ministru Anušiću, kontraadmiralu Dojkiću i momcima HRM-a. Hvala ocu Bernardu i našem suborcu Bijelku. Veliko hvala mještanima Broca koji su bili dio nas. Hvala pok. Ani Paparela i njezinoj kćeri koja nam se pridružila na proslavi. Hvala dekanu Pomorskog fakulteta u Splitu, ali ne zaboravimo zahvaliti i ekipi servisera ACI-ja Split, koji su danonoćno popravljali naše motore i razbijene propele.
A svima kojih s nama više nema, hvala i slava. Bog vam podario vječni mir, braćo naša po domoljublju i oružju.
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
Ex. Zapovjednik HRM-a morskog prometa na jugu.
Split, 13. listopada 2026.
